Pitanje naziva bošnjačkog jezika: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
m uklonjena promjena suradnika Keleraba (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika MateoKatanaCRO Oznaka: brzo uklanjanje |
||
Redak 1:
{{esej}}
'''Bosanski jezik''' je u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom [[Bosna|Bosnom]].▼
== Povijest ==
▲Bosanski jezik je u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom [[Bosna|Bosnom]].
Najstariji spomeni [[Slavenski jezici|slavenskoga jezika]] u Bosni potječu iz razdoblja zreloga srednjovjekovlja i rijetki su. U većini je jezik nazvan slavenskim imenom, uz manji broj izuzetaka: u nekoliko njih je pismo, a možda i jezik nazivan
Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma «bosanski jezik». Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u
▲Najstariji spomeni [[Slavenski jezici|slavenskoga jezika]] u Bosni potječu iz razdoblja zreloga srednjovjekovlja i rijetki su. U većini je jezik nazvan slavenskim imenom, uz manji broj izuzetaka: u nekoliko njih je pismo, a možda i jezik nazivan srbijanskim (dio povelja [[Kotromanići|Kotromanića]], nastalih pod utjecajem srpske kancelarije), te hrvatskim (na latinskom, u jednoj povelji bana [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana Kotromanića]]). No, broj je zapisa, u kojima je spomenuto ime jezika, u razdoblju prije [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|turskoga osvojenja Bosne]] (1463. nadalje), vrlo malen. Od 15. stoljeća, kada počinje vjersko-narodnosna diferencijacija na temeljima triju konfesija: katoličke, pravoslavne i islamske, počinje frekventnija uporaba pojma bosanski jezik, i to različitim načinima-kako u trima etničko-civlizacijskim krugovima, tako i u inozemstvu.
▲Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma bosanski jezik. Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u Safvet Beg Bašagić pjesmi “Pjesma Bošnjaku”(?), nalaze se sljedeći stihovi: .Znaš Bošnjače nije davno bilo, sveg mi svijeta nema petnaest ljeta, kad u našoj Bosni ponositoj i junačkoj zemlji Hercegovoj, od Trebinja do Brodskijeh vrata nije bilo Srba i Hrvata. Ovim stihovima se htjelo reći da u BiH do tada nije bilo srpskog i hrvatskog nacionalnog imena već da su svi bili Bošnjaci, muslimani, pravoslavni i katolici. Pjesnik ističe da se djelovanjem srpske i hrvatske propagande formira svijest o pripadnosti srpskom ili hrvatskom narodu, i to tek nakon sedamdesetih godina 19. vijeka. No, naziv se proširio, poglavito od 17. stoljeća nadalje, i na islamizirano domaće pučanstvo, prvenstveno u osmanskim izvorima. Tako se do 19. stoljeća prepliću bar tri etno-konfesionalna značenja pojma «Bošnjak»: kršćanski stanovnik Bosanskoga ejaleta, islamizirani slavenski žitelj i, rijetko, bilo koji slavenski stanovnik na području koje je, uglavnom, pokrivalo staro bosansko kraljevstvo.<ref>[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=8952 Bošnjaci] {{citat|Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.}}</ref> Situacija je još složenija s nazivom jezika, i tu se mogu identificirati sljedeće značajke:
*budući da je ime zemlje bilo Bosna, a etnonim Bošnjak, u obliku pridjeva se nije, najčešće, pravila razlika između pojmova «bošnjački» i «bosanski».
