Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica

Vjerojatno najtrajnija je bila odbojnost koja se izgradila prema nazivu «bosanski jezik» kod Hrvata i Srba: oba su naroda doživjela Kallayevu jezičnu politiku kao udarac i nasilje protiv vlastitoga nacionalnoga bića. Srbi nisu imali tradiciju toga nazivka u svojoj kulturi, dok su ga Hrvati, među kojima je bila trajna i vjerojatno najzastupljenija među trima narodima koji nastavaju Bosnu i Hercegovinu, ostavili kao i druge predstandardne nazive (dalmatinski, slavonski, ilirski,..) kao dio svoje jezične povijesti, ali ne i sadašnjosti. Jezična situacija u BiH, obrađena na stranici o [[Prikaz povijesti jezika u Bosni i Hercegovini|jezičnopovijesnom razvitku u BiH]] prošla je kroz više faza, u kojima je u 20. stoljeću dominiralo posrbljivanje leksika i sintakse (kako u prvoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji), te učvršćivanje, često nametanjem, službenoga naziva «srpsko-hrvatski jezk» kao «zemaljskoga» ili državnoga jezika u Bosni i Hercegovini. Nazivi «bosanski jezik» i «bošnjački jezik» izgledali su zaboravljenima i anakronima, poput slavonskoga ili ilirskoga- sve dok ih [[raspad SFRJ]] i [[rat u Bosni i Hercegovini]] nisu izvukli iz naftalina i postavili u žarište žestokih sporenja.

 

 

Procesi koji su doveli do raspada SFRJ i susljednih ratova, reflektirali su se i na praktički svim poljima što ih pokrivaju humanističke znanosti, a napose jeziku. Glavni je bio nestanak dominantnoga pojma «srpsko-hrvatski», o čemu je opširnije pisano u tekstu o [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskom]] križancu. U Bosni i Hercegovini je, raspadom države i tečajem rata došlo do jezičnonacionalnoga raslojavanja: Hrvati su vratili u porabu svoj potiskivani standardni jezik, Srbi su nastavili s učvršćivanjem značajki srpskoga (koji je ionako dominirao u socijalističkoj BiH) što ih je vrijeme marginaliziralo-od ćirilice do snažnije nazočnosti srpske ekavice, dok su se Muslimani, od 1993. samopreimenovani u Bošnjake, našli na vjetrometini. Budući da je nestao krovni pojam «srpsko-hrvatskoga», a istodobno s kristalizacijom bošnjačke nacije pojavila se potreba za formiranjem nacionalnoga standardnoga jezika. Pojavilo se nekoliko kontroverzi, od kojih su najvažnije fizionomija budućega bošnjačkoga jezičnoga standarda i naziv samoga jezika. Glede prvoga, vidljivo je nastojanje bošnjačkih jezikoslovaca da istodobno sačuvaju kontinuitet s izrazom koji bijaše služben u doba socijalističke Bosne i Hercegovine, kao i da se ostvari dovoljna razlikovnost prema [[Hrvatski jezik|hrvatskom]] i [[Srpski jezik|srpskom]]- težak, praktički nemoguć zadatak. Naime, službeni je jezik u doba SRBiH bio, iako se to nije izrijekom tvrdilo, srpski ijekavski pisan pretežito na latinici, uz slabiju prisutnost ćirilice i pokoji dekorativni kroatizam (činjenica koju je lako provjeriti prelistavanjem onodobnoga tiska i službenih publikacija). Struktura i propis novonastajućega bošnjačkoga standarda morali su, stoga, napraviti stanoviti otklon od jezične prakse Srba u Bosni i Hercegovini, koji su se nakon propaloga pokušaja uvedbe općesrpskoga ekavskoga standarda vratili na jekavski, no uz veću nazočnost crkvenoslavenskih «pravoslavnih» izraza i vraćanje na vlastitu nacionalnu grafijsku tradiciju srpskoga ćirilićnoga pisma. Budući da bi se razlika svela jedino na prevladavajuću grafiju, bošnjački su jezikoslovci primijenili vjerojatno jedini racionalni i utemeljeni izbor: u svojim su jezičnim udžbenicima pokušali standardizirati idiom kakav je dominirao u doba bosansko-muslimanske renesanse na prijelazu 19. u 20. stoljeća, kao i revitalizirati pojedine karakteristike zabilježene u starijoj muslimanskoj aljamijado književnosti (cca. 16. stoljeće do početka 19. stoljeća), ili u pučkim govorima Bošnjaka. No, zato što se taj izraz u nemaloj mjeri poklapao s hrvatskim, valjalo je paziti da se ne prijeđe u drugu krajnost, tj. preveliku bliskost s hrvatskim književnim jezikom. Koliko se može suditi po predloženim rješenjima (Halilovićev pravopis, Isakovićev rječnik, gramatika Jahića, Halilovića i Palića) u tome se i uspjelo. Bošnjački jezični propis nije ni srpski ni hrvatski, a osim tih razlikovnih značajki posjeduje i vlastite- prije svega veću frekvenciju uporabe fonema /h/ i [[Turcizam|turcizme]] ili islamske orijentalizme u leksiku.<ref name="Bošnjački">[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=8918 Bosna i Hercegovina/Jezik] {{citat|Jezična standardizacija u XIX. st. odražava procese u Hrvatskoj i Srbiji, s time da se razvoj kod Muslimana Bošnjaka i kod Hrvata isprva podudara, ali nakon prvoga i os. nakon II. svj. rata dolazi intenzivno i svestrano nametanje srp. jezika, čime ne biva zahvaćen gotovo samo katolički i donekle islam. tisak. Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bos. jezik, kojemu bi zato točnije odgovarao naziv bošnjački. On se naslanja u načelu ponajprije na domaće tradicije i danas već posjeduje osnovne priručnike (S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, 1996; A. Isaković, Rječnik bosanskoga jezika, 1995).}}</ref><ref name="Brozović" />