Wikipedija

Franjevačka provincija Bosna Srebrena: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m manje gramaticke greske
m uklonjena promjena suradnika Andjela65 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Anto Kalin
Oznaka: brzo uklanjanje
Redak 6:
'''Bosna Srebrena''' je [[Franjevci|franjevačka provincija]] i jedina od svih ustanova [[Srednjovjekovna bosanska država|bosanske srednjovjekovne države]] koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Jedno vrijeme, i to nakon osvajanja [[Sulejman II.|Sulejmana II.]] bila je proširena daleko izvan granica [[BiH|Bosne i Hercegovine]], obuhvaćajući i veliki dio današnje [[RH|Republike Hrvatske]], prostiravši se od [[Jadransko more|Jadranskog mora]] sve do [[Budim]]a i [[Sofija|Sofije]].
 
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među [[katolicima Hrvati|Hrvate]] zapadne, središnje, južne i istočne Hrvatske, Bosne i Hercegovine, [[Srijem]]a i [[Bačka|Bačke]] te diljem [[Kraljevina Ugarska|Kraljevine Ugarske]] širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu [[narod]]a od [[Nasilje|nasilja]], zbog čega su često i sami stradavali.
 
Samopregalaštvu franjevaca treba zahvaliti što se kod [[katolikaHrvati Bosne i Hercegovine|katolickoghrvatskoga puka u Bosni i Hercegovini]] pa tako i u [[Dalmacija|Dalmaciji]] i [[Slavonija|Slavoniji]] nisu iskorjenili ni [[Katoličanstvo|katolička vjera]] ni osjećaj pripadnosti katolickomhrvatskom narodu. I na kraju, njihova je velika zasluga da su utrli put i dali znatan doprinos standardiziranju [[HrvatskogHrvatski|hrvatskog jezika]], znatno prije [[Hrvatski narodni preporod|preporodnih zbivanja]] u [[19. stoljeće|19. stoljeću]].
 
== Povijest ==
{{Kultura katolikaHrvata Bosne i Hercegovine}}
[[Franjevci]] su u [[Bosna (država)|Bosnu]] došli potkraj [[13. stoljeće|13. stoljeća]] (1291.) i nedugo potom u [[Srebrenica|Srebrenici]] izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana ''Bosna Srebrenika'' ili ''Bosna Srebrena'' ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosna Argentina''). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci ([[Nijemci]], [[Mađari]], [[Talijani]]), no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva domaćeg plemstva, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban [[Stjepan Kotromanić]] tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom [[1347.]] traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimatiuzimali pomoćnike, ali samo ''in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros'' - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika".<ref>[[Radoslav Katičić]]: "Slověnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti, časopis Jezik, god. 36., br. 4, travanj 1989., Zagreb</ref>
[[Datoteka:Map of Roman Catholic monasteries in Bosnia in the 15th century.png|minijatura|Samostani na prostorima današnje Bosne i Hercegovine u 15. stoljeću]]
Još od [[1252.]] godine bosanski biskupi stoluju u [[Đakovo|Đakovu]], što će se kao veliki problem pokazati nakon učvršćenja granica između Austrije i Turske na Savi. Naime, svi su se svećenici koji su dolazili iz tih krajeva držali carevim špijunima. Jednako se gledalo i na papinske poslanike ako nisu dolazili preko [[Dubrovačka Republika|Dubrovnika]] jer je Dubrovnik imao dobre odnose sa [[Visoka Porta|Portom]]. Od kraja 16. stoljeća naslov bosanskih biskupa nose osobe predložene od bečkog Dvora. To najčešće nisu bili Hrvati, oni nisu ni mogli doći na teritorij svoje biskupije.
Redak 24:
Budući da su bosanski biskupi stolovali u Đakovu i da nisu imali veze sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini, utemeljen je [[1735.]] godine [[Apostolski vikarijat]] u Bosni, a apostolskim vikarima (biskupima) imenovani su sve do [[1881.]] godine domaći franjevci. Prvi apostolski vikar u Bosni bio je fra [[Matija Delivić]]. Za vrijeme uprave biskupa fra Rafaela Barišića bilo je težih sukoba u Apostolskom vikarijatu, što je dovelo do osnutka Apostolskog vikarijata u Hercegovini [[1847.]] godine, gdje je za biskupa namješten upravo fra [[Rafael Barišić]]. Ni apostolski vikari nisu mogli izbjeći nedaće kojima su bili izloženi ostali franjevci, bilo na putu, bilo u samostanu.
 
Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]: od [[Dalmacija|Dalmacije]] na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje [[Bugarska|Bugarske]]. U njenim su granicama bili, npr. [[Šibenik]], [[Skradin]], [[Knin]], [[Sinj]], [[Vrlika]], [[Makarska]], [[Zaostrog]], [[Imotski]], [[Rama]], [[Fojnica]], [[Olovo (BiH)|Olovo]], [[Srebrenica]], [[Kreševo]], [[Mostar]], [[Tuzla]], [[Modriča]], [[Požega]], [[Đakovo]], [[Udbina]], [[Gračac]], Kostajnica, [[Našice]], [[Vinkovci]], [[Osijek]], [[Pečuh]], [[Budimpešta|Budim]]. Na tome su području [[franjevci]] dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na bosanskom hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.
[[Datoteka:Catholic mass in Bosnia, illustration, 1901.jpg|mini|Franjevac služi svetu misu pred hrvatskim katoličkim pukom, središnja Bosna, oko 1900.]]
Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među [[katolikeHrvati Bosne i Hercegovine|katolikeHrvate Bosne i Hercegovine]] širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znanstvenih djela. Osim toga, čitavo su se vrijeme isticali kao istinski borci za zaštitu naroda od osmanskog nasilja, zbog čega su često i sami stradavali. Za odbranuobranu svojih prava i prava svoga naroda tražili su zaštitu od sultana, da bi suzbili nasilje i nepravde nižih upravitelja. To je bilo ne rijetkonerijetko samo skromna kratkotrajna pomoć, ali je i ona u nevolji bila dragocjena.
 
"''Kako je djelovanje bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije okupili gotovo svi štokavski [[katoliciHrvati]], što će odigrati izvjesnu ulogu i u formiranju standardnoga jezika kod katolikaHrvata.''", ustvrdila je poznata paleografkinja i filologinja Herta Kuna. Tijekom povijesti mijenjajući granice (posebno u drugoj polovici 18. stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Dalmacije), Bosna Srebrena je u najvažnijem razdoblju svoga postojanja (koje se proteže preko 300 godina) obuhvatila pod svojom jurisdikcijom najveći broj Hrvata [[štokavsko narječje|štokavskoga]] (dijelom i [[čakavsko narječje|čakavskoga]]) narječja i vitalnom spisateljskom, prosvjetnom i općedruštvenom djelatnošću znatno doprinijela očuvanju i homogenizaciji katolickoghrvatskoga naroda.
 
== Književnost ==
Redak 50:
*gledano iz perspektive današnjice, možemo zaključiti da je spisateljska djelatnost bosanskih franjevaca integralnim dijelom, a katkad i ishodištem dvaju disciplina koje ne pripadaju umjetničkoj književnosti: jezikoslovlja i povijesne znanosti. [[Hrvatski jezik]] je nezamisliv bez rječnika i gramatika autori kojih su bosanski i hercegovački franjevci, od Šitovića do Marijanovića i Lalića, te oblika književnoga izraza popularnih poučnih djela Divkovića ili Babića. Također, historiografska djela, poglavito Lastrića, a manjim dijelom i Jukića, čine nezaobilazni izvor za poznavanje povijesti [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]].
 
Katkad se dovodi u pitanje nacionalna i književna pripadnost franjevačkih pisaca provincije Bosne Srebrene. Navodni se argument, temelji na tvrdnji da hrvatski pisci iz franjevačke provincije Bosne Srebrene (koja je, često se zaboravlja, uključivala i veći dio [[Dalmacija|Dalmacije]] i [[Slavonija|Slavonije]], pa je već time jasno [[hrvat]]ski nacionalno obilježena) nisu imali hrvatsku, već "bosansku" nacionalnu svijest, pa time ne pripadaju u kanon hrvatske književnosti. Radi se uglavnom o ljetopiscima, auktorima vjerskih moralki, raznih poučno-pobožnih djela te leksikografskih radova. Najpoznatiji su [[Matija Divković]], [[Ivan Ančić]], [[Pavao Posilović]], [[Ivan Bandulavić]], [[Stjepan Matijević]], [[Filip Lastrić]], [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]], [[Marko Dobretić]], [[Stjepan Margitić]], [[Toma Babić]], [[Bono Benić]], [[Nikola Lašvanin]], [[Ivan Franjo Jukić]], [[Grga Martić]], [[Jako Baltić]], [[Vice Vicić]], [[Martin Nedić]].
 
