Srpski jezik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
m uklonjena promjena suradnika 88.128.82.248 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Tulkas Astaldo Oznaka: brzo uklanjanje |
||
Redak 38:
U 19. stoljeću je - u prvom redu zahvaljujući lingvističkom radu [[Vuk Karadžić|Vuka Stefanovića Karađića]] i [[Đuro Daničić|Đure Daničića]] - prihvaćen u standardni (službeni) jezik na području današnje Srbije znatan utjecaj iz jezika kakvim su govorili Srbi na području BiH i Hrvatske; obzirom na povratni utjecaj jezika kakvog se govorio u Srbiji na govor Srba u BiH, može se danas prepoznati jezik kakvim govore Srbi u BiH kao varijantu onog jezika koji predstavlja službeni jezik u Srbiji.
Za vrijeme [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]] i [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFRJ]] učinjen je velik (makar neuspješan) napor radi stvaranja jedinstvenog [[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog jezika]], u čemu su u srpski standard ušli znatni utjecaji [[Hrvatski jezik|hrvatskog književnog jezika]].
Kao odjek povijesnih nastojanja da se objedine sva područja koja nastavaju Srbi u jednu državu, nerijetko se i danas iznose - zastarjele i netočne - "teorije" o tome da svi Bošnjaci i Hrvati zapravo govore narječjima srpskog jezika, osim hrvatskih kajkavaca (koji da govore narječjem Slovenskog jezika)<ref>[http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2007/latinica/007.html "Кrštenje i prekrštavanje srpskog jezika"], Mile Medić, srpskapolitika.com, pristupljeno 2. srpnja 2015.</ref> <ref>[http://www.poslovni.hr/hrvatska/matica-srpska-hrvati-govore-srpski-jezik-koji-ima-dva-dijalekta-stokavski-i-cakavski-230117 "Hrvati govore srpski jezik koji ima dva dijalekta - štokavski i čakavski"], Agencija VLM kod "Poslovni dnevnik", 11. veljače 2013.</ref>, pri čemu "teoretičari" zanemaruju činjenicu postojanja dijalektalnog kontinuuma na cjelokupnom južnoslavenskom području od Alpa do Crnog mora - sličnog takvim kontinuumima na germanskom, romanskom, zapadnoslavenskom i drugim područjima, gdje pripadnici susjednih naroda posve redoito govore srodnim narječjima. Tako primjerice govornici srpskog standardnog jezika s područja jugozapada Srbije govore torlačkim dijalektom, kojim govore etnički Makedonci i Bugari iz susjednih područja tih dviju država (te čak i dvadesetak tisuća etničkih Bugara koji žive na području Srbije uz Bugarsku granicu). Stoga se može govoriti o južnoslavenskim dijalektima - koji mogu biti tretirani kao narječje jednog jezika jedino ako njime govore pripadnici samo jednog naroda, kakav je slučaj sa [[čakavski dijalekt|čakavicom]]. Također "teoretičari" - koji smatraju da su bosanski i hrvatski standardi zapravo samo regionalne inačice srpskog jezika ("Hrvati govore srpski") - zanemaruju činjenicu da suvremeni standardni južnoslavenski jezici nisu nastali pukim "ustoličenjem" jednog od dijalekata za standardni jezik, koliko god utjecaj jednog od dijalekata bio važan u oblikovanju standarda.<ref>[http://www.jutarnji.hr/-misljenje-da-je-hrvatski-zasnovan-na-srpskom-dijalektu-vrlo-je-zivo-u-srbiji-/180208/ "Mišljenje da je hrvatski zasnovan na srpskom dijalektu vrlo je živo u Srbiji"], Jutarnji list (razgovor s akademikom Radoslavom Katičićem) Mile Medić, srpskapolitika.com, 29. lipnja 2007.</ref> Osobito je to uočljivo kod hrvatskog jezika, na čiji su standard uvelike utjecali bogati slojevi hrvatske književnosti iz vremena prije standardizacije. Na formiranje srpskog standarda, pak, uvelike su utjecali dokumenti iz ranih faza srbijanske državnosti u 19. stoljeću, poput jezično utjecajnog Srpskog građanskog zakonika iz 1844. godine (čiji je najveći dio bio u primjeni sve do 1978. godine) - autor čijeg je teksta bio srpski pravnik i književnik Jovan Hadžić, istaknuti protivnik jezične reforme Vuka Stefanovića Karađića i njegovih nastojanja da istočnohercegovački dijalekt učini osnovicom srpskog jezika.
Također, ovdje treba primjetiti da od svih zapadnoštokavskih dijalekata, Srbi (u većem broju) koriste samo jedan, mješanu novoštokavsku (i)jekavicu.
==Povijest srpskog standardnog jezika==
Line 64 ⟶ 68:
Ujedinjenjem u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), latinica je postala ravnopravno {{nedostaje izvor}} službeno pismo i tada je formalizirana težnja ujedinjenja hrvatskog i srpskog jezika.
Unitaristički i velikosrpski{{nedostaje izvor}} krugovi u KPJ su, nakon što je [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunistička partija Jugoslavije]] došla na vlast [[1945.]] radili na stvaranju unificiranog jezika, t.zv. [[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskog]], ne ustezavši se pri tome i od uporabe sile u zatiranju jezičnih razlika i nasilnom spajanju, kao i u primjeni raznih metoda represije prema svima koji su se odupirali takvoj politici{{nedostaje izvor}}. U drugoj polovici {{nedostaje izvor}} <!-- otkud znaš da to nije počelo i prije? --> dvadesetog stoljeća isti krugovi su inicirali nasilno spajanje hrvatskog standardnog jezika i srpskog standardnog jezika, pri čemu se ta dva jezika u nazivlju često nije nazivalo njihovim imenima, nego nekakvom "zapadnom" (hrvatskom) i "istočnom" (srpskom) inačicom "zajedničkog" jezika.
Težnja se ogledala u ujednačavanju različitih jezičnih oblika na štetu hrvatskog, uključujući i u ujednjačavanje [[pismo (grafija)|pisma]]. Smatra se da se tom razdoblju upotreba [[latinica|latinice]] institucionalno podupirala na štetu [[ćirilica|ćirilice]]{{nedostaje izvor}}. Danas pravopisi srpskog jezika oba pisma smatraju standardnim pismima srpskog standardnog jezika.
Ćirilica je jedino službeno pismo (pismo državne uprave) u [[Srbija|Republici Srbiji]]<ref>Ustav Republike Srbije, Član 10 (http://www.ustavni.sud.sr.gov.yu/akti/lat_index.php)</ref> na cijelom njenom teritoriju, kao i u [[Republika Srpska|Republici Srpskoj]], dok u [[Crna Gora|Republici Crnoj Gori]] službeno pismo kao takvo ne postoji, već se prema vlastitim željama može rabiti bilo koje od dva pisma i za administrativne potrebe. Međutim, i u Srbiji kao i u Crnoj Gori, ne postoji ograničenje upotrebe latinice u svim ostalim životnim područjima (mediji, trgovina, publicistika, itd), a latinica se, kao i ćirilica, uči u sklopu nastavnog programa u srbijanskim državnim osnovnim školama, sukladno odlukama "[[Odbor za standardizaciju srpskog jezika|Odbora za standardizaciju srpskog jezika]]"<ref>Član 6. Programa rada Odbora za standardizaciju srpskog jezika</ref>, kao mlađe standardno pismo srpskog jezika.
| |||