Otvori glavni izbornik

Promjene

bez sažetka
Komunistička partija je u desetljećima svoje vladavine koristila apsolutno sve medije, školski sustav i kulturne ustanove radi propagiranja svoje ideologije i opravdavanja svoje vladavine. Ta propaganda nije bila bez ploda, a jedan dio stanovništva ju je zdušno prihvatio kao potpunu istinu i svoj svjetonazor.<ref>{{Citiranje knjige|title=DOGME I MITOVI JUGOSLAVENSKIH
«ANTIFAŠISTA»|author=Davor Dijanović|authorlink=|coauthors=|origdate=Objavljeno u mjesečniku Politički zatvorenik, god.
XIX./2010., br. 217, 21.-23., br. 218, 21.-27., br. 219, 24.-29 ., br. 220/221, 19.-23., br. 222, 24.-27|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=https://drustvojasenovac.files.wordpress.com/2015/02/dogme-i-mitovi-jugoslavenskih-antifac5a1ista.pdf|format=|edition=|language=|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=12. prosinca 2018.|isbn=|id=}}</ref> I nakon što su najmasovnij progoni politikih neistomišljenika iz 1940.-ih godina prošli, u Jugoslaviji se komunistička "istina" branila progonima onih koji su govorili drugačije od Komunističke partije: u SFR Jugoslaviji je bilo, prema procjenama, približno 500 političkih suđenja godišnje.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Jonjić|first=Tomislav|authorlink=|coauthors=|title=Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd 2010., 446 str. (prikaz knjige)|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=100847|date=|year=|month=|journal=Časopis za suvremenu povijest|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=12. prosinca 2018.}}</ref> Kazne za tzv. [[verbalni delikt]] bile su strože nego za ozbiljne zločine - zakonski minimum je bio 3 godine zatvora. Tako je 1981. godine disident [[Marko Veselica]] osuđen na 11 godina zatvora (kazna je kasnije smanjena na 7 godina) zbog kritičkih opservacija o jugoslavenskoj vlasti iznijetih u intervjuu njemačkom "Der Spiegelu".<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrvatska-danas.com/2017/02/17/preminuo-marko-veselica-minuta-sutnje-u-saboru-za-jednog-od-najvecih-boraca-za-hrvatsku/|title=Preminuo Marko Veselica: Minuta šutnje u Saboru za jednog od najvećih boraca za Hrvatsku|author=|date=17. veljače 2017.|work=|language=|publisher=Hrvatska danas|accessdate=22. prosinca 2018.}}</ref>
 
Upućene procjene su ukazivale da bi na slobodnim izborima odmah nakon kraja II. svjetskog rata Komunistička partija mogla dobiti oko 30 posto glasova, ali je predizborna kampanja provedena uz grubo manipuliranje sredstvima masovnog priopćavanja, uz pritisak policijskih i drugih državnih tijela na političke neistomišljenike, te uz snažan pritisak protiv "kolebljivih" birača. Oporba je stoga bojkotirala izbore, te su na [[Jugoslavenski parlamentarni izbori 1945.|Jugoslavenskim parlamentarnim izborima 11. studenog 1945.]] umjesto kutije za oporbu postavljene kutije bez liste, u koju su birači koji su bili protiv KPJ mogli ubaciti svoje kuglice: padanje kuglica se moglo čuti, a narod je znao da će oni koji budu ubacili kuglice u tu kutiju, ili makar ne izađu na izbore biti tretirani kao neprijatelji vlasti. U Hrvatskoj se kutije bez liste pregnantno zvale "ustaške kutije". Čak i tada su komunisti na terenu - koji su u potpunosti kontrolirali izborne komisije - falsificirali podatke o izlaznosti i danim glasovima. Naposljetku je izvješćeno da je na izbore izašlo 90% birača, od kojih je za Komunističku partiju glasovalo 90%.