== Narodni preporod ==
Redak 56:
[[Datoteka:Ivan franjo jukic.jpg|mini|lijevo|Ivan Franjo Jukić]]
[[Datoteka:Grgo Martic.jpg|mini|lijevo|Grgo Martić]]
Najpoznatiji pokretači i nositelji [[Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini|hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini]] koji su djelovali pod izravnim utjecajem [[Ljudevit Gaj|Gaja]] i ostalih iliraca i koji su surađivali u Novinama horvatskim, slavonskim i dalmatinskim, kao i u njihovu kulturnom prilogu Danici, bili su [[Ivan Franjo Jukić]], [[Grgo Martić]], [[Martin Nedić]] i [[Marijan Šunjić (biskup)|Marijan Šunjić]]. S druge strane, Gaj i njegovi suradnici živo se zanimaju za Bosnu i Hercegovinu, potiču suradnike u BiH i na idejnom i na kulturno-stvaralačkom polju. Napose su podupirali otpor protiv turske vlasti, što se posebice vidi u književnom stvaralaštvu hrvatskih preporoditelja u Bosni i Hercegovini. U dva navrata, [[1840.]] i [[1848.]] godine, na poticaj Ivana Franje Jukića trebalo je osnovati književno društvo pod imenom "Kolo bosansko", ali budući da su osmanske vlasti zabranjivale takvu ideju, a ni među franjevačkim vodstvom nije bilo jedinstva, ta nakana nije ostvarena.
 
Posebno teško stanje za katolički narod bilo je u [[Hercegovina|Hercegovini]] jer ondje nije bilo sakralnih objekata, pa se svećenička služba obavljala iz susjednih samostana u Dalmaciji i Bosni. Tijekom 19. stoljeća samostan u [[Kreševo|Kreševu]] postaje središte iz kojega je obavljano bogoslužje Hercegovine. Zbog udaljenosti (tri dana hoda) među franjevcima, koji su rodom iz Hercegovine, sazrijeva ideja da se [[samostan]] i [[crkva]] grade u Hercegovini. Za ostvarenje te ideje trebalo je dobiti dekret od Kongregacije za širenje vjere, suglasnost [[ali-paša Rizvanbegović|Ali-paše Rizvanbegovića]] i carev ferman te odabrati mjesto za gradnju crkve i samostana. Nakon nekoliko godina upornog traženja franjevci su dobili tražena dopuštenja i odvojili se od subraće u Bosni.
 
Gradnjom crkve i samostana na [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]] i osnivanjem Kustodije godine [[1852.]] te Provincije [[1892.]] izgradila se franjevačka crkvena organizacija u Hercegovini. Grade se samostani na [[Humac (Ljubuški, BiH)|Humcu]] i u Mostaru, a otvaranjem škola: u Vukodolu kod [[Mostar]]a [[1852.]], [[Samostan Gorica|Gorici]] 1853., Veljacima [[1860.]], Humcu [[1866.]], Širokom Brijegu i [[Tomislavgrad]]u 1866., Gradinićima i [[Posušje|Posušju]] [[1867.]] te katoličkih učionica u [[Gabela|Gabeli]], Humcu, Širokom Brijegu i [[Konjic]]u, otpočeo je kulturni preporod u Hercegovini. Zahvaljujući osnutku prve hrvatske tiskare ("Tipografija katoličkog poslanstva u Hercegovini") u Bosni i Hercegovine, godine [[1872.]] u Mostaru, koju je vodio [[Franjo Milićević]], taj je proces još ubrzaniji. Tiskara je imala veliku ulogu u prosvjećivanju katolickoghrvatskog naroda i razvijanju hrvatske narodne svijesti. U razdoblju od tridesetak godina objavljeno je oko 600 knjiga pa je [[Mostar]] krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao jače kulturno središte od većine gradova na [[Balkan]]u.<ref name="Herceg-Bosna">[http://www.hercegbosna.org/povijest/povijest-bih/austro-ugarska-vlast-protektorat-i-nacionalne-ideologije-1878-1918-5.html HercegBosna.org] Austro-Ugarska vlast: Protektorat i nacionalne ideologije, 15. prosinca 2009., pristupljeno 6. studenoga 2015.</ref>
[[Datoteka:First Croatian printing office in Mostar, 1920.jpg|desno|mini|Prva hrvatska tiskara u Mostaru]]
[[Datoteka:HŠKZ history photo.jpg|desno|mini|Hrvatsko kulturno društvo Hrvoje u Mostaru]]
Uz franjevce u preporodna gibanja uključuje se i hrvatsko građanstvo. Osniva se niz organizacija i društava koja ističu nacionalnu hrvatsku pripadnost u svom nazivu, a preko njih [[hrvat]]sko ime prodire u hrvatski narod koji postaje svjestan svoje nacionalne pripadnosti. Hrvatska društva iz ovog perioda: Hrvoje u [[Mostar]]u, Slavuj u [[Trebinje|Trebinju]], Trebižat u [[Ljubuški|Ljubuškom]], Dinara u [[Livno|Livnu]], Trebević u [[Sarajevo|Sarajevu]], Majevica u [[Tuzla|Tuzli]], Nada u [[Banja Luka|Banjoj Luci]]... žarišta su hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini. Uz društva se osnivaju čitaonice i knjižnice, u kojima se čitaju knjige, novine i kalendari, a održavaju se i tečajevi opismenjavanja.
 
Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je pokrenuo i uređivao [[Franjo Milićević]] sa svojim suradnicima, a to su: "Hercegovački bosiljak" ([[1883.]]), "Novi hercegovački bosiljak" ([[1884.]]), "Glas Hercegovca" ([[1885.]]). U ljeto [[1898.]] godine na idejnim temeljima Franje Milićevića, koji mu je bio stric i u duhu pravaške orijentacije, [[Ivan Aziz Milićević]] i njegovi suradnici u Mostaru pokreću "Osvit" ([[1898.]]), koji izlazi do [[1907.]] godine.<ref name="Herceg-Bosna" /> Ova su [[mostar]]ska glasila pronosila pravašku orijentaciju za razliku od ilirske - preporodne ideje u [[Zagreb]]u i u [[Sarajevo|Sarajevu]]. Za temeljnu odrednicu svojih programa, časopisi su uzeli [[Hrvatsko državno pravo|prirodno, povijesno i narodno pravo]] [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata u Bosni i Hercegovini]] na sjedinjenje sa [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Banskom Hrvatskom]] i ostalim hrvatskim zemljama.
 
U preporodnom pokretu Hrvata u Bosni i Hercegovini veliku ulogu imali su franjevci. Oni su jedini imali utjecaj na hrvatske seljake koji su činili veliku većinu katolickoghrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Franjevci ističu da nisu pripadnici nijedne stranke iako su im bliske ideje [[Stranka prava|Stranke prava]], a krajem 19. stoljeća deklariraju se kao pripadnici Stranke prava. Stalno ističu da su oni najprije [[Hrvati]] pa tek onda [[katolici]]. Dolaze u sukob s vlasti jer ona širi katoličku svijest u narodu i u tome ima oslonac u redovitoj katoličkoj hijerarhiji na čelu s nadbiskupom Stadlerom. Najpoznatiji preporoditelji bili su franjevci: [[Anđeo Kraljević]], [[Radoslav Glavaš]], [[Anđeo Nuić]], [[Nikola Šimović]], [[Augustin Zubac]], [[Petar Bakula]] i [[Franjo Milićević]] koji su se dokazali kao graditelji, učitelji, dušobrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika i kalendara, novina i samostalnih književnih ostvarenja.
 
== Kulturna baština ==
 
Posebni dio kulturne[[Hrvatska baštinekulturna baština u Bosni i Hercegovini|kulturne baštine Hrvata Bosne i Hercegovine]] čine franjevački samostani sa svojim čuvenim knjižnicama, galerijama, muzejima, ljekarnama i učionicama. U srednjoj Bosni glasoviti su samostani u [[Kraljeva Sutjeska (franjevački samostan)|Kraljevoj Sutjesci]], [[Kreševo|Kreševu]], [[Franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici|Fojnici]], [[Guča Gora|Gučoj Gori]], zatim samostani Petrićevac i [[Opatija Marija Zvijezda|Marija Zvijezda]] kraj [[Banja Luka|Banje Luke]], [[Tolisa (Orašje, BiH)|Tolisa]] i [[Plehan]] u Bosanskoj Posavini, [[Široki Brijeg|širokobriješki]] samostan u Hercegovini pa samostani u [[Franjevački samostan sv. Ante na Bistriku|Sarajevu]], [[Samostan Gorica|Gorici kraj Livna]], [[Mostar]]u i drugdje.
 
Veliki je dio franjevačkih samostana u Fojnici, Kreševu, Olovu, Širokom Brijegu, Rami, Visokom i Sutjesci posjedovao djela pisaca iz mnogih krajeva Hrvatske ([[SlavonijeSlavonija|Slavonije]], [[Pokuplje|Pokuplja]], [[Lika|Like]], [[Dubrovnik]]a, [[Međimurje|Međimurja]], [[Dalmacija|Dalmacije]]) kao spise kojima su se franjevci Bosne Srebrene služili u dnevnoj vjerskoj uporabi i kao nacionalnu lektiru iz koje su crpili motive za vlastito stvaralaštvo.
[[Datoteka:Kraljeva sutjeska altar.jpg|mini|desno|Oltar u crkvi sv. Ivana Krstitelja, Kraljeva Sutjeska]]
Na tlu Bosne i Hercegovine sačuvano je iz vremena gotike više spomenika likovnih umjetnosti i umjetničkih obrta. Većina ih se čuva u franjevačkim samostanima Kraljeve Sutjeske, Kreševa i [[Fojnica|Fojnice]]. Bogati i literarno poznati inventar samostana u Srebrenici, Zvorniku, Olovu i [[Visoko]]m, nepovratno je uništen u doba bečkog rata od [[1683.]] do [[1699.]] godine, a kreševska riznica je znatno oštećena u požaru samostana [[1765.]] godine.
Redak 83:
== Obrazovanje ==
 