Line 21 ⟶ 18:
U 19. stoljeću došlo je do konačne standardizacije [[Hrvatski jezik|hrvatskoga]] i [[Srpski jezik|srpskoga]], kao i do nedoumica epitomiziranih u pojmu [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskoga]]. U početku [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine]] dominirali su pokušaji stvaranja bosanske nacije, kako bi se ta zemlja, koja je postala posebna aministrativna jedinica, izolirala od utjecaja iz Hrvatske i Srbije i spriječila ili odložila konačna nacionalna integracija [[Hrvat]]a i [[Srbi|Srba]]. Sukladno toj politici, službeni jezik je u toj pokrajini u zadnja dva desetljeća u školstvu imenovan bosanskim, što je izazivalo veliku iritaciju Srba i Hrvata jer su u toj jezičnoj politici gledali manevarski potez habsburškoga dvora protivan njihovim nacionalnim interesima. [[Bošnjaci]] [[muslimani]] su uglavnom, nakon potresa i kolebanja izazvanih prijelazom vlasti i odlaskom Osmanskoga Carstva iz BiH, prihvatili taj nazivak. Iako je u muslimanskome narodnome korpusu vladalo previranje, i iako se je veći dio muslimanske inteligencije nacionalno opredijelio u hrvatskom (a manji u srpskom) smjeru, među povjesničarima i etnografima prevladava mišljenje da je najveći dio muslimanskoga etnosa u Bosni i Hercegovinu ostao svjestan vlastite etničke zasebnosti- samo nije našao načina da svoj etnicitet artikulira na odgovarajući način. Razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća ključno je za recepciju pojma «bosanski jezik».
Taj je pojam, promoviran kroz učila i tisak koje je sponzoriralo namjesništvo, neko vrijeme forsirao upravitelj Bosne [[Benjamin Kallay]]. Neke od bizarnosti povezane s tom politikom su i pojava prve dosljedno fonološkim pravopisom pisane hrvatske gramatike, autor koje bijaše Sinjanin Frane Vuletić, a objavljena je 1880. pod nazivom «Gramatika bosanskoga jezika» (doživjela je više izdanja do 1911., uz promijenjeni naslov «Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika»); političko-strukovna potpora nazivu «bosanski jezik» koju je, vođen problematičnim motivima, dao vodeći onodobni svjetski slavist [[Vatroslav Jagić]]. Sve ovo ne bi bilo vrijedno spomena, da nije rezultiralo sljedećim posljedcima: Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nacionalno su se emancipirali i na kulturnom polju, no, bliskost pučkih govora i pokušaji unifikacije standardnih jezika doveli su do križanca poznatoga kao [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]]; na terenu nije postojao ujednačeni standard, nego su publikacije bile pisane na srpskom, hrvatskom, te mješavinom tih dvaju jezika bez propisa o profilu «smjese»; kod Hrvata su nestala regionalna i nadnacionalna imena za jezik (bosanski, slovinski, ilirski, slavonski,..); kod bosanskih Muslimana,
Vjerojatno najtrajnija je bila odbojnost koja se izgradila prema nazivu «bosanski jezik» kod Hrvata i Srba: oba su naroda doživjela Kallayevu jezičnu politiku kao udarac i nasilje protiv vlastitoga nacionalnoga bića. Srbi nisu imali tradiciju toga nazivka u svojoj kulturi, dok su ga Hrvati, među kojima je bila trajna i vjerojatno najzastupljenija među trima narodima koji nastavaju Bosnu i Hercegovinu, ostavili kao i druge predstandardne nazive (dalmatinski, slavonski, ilirski,..) kao dio svoje jezične povijesti, ali ne i sadašnjosti. Jezična situacija u BiH, obrađena na stranici o [[Prikaz povijesti jezika u Bosni i Hercegovini|jezičnopovijesnom razvitku u BiH]] prošla je kroz više faza, u kojima je u 20. stoljeću dominiralo posrbljivanje leksika i sintakse (kako u prvoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji), te učvršćivanje, često nametanjem, službenoga naziva «srpsko-hrvatski jezk» kao «zemaljskoga» ili državnoga jezika u Bosni i Hercegovini. Nazivi «bosanski jezik» i «bošnjački jezik» izgledali su zaboravljenima i anakronima, poput slavonskoga ili ilirskoga- sve dok ih [[raspad SFRJ]] i [[
