Razlika između inačica stranice »Svitci s Mrtvog mora«

m
povez.
m (pravopis)
m (povez.)
Prije [[1968]]., većina poznatih spisa i fragmenata su bili smješteni u Rockefellerovom muzeju (prethodno znanom kao Palestinski arheološki muzej) u [[Jeruzalem]]u. Nakon [[Šestodnevni rat|Šestodnevnog rata]], spisi su premiješteni u [[Hram knjiga]], kod izraelskog muzeja.
 
Objavljivanje spisa je trajalo desetljećima te je stoga takvo zakašnjenje bilo predmetom raznih akademskih kontroverzi. Do [[2007]]., dva sveska se još moraju upotpuniti, dok cijela serija ''Otkrića u judejskoj pustinji'', ima ukupno 39 svezaka. Osim u [[Izrael]]u, neki se svitci nalaze u sveučilištu u [[Chicago|Chicagu]] u sklopu Orijentalnog instituta, [[Princeton]]u, sveučilištu Azusa Pacific, te u rukama privatnih skupljača. Prema ''Oxfordovom vodiču za arheologiju'', "Kumranski spisi", koji uključuju barem fragmente od svake knjige [[Stari zavjet|Starog zavjeta]], izuzev [[Estera (knjiga)|Knjige o Esteri]], omogućuju stručnjacima mnogo stariji poprečni presjek tradicije skripte nego onaj koji je bio prije moguć. Oko 35% biblijskih spisa su gotovo identični tradicionalnim hebrejskim tekstovima Starog zavjeta s 10% tradicionalnim grčkim i samaritanskim, dok ostatak izlaže gotovo dramatičnu razliku i u jeziku i u sadržaju. U svojem opsegu tekstovnih varijanti, kumranski spisi su natjerali znanstvenike da razmisle o ustaljenim teorijama o razvoju modernog biblijskog teksta od samo tri rukopisne obitelji: Mazoretski tekst, hebrejski original [[Septuaginta|Septuaginte]], i [[Samaritansko petoknjižje|Samaritanska Tora]]. Postaje jasno da je sveto pismo Starog zavjeta bilo iznimno tečno sve do biblijske kanonizacije koja se dogodila oko 100. nakon Kr."<ref>Fagan, Brian M., and Charlotte Beck, ''The Oxford Companion to Archeology'', entry on the "Dead sea scrolls", Oxford University Press, 1996 </ref>
 
== Pronalazak ==