Savezno izvršno vijeće: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 87.116.178.164 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika SadarMoritz Oznaka: brzo uklanjanje |
Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
||
Redak 9:
SIV je bio odgovoran za svakodnevni rad savezne administracije (provođenje zakona, nadzor nad radom savezne administracije, itd.). Koristeći se smjernicama [[Savez komunista Jugoslavije|Saveza komunista Jugoslavije]] (SKJ) i vlastitih komiteta, SIV je bio glavni predlagatelj zakona i mjera, a o kojima je kasnije raspravljala od Savezna skupština SFRJ. U okviru prava i dužnosti utvrđenih ustavom SFR Jugoslavije, te zakonom o narodnoj obrani 1974., odgovorno je za provođenje politike obrane zemlje, zakona, drugih propisa i zakona Skupštine SFR Jugoslavije u vezi sa narodnom obranom. SIV je utvrživao osnove priprema gospodarstva i društvenih djelatnosti za funkcioniranje u ratu, te je poduzimalo mjere za osiguravanje saveznih robnih rezervi za potrebe zemlje u slučaju ratnog stanja. U slučaju neposredne ratne opasnosti i u vrijeme rata, SIV je bio zadužen za utvrđivanje općih režima upotrebe i korištenja veza, organiziranje kriptozaštite, osiguranje prijenosa povjerljivih podataka i informacija, naređivanje sprovođenja cenzure i ograničavanje kretanja građana i međunarodnog prometa preko granica SFRJ.<ref name="vl"/>
Na čelu SIV-a bio je predsjednik (premijer) sa dva potpredsjednika, njih je na tu funkciju
Savezni sekretarijat za financije dodan je 1988., a sekretarijati za razvoj i domaću trgovinu 1989. godine. Kod izbora predsjednika SIV-a nije se držalo do Titovog principa rotacije po republikama SFRJ, ali se kod izbora saveznih sekretara ipak koliko toliko vodilo računa o jednakoj zastupljenosti republika. Članovi SIV-a osnivali su razne komitete za rješavanje složenih problema, pripremu zakona i mjera koje su se kasnije odabravali u Saveznoj skupštini. Stalno je postojalo pet komiteta za najvažnija pitanja federacije, njihovi članovi su bili savezni, ali i republički sekretari.<ref name="cd"/>
Redak 15:
Zakone i mjere koje je predlagao SIV, prolazili su kroz proceduru usaglašavanja, a koja je ponekad trajala i po godinu dana (i više). Nakon usaglašavanja su slani u odgovarajući dom Savezne skupštine na raspravu i izglasavanje.<ref name="cd"/>
Od 1970-ih SIV je uz samog Tita bio vodeća snaga u vođenju zemlje, i glavni arbitar u postizanju međurepubličkih kompromisa o spornim pitanjima, te drugo po snazi političko tijelo nakon SKJ. SIV je po definiciji to i bio, a njegovi savezni sekretari imali su ekskluzivni pristup stručnim informacijama potrebnim za izradu politike. SIV je imao zakonsko pravo na zakazivanje rasprava o zakonodavstvu i politici. Nakon Titove smrti je moć SIV-a da usaglasi stavove republika i pokrajina oko nekih predloženih mjera postala nemoguća misija. SIV se tako počeo sve više oslanjati na ustavom propisane privremene mjere, a koje republičke delegacije nisu mogle blokirati (u Vijeću republika i pokrajina Skupština SFRJ, koje je inače odlučivalo konsenzusom delegacija svih republika i pokrajina i koje je bilo nadležno za donošenje proračuna, monetarni, porezni i najveći dio gospodarskog sustava Federacije; ako se konsenzus ne bi mogao postići, na prijedlog SIV-a i Predsjedništva SFRJ, Vijeće bi donosilo tzv. privremene mjere dvotrećinskom većinom delegata, a ako se ni takva većina nije mogla postići, većinom svih delegata; takve privremene mjere ostajale su na snazi maksimalno godinu dana, a mogle su se ponovno donositi nakon isteka rokova za donošenje propisa konsenzusom). Takav način rada je postao pravilo po kojem SIV djeluje, pa su mnogi privremeni zakoni i mjere ostali na snazi dugi niz godina. Nemoć SIV-a da ostvari međurepubličke kompromise, pojačala se tokom 1980-ih kada je imao problema formulirati praktične uvjete dugoročnog programa ekonomske stabilizacije.<ref name="cd"/>
==Predsjednici Saveznog izvršnog vijeća==
| |||