==
Procesi koji su doveli do raspada SFRJ i susljednih ratova, reflektirali su se i na praktički svim poljima što ih pokrivaju humanističke znanosti, a napose jeziku. Glavni je bio nestanak dominantnoga pojma «srpsko-hrvatski», o čemu je opširnije pisano u tekstu o [[Srpskohrvatski jezik|srpskohrvatskom]] križancu. U Bosni i Hercegovini je, raspadom države i tečajem rata došlo do jezičnonacionalnoga raslojavanja: Hrvati su vratili u porabu svoj potiskivani standardni jezik, Srbi su nastavili s učvršćivanjem značajki srpskoga (koji je ionako dominirao u socijalističkoj BiH) što ih je vrijeme marginaliziralo-od ćirilice do snažnije nazočnosti srpske ekavice, dok su se Muslimani, od 1993. samopreimenovani u Bošnjake, našli na vjetrometini. Budući da je nestao krovni pojam «srpsko-hrvatskoga», a istodobno s kristalizacijom bošnjačke nacije pojavila se potreba za formiranjem nacionalnoga standardnoga jezika. Pojavilo se nekoliko kontroverzi, od kojih su najvažnije fizionomija budućega bošnjačkoga jezičnoga standarda i naziv samoga jezika. Glede prvoga, vidljivo je nastojanje bošnjačkih jezikoslovaca da istodobno sačuvaju kontinuitet s izrazom koji bijaše služben u doba socijalističke Bosne i Hercegovine, kao i da se ostvari dovoljna razlikovnost prema [[Hrvatski jezik|hrvatskom]] i [[Srpski jezik|srpskom]]- težak, praktički nemoguć zadatak. Naime, službeni je jezik u doba SRBiH bio, iako se to nije izrijekom tvrdilo, srpski ijekavski pisan pretežito na latinici, uz slabiju prisutnost ćirilice i pokoji dekorativni kroatizam (činjenica koju je lako provjeriti prelistavanjem onodobnoga tiska i službenih publikacija). Struktura i propis novonastajućega bošnjačkoga standarda morali su, stoga, napraviti stanoviti otklon od jezične prakse Srba u Bosni i Hercegovini, koji su se nakon propaloga pokušaja uvedbe općesrpskoga ekavskoga standarda vratili na jekavski, no uz veću nazočnost crkvenoslavenskih «pravoslavnih» izraza i vraćanje na vlastitu nacionalnu grafijsku tradiciju srpskoga ćirilićnoga pisma. Budući da bi se razlika svela jedino na prevladavajuću grafiju, bošnjački su jezikoslovci primijenili vjerojatno jedini racionalni i utemeljeni izbor: u svojim su jezičnim udžbenicima pokušali standardizirati idiom kakav je dominirao u doba bosansko-muslimanske renesanse na prijelazu 19. u 20. stoljeća, kao i revitalizirati pojedine karakteristike zabilježene u starijoj muslimanskoj aljamijado književnosti (cca. 16. stoljeće do početka 19. stoljeća), ili u pučkim govorima Bošnjaka. No, zato što se taj izraz u nemaloj mjeri poklapao s hrvatskim, valjalo je paziti da se ne prijeđe u drugu krajnost, tj. preveliku bliskost s hrvatskim književnim jezikom. Koliko se može suditi po predloženim rješenjima (Halilovićev pravopis, Isakovićev rječnik, gramatika Jahića, Halilovića i Palića) u tome se i uspjelo. Bošnjački jezični propis nije ni srpski ni hrvatski, a osim tih razlikovnih značajki posjeduje i vlastite- prije svega veću frekvenciju uporabe fonema /h/ i [[Turcizam|turcizme]] ili islamske orijentalizme u leksiku.<ref name="Bošnjački">[[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://www.enciklopedija.hr//natuknica.aspx?ID=8918 Bosna i Hercegovina/Jezik] {{citat|Jezična standardizacija u XIX. st. odražava procese u Hrvatskoj i Srbiji, s time da se razvoj kod Muslimana Bošnjaka i kod Hrvata isprva podudara, ali nakon prvoga i os. nakon II. svj. rata dolazi intenzivno i svestrano nametanje srp. jezika, čime ne biva zahvaćen gotovo samo katolički i donekle islam. tisak. Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bos. jezik, kojemu bi zato točnije odgovarao naziv bošnjački. On se naslanja u načelu ponajprije na domaće tradicije i danas već posjeduje osnovne priručnike (S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, 1996; A. Isaković, Rječnik bosanskoga jezika, 1995).}}</ref><ref name="Brozović" />
| |||