|
'''BosančicaHrvatska ćirilica''' ('''arvatica''', '''bosančica''',<ref name="PTB"/><ref name="BV"/> '''hrvatkica'''<ref name="PTB">[[Pero Tutavac Bilić|Pero Tutavac]], ''Pravopis hrvatskog jezika : [posvećuje Otcu Hrvatske Kńiževnosti : Marku Maruliću, Splićaninu, prigodom 450-godišńice tiskańa »Judite« 1521 ― 1971.].'', Priručno izd., Svitlenik, Buenos Aires, 1971., str. 110. {{NSK-zapis|id=000557815}}</ref><ref name="BV">[[Božidar Vidov]], ''Croatian grammar : for upper level secondary schools in emigration = Hrvatska slovnica : za više razrede pučkih škola u iseljeništvu'', »Spring of Life«, B. Vidov, Toronto, 1975., LCCN 76375029, str. 11., {{Google knjige|5p9iAAAAMAAJ|primjerak}} – {{NSK-zapis|id=000351808}}</ref>)<ref>[[Benedikta Zelić-Bučan|Benedikta Zelić Bućan]]: Bosančica ili starobosanskahrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 45.<br />"''U ovoj knjizi, kao i ranijim svojim raspravama, upotrebljavala sam dva naziva za ovo pismo: hrvatska ćirilica i bosančica i to s razloga što su to zapravo dva sinonima, s napomenom da je za srednji vijek prikladniji naziv hrvatska ćirilica, a za novi vijek, za brzopisnu minuskulu može se prihvatiti i termin bosančica ili bosanica i to ponajviše stoga što je taj naziv prihvaćen i u širim kulturnim krugovima. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i taj novovjeki brzopis, za koji jedino neki stručnjaci upotrebljavaju naziv bosančica, zapravo samo jedan razvojni vid jedinstvena sustava hrvatske ćirilice.''" </ref> je hrvatska redakcija [[ćirilica|ćirilice]].<ref name="Žagar">[[Mateo Žagar]], paleoslavist i sveučilišni profesor: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac488.nsf/AllWebDocs/Hrvatska_cirilica_dio_je_bogatstva_hrvatske_povijesne_raznolikosti Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti], razgovarala Mira Muhoberac, [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], broj 488, 15. studenoga 2012. (v. najavu skupa Hrvatska ćirilična baština koji priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga 2012.)</ref> [[Morfologija (jezikoslovlje)|Morfološka]] je, grafijska i [[ortografija|ortografijska]] inačica ćiriličnog pisma.
Bosančica je legitimno pismo a hrvati nemaju svoju historiju
</ref> je srednjovjekovna redakcija bosanske [[ćirilica|ćirilice]].<ref name="Žagar">[[Mateo Žagar]], paleoslavist i sveučilišni profesor: [http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac488.nsf/AllWebDocs/Hrvatska_cirilica_dio_je_bogatstva_hrvatske_povijesne_raznolikosti Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti], razgovarala Mira Muhoberac, [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], broj 488, 15. studenoga 2012. (v. najavu skupa Hrvatska ćirilična baština koji priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga 2012.)</ref> [[Morfologija (jezikoslovlje)|Morfološka]] je, grafijska i [[ortografija|ortografijska]] inačica ćiriličnog pisma.
== Nazivi ==
== Pripadnost ==
Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali.<ref name="Žagar"/> Pri tome valja naglasiti da nije bila pričuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije (primjerice, usred poluotoka Istre, na [[Supetarski ulomak|Supetarskom ulomku]] iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).<ref name="Žagar"/>
Bosančica je autohtono bosansko pismo korišteno od strane bosanske vlastele stoljećima.
Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu.<ref name="Žagar"/>
Bosansko je pismo zato što su njime pisana važna djela bosanske književnosti i diplomatike, i zato što su Bošnjaci, odnosno njihovi pretci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali.
