|
[[Datoteka:Marcel Proust et Lucien Daudet.jpg|mini|lijevo|Fotografija koja je skandalizirala Proustovu majku: Marcel Proust (sjedi), Robert de Flers (lijevo) i Lucien Daudet (desno), oko 1894.]]
Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i [[politička kultura]] i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska [[apstrakcija]] (npr. kao u [[Sveti Augustin|Sv. Augustina]]) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod utjecajem francuskoga filozofa [[Henri Bergson]]a pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život- iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, nazočna je dvoznačnost: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istodobno, autor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, [[hinduizam|hindu]]-[[budizam|budističkom]] [[metafizika|metafizikom]] koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha ''Traganja'' zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i [[simbolizam|simbolizma]] konca 19. stoljeća; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije njegovoj privatnoj opsesiji koja za suvremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije točke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a duhovna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog sveobuhvatne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.
Nasljednik [[Michel de Montaigne|Montaigne]]a, francuskih moralista, memoaristike vojvode de Saint Simona, [[Stendhal]]a i [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]], Proust je ostvario jedno od najvećih djela u povijesti književnosti, djelo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane riječi uopće. Kod nas je glavno Proustovo djelo izašlo u prijevodu više autora, među kojima se ističu [[Zlatko Crnković]], [[Tin Ujević]], [[Miroslav Brandt]] i [[Mate Maras]].
|
