HNK Hajduk Split: razlika između inačica

=== Osnutak kluba ===

{{glavni|HNK Hajduk do 1991.}}

[[Datoteka:Osnivači_Hajduka.jpg|250px|mini|lijevo|Splitski studenti u Pragu, među njima: '''Lucijan Stella''' (sjedi, prvi s lijeva), '''Fabijan Kaliterna''' (prvi s desna u gornjem redu) i '''Vjekoslav Ivanišević''' (sjedi, prvi s desna)]]

 

 

Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena [[13. veljače]] [[1911.]] godine. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare [[murva|murve]]") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se [[Hrvati|prohrvatski]], [[puntar]]ski građani, pristaše sjedinjenja austrijske kraljevine [[Dalmacija|Dalmacije]] s ugarskom kraljevinom [[Hrvatska|Hrvatskom i Slavonijom]]. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski [[grb]] kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. [[Kruno Kolombatović]].

 

=== Početak ===

Prvi protivnik bio je "[[Calcio Spalato]]", klub [[Talijanaši|talijanaša]] koji su živjeli u Splitu, susret je odigran [[11. lipnja]] [[1911.]] godine, a završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Ovoj utakmici prethodila je [[prva Hajdukova trening utakmica]] koja je odigrana nekih dva mjeseca prije, točnije [[16. travnja]] [[1911.]] godine. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao [[Šime Raunig]]. Godine [[1911.]], Hajduk je prvi put gostovao, i to u [[Zagreb]]u protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. Godine [[1923.]] Hajduk je po prvi puta igrao u ligi [[Kraljevina Jugoslavija|Kraljevine Jugoslavije]], ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "[[Olympique de Marseille|Olympique]]" iz [[Marseille]]a s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj [[Afrika|Africi]]. Nakon tog uspjeha momčadi, u [[Split]]u je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno [[Marjan|Marjana]].

 

 

=== Privremena zabrana rada ===

Za vrijeme [[Šestosiječanjska diktatura|šestosiječanjske diktature]] u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, [[1941.]] – [[1943.]], Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast [[NDH]], stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u [[Prvenstvo Hrvatske u nogometu#Ostala prvenstva Hrvatske|nogometno prvenstvo NDH]], kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.

 

HNK Hajduk tajno je obnovio rad na [[Vis]]u [[7. svibnja]] [[1944.]] godine. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar [[Toni Petrić|Antun Petrić]], da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk, a ne kao "Hajduk NOVJ" <ref name="Bilić">Toni Bilić: Kroničar sporta svjetskog glasa, [[Slobodna Dalmacija]], 5. lipnja 2013., str. 39</ref><ref name="Cukrov">Mladen Cukrov: [http://hrcak.srce.hr/file/98671 Šezdeset pet godina obnove Hajduka na otoku Visu], BAŠTINA 35 23-42, Split 2009.</ref> (što se u socijalističkoj Jugoslaviji prešućivalo<ref name="Jović">[[Josip Jović (novinar)|Josip Jović]]: [http://www.slobodnadalmacija.hr/Hajduk/tabid/83/articleType/ArticleView/articleId/269324/Default.aspx Zlatno i srebrno srce Hajduka i Hrvatske], Slobodna Dalmacija, 29. prosinca 2014.</ref>).

Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice [[13. kolovoza]] [[1944.]] godine u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk - NOVJ. <ref name="Cukrov"/> Poslije utakmice protiv Britanskog garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK. <ref name="Cukrov"/> Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom [[Saveznici|Saveznika]] i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja [[Europa|Europe]] i [[Sredozemlje|Sredozemlja]] i pronosio slavu Hrvatske. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskog nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk su se sastali [[23. rujna]] [[1944.]] na najposjećenijoj utakmici tijekom [[Drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]] u [[Bari]]ju pred oko 50 tisuća ljudi. <!-- oslabljen malarijom? --> Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, [[26. prosinca]] 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju [[Velika Britanija|Velike Britanije]] što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0.<ref>[http://www.rsssf.com/tablesh/hajduk-split-wwii.html RSSSF] Hajduk u Drugom svjetskom ratu </ref>.

Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:<ref name="Cukrov"/>

*'''Hajduk – NOVJ (Jugoslav National Liberation Army XI.)''': Petar Brkljača, [[Ljubomir Kokeza]], [[Jozo Matošić]] (kapetan), [[Slavko Luštica]], Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, [[Frane Matošić]] i Ivo Radovniković

 

=== Razdoblje nakon rata ===

Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. Godine [[1946.]] osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vjesnik". U sezoni [[1948.]] – [[1949.]] Hajduk je posjetio [[Australija|Australiju]] i tako postao prvi klub iz [[SFRJ|Jugoslavije]] koji je igrao na svim kontinentima. Godine [[1950.]] klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko s ovih prostora nije ponovio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice s [[FK Crvena zvezda Beograd|Crvenom Zvezdom]] (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija [[Torcida|Torcida]] (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac".

Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj stanki sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po [[Južna Amerika|Južnoj Americi]]. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od [[argentina|argentinskog]] predsjednika [[Juan Peron|Juana Perona]] da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja međudržavnih odnosa. Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od [[BSK Beograd|BSK-a]] i [[Spartak Subotica|Spartaka]] iz [[Subotica|Subotice]] (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda s 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već sljedeće sezone ponovila se slična stvar. Ovog puta akteri su bili [[Vladimir Beara]] i [[Bernard Vukas]] koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, a Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje [[Jugoslavenski nogometni savez|NSJ-a]] i napadne ih riječima: "''Imate li bar gram poštenja?''".

Dne [[3. travnja]] [[1955.]] u [[Zagreb]]u Hajduk je uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba.

 

Godine 1955. velikosrpska hegemonistička narav socijalističke Jugoslavije još jednom je pokazala lice. Premda je Hajduk osvojio prvenstvo, u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, ''Hajduk'' je kao prvak poslan u [[Srednjoeuropski kup]], dok je u prvo izdanje [[Kup europskih prvaka|Kupa europskih prvaka]] poslan [[Beograd|beogradski]] [[FK Partizan Beograd|''Partizan'']].

 

Već nakon 1950. godine kad je osnovana Torcida, uslijedili su događaji koji su odredili sudbinu Hajduka i Hajdukovih navijača u narednim desetljećima. Nakon legendarne utakmice Hajduk - Crvena zvezda koja je odlučena Broketinim golom, koju se smatra početkom Hajdukove Torcide, uslijedio je progon i zatvaranje hrvatska mladeži. Najgrlatiji te Torcide bili su zatvarani i izbačeni iz škola i sveučilišta, samo zato što su navijali za Hajduka i isticali svoje hrvatstvo.<ref name="Žanetić, AMAC"> [http://amac.hrvati-amac.com/index.php?option=com_content&task=view&id=291&Itemid=119 Hrvati AMAC] Ante Žanetić: Ovo pišem za sve ljubitelje nogometa, a naročito za mladu hajdukovu Torcidu, 18. srpnja 2006.</ref>

 

=== Najveće godine kluba ===

Od [[1970.]] do [[1980.]] godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine [[1971.]] osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u [[Beograd]]u, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su [[Petar Nadoveza]] (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar [[Ivan Katalinić]] (kasnije uspješan trener momčadi), [[Dragan Holcer]], [[Jurica Jerković]], [[Luka Peruzović]], [[Vilson Džoni]], [[Brane Oblak]], [[Dražen Mužinić]], [[Ivica Šurjak]], [[Ivan Buljan]], [[Slaviša Žungul]], a nadolazeće zvijezde su bili braća [[Zoran Vujović|Zoran]] i [[Zlatko Vujović]] i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener [[Tomislav Ivić]] koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak [[F.C. Barcelona|Barcelona]], a predsjednik je bio čuveni [[Tito Kirigin]], koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale [[Kup pobjednika kupova|Kupa pobjednika kupova]] sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski [[Leeds United]], a iz [[1980.]] pamti se "mitski" susret s [[njemačka|njemačkim]] [[HSV|HSV-om]], kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih momčadi Europe) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od [[1972.]] do [[1977.]] Godine [[1976.]] kad je [[Partizan Beograd|Partizan]] uz pomoć suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.<ref>http://www.dnevno.hr/sport/nogomet/135890-hajduk-je-sedamdesetih-godina-proslog-stoljeca-imao-snagu-i-kvalitetu-biti-europski-prvak.html</ref>

 

Godine [[1979.]] Hajduk se preselio na novi stadion [[Stadion Poljud|Poljud]], tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na "starom placu" postigao je [[Mišo Krstičević]]. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti ''Poljudske ljepotice''.

 

'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu 1985./86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih suparnika za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.

 

=== Hajduk u HNL-u ===

Više u članku: ''[[HNK Hajduk u Republici Hrvatskoj]]''

 

U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu [[UEFA Liga prvaka|Lige prvaka]].