Nositelji pismenosti hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini bili su franjevci. O [[Hrvatski obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini|pismenosti stanovništvaHrvata u BiH]] sačuvano je više dokumenata, ali o prvim školama su nesigurni izvori. U jednom pismu iz [[1685.]] godine stoji kako ''"u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, nego što će se jedva naći u [[zadarska nadbiskupija|zadarskoj nadbiskupiji]]"'',<ref name="Jugoslavenska">Enciklopedija Jugoslavije, 2 Bje-Crn, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1982.</ref> pa bi se moglo zaključiti da je pismenost išla nešto šire od samostana i župa, iako je najranije opismenjavanje bilo namjenjeno kleru i potrebama Katoličke crkve.
 
Ognjišta najranije pismenosti bili su samostani, među kojima su se posebno isticali Kreševo, [[Franjevački samostan Duha Svetoga u Fojnici|Fojnica]], [[Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska|Kraljeva Sutjeska]] i Tolisa, a kasnije i samostani u Hercegovini (Humac i Široki Brijeg). Najstarije samostanske škole spominju se vrlo rano, [[1655.]] godine navodi se da postoje škole u samostanima u Kreševu, Rami, Fojnici, Modriči, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Ne zna se je li bilo i koliko djece u ovim školama koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Međutim, i bez obzira na to tko su sve bili učenici u samostanskim školama, te škole su predstavljale izvor tadašnje pismenosti među [[Hrvati Bosne i Hercegovine|bosanskohercegovačkim katolicimaHrvatima]].
 
Za hrvatsko osnovno školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, najviše zasluge pripadaju [[Ivan Frano Jukić|Ivanu Frani Jukiću]] i [[Grgo Martić|Grgi Martiću]], koji su osnivali škole osnivali, pomagali i u njima predavali. Franjevci su bili učitelji i pisci udžbenika. Od udžbenika treba spomenuti "Početak slovstva" biskupa Augustina Miletića i "Bukvar s napomenkom članaka nauka vjere za katoličku mladež u Bosni" Stjepana Marjanovića, jednog od reformatora katoličkih osnovnih škola.<ref name="Jugoslavenska" /> U prvoj hrvatskoj tiskari u [[Mostar]],u tiskan je veći broj udžbenika za katoličke osnovne škole u Hercegovini. Škole su se uzdržavale od priloga vjernika. Od druge polovice 19. stoljeća osnivaju se i posebni školski fondovi ([[Sarajevo]], [[Livno]]). Ivan Frano Jukić se neko vrijeme zalagao da se formiraju zajednički fondovi za uzdržavanje tadašnjih katoličkih i pravoslavnih škola, ali nije došlo do ostvarivanja ove ideje.
 
Organiziraniji oblici osnovnog školovanja, s posebnim prostorijama, utvrđenom školskom godinom, stabilnijim nastavnim programom i udžbenicima javljaju se kod [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata Bosne i Hercegovine]] u 19. stoljeću. [[Austro-Ugarska]] je zatekla u Bosni i Hercegovini 54 katoličke škole sa 56 učitelja i 2.295 učenika. Među najstarije škole spadaju katolička škola u [[Livno|Livnu]] ([[1820.]]) i u [[Tolisa (Orašje, BiH)|Tolisi]] ([[1823.]]), u [[Mostar]]u (1852.), u [[Mrkonjić Grad]]u ([[1850.]]).<ref name="Jugoslavenska" />
 
Neke škole koje su ranije držali franjevci održale su se do [[1883.]] godine, ali kasnije ih nestaje. Franjevačka provincija Bosna Srebrena danas ima tri vlastite odgojno-obrazovne ustanove: [[Franjevačka klasična gimnazija u Visokom|Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom]], Franjevački [[novicijat]] na [[Samostan Gorica|Gorici kod Livna]] i [[Franjevačka teologija Sarajevo|Franjevačku teologiju]], visokoškolsku ustanovu u Sarajevu.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Franjevačka_provincija_Bosna_Srebrena"