Neki su krugovi poricali pripadnost bosanske ćirilice bošnjaštvu. BosanskojHrvatskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti bosanskomhrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se bosanskahrvatska kultura odrekla kulturnih djela kao što su PoveljaPovaljska Kulinalistina banai prag, Humačka ploča , Dubrovački molitvenik, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća).<ref name="Žagar" /> ▼Čest je oblik odricanja bosanskehrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa " bosanskehrvatska" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva hrvatska ćirilicabosančica ili hrvaticabosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća). ▼
Korijeni tog poricanja pripadnosti bosanskojhrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju.<ref name="Žagar" /> U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija.<ref name="Žagar" /> A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture.<ref name="Žagar" /> Na bosanskomhrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno<ref name="Žagar" /> (usporedbe radi, i bosanskahrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti).<ref name="Žagar" /> U okviru onda oblikovane [[serbokroatizam|serbokroatistike]] provela se razmjerno jednostavna podjela, koju suje inaugurirao još [[Vatroslav Jagić]], a beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao bosanskojhrvatskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.<ref name="Žagar" /><ref>O tome piše i Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 43. (u podnošku)</ref> Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve.<ref name="Žagar" /> Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.<ref name="Žagar" /> ▼▲Neki su krugovi poricali pripadnost bosanske ćirilice bošnjaštvu. Bosanskoj ćirilici nije moguće poricati pripadnosti bosanskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se bosanska kultura odrekla kulturnih djela kao što su Povelja Kulina bana, Humačka ploča, franjevačka književnost (bosanska, hercegovačka i dalmatinske sve do 19. stoljeća).<ref name="Žagar" />
▲Čest je oblik odricanja bosanske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "bosanske" atributom "zapadne" ili prenaglašenim isticanjem naziva hrvatska ćirilica ili hrvatica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka 16. stoljeća).
Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela bosanskehrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.<ref name="Žagar" /> Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala bosanskahrvatska,<ref name="Žagar" /> jer se desetljećima u BošnjakaHrvata ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenošćupismenosti; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi.<ref name="Žagar" /> Oblike slova bosanskehrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe.<ref name="Žagar" /> Dio razloga zatajenja bosanskoghrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u [[Nacionalni kompleks niže vrijednosti|nacionalnom samomrzju]] nekih bošnjačkihhrvatskih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske. ▼▲Korijeni tog poricanja pripadnosti bosanskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom određuje i današnju.<ref name="Žagar" /> U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim osloncem konstituiranju nacija.<ref name="Žagar" /> A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture.<ref name="Žagar" /> Na bosanskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo osobito složeno<ref name="Žagar" /> (usporedbe radi, i bosanska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko karakterističnom tronarječnosti).<ref name="Žagar" /> U okviru onda oblikovane [[serbokroatizam|serbokroatistike]] provela se razmjerno jednostavna podjela, koju su beskritično preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao bosanskoj filologiji, a ćirilički srpskoj.<ref name="Žagar" /><ref>O tome piše i Benedikta Zelić Bućan: Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000., ISBN 953-6764-02-4, str. 43. (u podnošku)</ref> Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoličke Crkve.<ref name="Žagar" /> Ipak treba imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali poslovno, trgovački, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.<ref name="Žagar" />
▲Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela bosanske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumačenja: strah od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.<ref name="Žagar" /> Zbog toga su neki spremni potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala bosanska,<ref name="Žagar" /> jer se desetljećima u Bošnjaka ćirilica identificirala gotovo isključivo sa srpskom pismenošću; čitalo se tekstove (knjige, časopise) pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom, učilo se to pismo u školi.<ref name="Žagar" /> Oblike slova bosanske ćirilice hrvatska šira javnost osim uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije poučavao, pa ni sami sebe.<ref name="Žagar" /> Dio razloga zatajenja bosanskog atributa ove redakcije ćirilice leži u [[Nacionalni kompleks niže vrijednosti|nacionalnom samomrzju]] nekih bošnjačkih političara i kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.
== Povijest ==
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: [[Dubrovnik]], srednju [[Dalmacija|Dalmaciju]] te Bosnu i [[Hum]]. Najraniji dokumenti bosančice su nastalinastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je [[Humačka ploča]] iz 11.st., očuvana u [[franjevački samostan u Humcu|franjevačkom samostanu]] u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova ([[Povelja Kulina bana]] iz 1189). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.). Osnovna razlika između bosančice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: '''b''', '''v''', '''č''', '''ž'''. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove '''đ''' i '''ć''', koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom '''đerv'''. Taj glas je iz bosančice preuzeo za glas '''ć''' Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana [[nazali|nosnih glasova]], neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove '''je''' i '''ja''', dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U bosanskimhrvatskim ćirilskim tekstovima slog '''je''' piše se s dva slova ili samo jotiranim '''e''', a slog '''ja''' s dva posebna slova ili slovom '''jat''', koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa '''j'''. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.
