Rođen je u [[Jeruzalem]]u u [[aristokrat]]skoj obitelji. Prvi dio života zvao se Josef ben Matatjahu (יוסף בן מתתיהו). Potjecao je iz svećeničke obitelji, a pomajčinojpo majčinoj je lozi bio [[Hasmonejac]]. Po političkom uvjerenju i pripadnosti bio je [[farizej]]. Nakon što je rimski [[prokurator]] Galileje utamničio neke židovske svećenike, otputovao je kao vješt pregovarač u [[Rim]] da bi ih izbavio iz zatvora. U toj diplomatskoj misiji pomogla mu je [[Neron]]ova supruga [[Popeja]]. Tijekom boravka u Rimu toliko su ga fascinirali rimska kultura i običaji da je postao romanofil. U [[Prvi židovski ustanak|Prvom židovskom ustanku]] protiv Rimljana, koji je 66. buknuo u Palestini, ubrzo po njegovom povratku iz Rima u rodni Jeruzalem, bio je u procijepu između domoljublja i romanofilstva prilično neodređen. Nastojao je da se ustanak protiv rimskih okupatora što prije stiša uz što manje žrtava. Kad mu je bila povjerena obrana Galileje izvršio je svoju građansku dužnost i na kraju se predao rimskom vojskovođi Vespazijanu. Prorekao mu je da će uskoro postati rimskim carem, što se zaista i obistinilo dvije godine kasnije. U znak priznanja za to proročanstvo Vespazijan je vidovitog Josipa, koji je bio njegov rob, proglasio slobodnim građaninom, a Josip je u znak zahvalnosti uzeo rodno ime svoga zaštitnika - Flavije (Flavius) - pa se otada umjesto Joseph ben Mathias naziva Josip Flavije (Josephus Flavius). U velikom pohodu rimske vojske na Jeruzalem 70. pratio je mladog vojskovođu [[Tit]]a, [[Vespazijan]]ova sina. Prilikom dugotrajne i nadmoćne rimske opsade Jeruzalema nagovarao je gradske vođe da se grad preda Rimljanima da bi se izbjegle nepotrebne ljudske žrtve. Josip Flavije napisao je na grčkom jeziku sljedeća povijesna djela: "Židovski rat", "Židovske starine", "O starosti židovskog naroda" te "Životopis". Ona su značajan antički povijesni izvor.
Djela je pisao od [[75]]. do [[ 99]]. godine, a najznačajnija su ''Židovske starine'', ''Židovski rat'', ''Protiv Apiona'' i ''Josipov život''.