 

=== Rezultatski pad ===

 

Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje [[Igor Štimac]], koji uz obećanje naslova, kupa i Lige prvaka, prodaje par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomankanja novca moraju improvizirati nebi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova (za sada i posljednja), no, s igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju [[2005.]] doveden je kapetan i ikona Dinama, [[Niko Kranjčar]], a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener [[Miroslav Blažević|Miroslav "Ćiro" Blažević]].

 

Nekadašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad lošije vođene omladinske škole, menađerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš [[Željko Jerkov]] koji ja kao predsjednik izdržao tek 44 dana. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko društvo, koje bi trebalo završiti krajem godine. Nakon 2 godine Hajduk je opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog) finala kupa ipak ima plasman u Europu naredne sezone.

[[14. lipnja]] za novog je predsjednika izabran dotadašnji klupski odvjetnik [[Mate Peroš]]. Još je jednom promijenjen cijeli stručni stožer, ali se ovog puta predsjednik nije poslužio otkazima nakon prve krize rezultata što prouzrokuje prvu pobjedu na Maksimiru (2:0) nakon 5 i pol godina, te prvu s više od 1 razlike nakon punih 48, što je i zasad zadnja pobjeda na protiv Dinama. Nakon pobjede u derbiju na prepunom Poljudu (2:0) Hajduk se popeo na prvo mjesto gdje se zadržao do travnja i poraza s [[NK Osijek|Osijekom]]. Hajduk je u toj sezoni osvojio 2. mjesto iza Dinama.

 

Hajduk se plasirao u [[UEFA Europska liga|Europsku ligu]] preko rumunjskih protivnika (3. pretkolo protiv [[FC Dinamo Bukurešt|Dinama iz Bukurešta]] 1:3 u [[Bukurešt]]u, 3:0 na Poljudu, play-off protiv [[FC Unirea Urziceni|Uniree iz Urzicenija]] 4:1 na Poljudu, 1:1 u Bukureštu), ali u skupini upisao samo jednu pobjedu protiv [[RSC Anderlecht|Anderlechta]] na Poljudu (1:0). Nakon ispadanja iz kupa protiv [[NK Istra 1961|Istre 1961]] (0:1 nakon produžetaka) Poklepović je smijenjen s mjesta trenera. [[20. prosinca]] Svaguša otišao s mjesta predsjednika, a njegovo mjesto privremeno je preuzeo [[Josip Grbić]].

Hajduk je proslavio 100-ti rođendan tako što je u ponoć između [[12. veljače|12.]] i [[13. veljače]] 2011. Torcida upalila bengalke i signalne rakete na nebu, cijeli [[Split]] bio ukrašen u bijelu boju i na utakmici sa [[Slavia Prag|Slaviom iz Praga]] Torcida raširila koreografiju preko cijelog Poljuda. [[26. travnja]] [[Hrvoje Maleš]] je preuzeo funkciju predsjednika Hajduka.

[[27. svibnja]] na kormilo Hajduka došao je slavni [[Bugarska|bugarski]] nogometaš [[Krasimir Balakov]]. [[23. srpnja]] Hajduk je dočekao slavnu [[FC Barcelona|Barcelonu]] (0:0). [[23. ožujka]] [[2012.]] kada je Balakov preuzeo [[1. FC Kaiserslautern|Kaiserslautern]] mjesto trenera preuzeo [[Mišo Krstičević]]. Hajduk je u juniorskoj i kadetskoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Hrvatske u sezoni 2011./12.. Hajduk se podmladio, ali je pobijedio slavni milanski [[Internazionale Milano F.C.|Inter]] na [[San Siro|San Siru]] (2:0). Hajduk je bio pred stečajem jer je grad Split [[12. listopada]] odbio jamstvo kredita, ali je uz pomoć Torcide tri dana kasnije bio ponuđen. Hajduk je bio mnogo puta suspendiran, ali to nije omjelo da igra utakmice HNL-a. [[29. travnja]] [[2013.]] godine za novog trenera Bijelih postavljen je proslavljeni nogometaš Hajduka i Juventusa [[Igor Tudor]],<ref>[http://www.dalmacijanews.com/Hajduk/View/tabid/88/ID/117699/Ekskluzivno-Hajduk-smijenio-Krsticevica-Kresica-i-Fiorentinija.aspx/ Smijenjen Krstičević, Igor Tudor novi trener Bijelih!]</ref> koji je doveo Hajduk do naslova kupa nakon pobjede nad [[NK Lokomotiva|Lokomotivom]] (2:1 na Poljudu, 3:3 na Maksimiru u Zagrebu).