U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:
Povijesno-[[paleografija|paleografska]] interpretacija bosančice je, kao rijetko koji grafijsko-literarni problem, opterećena politizacijom i oprječnim stavovima stručnjaka koji se njome bave ili su se bavili. Motivaciju za takav odnos nije teško identificirati: budući da je bosančica bila dominantno pismo u Bosni i Hercegovini, a u određenim razdobljima i u rubnim područjima Dalmacije i Dubrovnika- nacionalna atribucija bosančice je od veoma velikoga značaja u povijesnopolitičkim i geopolitičkim planovima koji računaju na ta ozemlja. Posljedak suprotstavljenih ideologija, srpske, hrvatske i bošnjačko-muslimanske je taj da ni danas ne postoji suglasnost o "pripadnosti" toga pisma. Prije no što navedemo osnovne teze ideologiziranih nacionalnih tabora, reći ćemo nešto o glavnim crtama dominantnih pristupa.
Osnovne interpretativne postavke o bosančici i njenom nastanku je položio južnoslavenskihrvatski arheolog i paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate Tentor). Po njima, bosančica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i razliku između slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosančice. Bosančicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-pravnim). Ukratko- bosančica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno isključivo) u konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoličkim i muslimanskim. Nema značajnijega teksta koji bi mogao biti identificiran kao bosančicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih [[Crkva bosanska|krstjana]] koji su završili u pravoslavnim manastirima, i tamo prošli jezičnostilsku preinaku- što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali kao svoj.
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od početka 20. st. (Petar Kolendić, Vid Vuletić Vukasović) do danas (Petar Đorđić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o neestetskoj inačici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da Evanđelistar kneza Miroslava, ili ''Miroslavljevo evanđelje'', sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke značajke bosančice, pa je taj temeljac srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potječe od Milana Rešetara, koji je ustvrdio da je bosančica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina, no, unatoč njenom postanju, činjenica da je korištena praktički isključivo u katoličkim i krstjanskim, te muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju označimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid bosančice u porabi u djelima [[Bosanski franjevci|bosanskih franjevaca]], razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr. u [[Hvalov zbornik|Hvalovom zborniku]]). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesničar i paleograf [[Tomislav Raukar]], koji afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevačke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa [[Eduard Hercigonja|Eduarda Hercigonje]], jezikoslovca i pisca [[Vinko Grubišić|Vinka Grubišića]], a još izrazitije kod povjesničarke [[Benedikta Zelić-Bučan|Benedikte Zelić-Bučan]]. Po njima je besmislena tvrdnja da se bosančica razvila iz srpske [[minuskula|minuskule]] na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedočeni tekstovi još od [[Humačka ploča|Humačke ploče]], [[Povaljski prag|Povaljskoga praga]] ili [[listina kneza Đure Kačića|listine kneza Đure Kačića]] koji vremenski prethode bilo čemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapače, po njima je i kultni spis srpske stare pismenosti, [[Evanđelistar kneza Miroslava]], zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih činitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi čini bijelu vranu, ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jezičnim osobinama, ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom pismenošću, a smatra se da je bosančica modificirana [[bugarska ćirilica]], pod utjecajem glagoljske bosanskehrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inačica postavku Truhelke i Tentora. Ostali veoma važni istraživači toga pitanja (prije svih, [[Vladimir Mošin]], [[Herta Kuna]] i [[Jaroslav Šidak]]) osciliraju između tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio tezu o tri vrste bosančice: dalmatinske, dubrovačke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova različita od bugarske.
Bošnjačkih istraživača bosančice nije bilo u zamjetnoj mjeri, no većina suvremenih bošnjačkih povjesničara radi se o autohtonom bosansko-humskom pismu, koje nije etnički ni hrvatsko ni srpsko. Detalji nastanka bosanice se ne razjašnjavaju.
U konačnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosančicu dijelom svoga nacionalnoga nasljeđa, hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez-npr., listina Kulina bana ili krstjanski spisi se rijetko uvrštavaju u antologije hrvatske pisane riječi. No, uvijek se stavlja Humačka ploča, kao i svi spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika, a često [[Hvalov zbornik]]), a bošnjački-bošnjačke baštine. Također, valja reći da je bosančica po korpusu spisa ipak na marginama znanstvenoga interesa, jer je srpska baština temeljena na spisima nastalima u okrilju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiničnoj grafiji, koja opsegom i vrijednošću daleko natkriljuju onu na bosanskojhrvatskoj ćirilici (bosančici). Tako je bosanica osuđena istodobno na žestoku politizaciju i realnu marginalizaciju i nehaj.
== Rasprostranjenost ==
|
