Hrvatski narodni preporod: razlika između inačica

[[Datoteka:Vlaho Bukovac, Hrvatski preporod (svecani zastor Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu).jpg|mini|300px|''Hrvatski preporod'', djelo [[Vlaho Bukovac|Vlahe Bukovca]]]]

'''Hrvatski narodni preporod''' naziv je za nacionalno-politički i kulturni pokret koji se u prvoj polovici [[19. stoljeće|19. stoljeća]], pod utjecajem [[prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]] i [[romantizam|romantizma]], ali i sličnih pokreta u drugim zemljama [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]] (npr. [[češki narodni preporod]], [[slovački narodni preporod]], [[mađarski politički i kulturni preporod]]), razvio na području [[Hrvatska|Hrvatske]]. [[Ilirski pokret]] je srodan pojam hrvatskom narodnom preporodu, oba pokreta se isprepliću.{{sfn|Ravlić|1965.|p=7}} Trajao je od [[1813.]] godine odnosno od [[1830.]] do [[1874.]] godine, može ga se ovako podijeliti:{{sfn|Ravlić|1965.|p=7}}

# pripremno razdoblje, od kraja [[18. stoljeće|18. stoljeća]] do [[1829.]] godine

# početnipočetno periodrazdoblje, od [[1830.]] do [[1834.]] godine

# razvijenirazvijeno periodrazdoblje, od [[1835.]] do [[1842.]] godine

# doba zabrane ilirskog imena, od [[1843.]] do [[1845.]] godine

# doba iščezavanja ilirskoga imena i prevlast narodnoga, od [[1846.]] do [[1874.]] godine

Razvoj nacije usko je vezan uz uporabu vlastitog jezika, tu Hrvati dugo nisu imali sreće, u uredima, vojsci i školama rabio se latinski, njemački ili talijanski (ovisno o vremenu i području). [[Marija Terezija]] (1740.-1780.) provodila je reforme države, centralizaciju. U Beču je osnovan "[[Theresianum]]", u kome su se školovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. [[Ferdo Šišić|Šišić]] kaže da je to početak germanizacije hrvatskog plemstva a time i otuđenja narodnom jeziku.{{sfn|Ravlić|1965.|p=9}} Car i kralj [[Josip II., car Svetog Rimskog Carstva|Josip II.]] [[1784.]]. godine<ref>[[Ludwig Steindorff:]], ''Povijest Hrvatske: od srednjeg vijeka do danas'', Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006., str. 99.</ref> proglašava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama [[Zemlje Krune sv. Stjepana|Krune sv. Stjepana]]. Zakon je povučen 1790. godine (po smrti Josipa II.). Nakon što je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) [[1791.]] godine donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište,{{sfn|Ravlic|1965.|p=11}} na zasjedanju koje je počelo [[7. lipnja]] [[1791.]]. godine nacionalni [[Hrvatski sabor]] donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje škole kao neobvezatnog predmeta{{sfn|Ravlić|1965.|p=12}}<ref>[https://web.archive.org/web/20140817203715/http://skola.sys.hr/eSchool/knjiga.htm ''Politički položaj Hrvatske u prvoj polovici XIX. stoljeća''], skola.sys.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 17. kolovoza 2014.), pristupljeno 10. siječnja 2019.</ref>. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stižu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.{{sfn|Ravlić|1965.|p=12}}<ref>Agneza Szabo,[http://www.matica.hr/kolo/kolo2007_3.nsf/AllWebDocs/Grof_Janko_Draskovic_u_doba_uspona_hrvatske_preporodne_politike_od_1790._do_1848. ''Grof Janko Drašković u doba uspona hrvatske preporodne politike od 1790. do 1848.''], [[Matica Hrvatskahrvatska]], ''[[Kolo]]'' 3, 2007.</ref>

Raspadom Mletačke Republike [[1797.]] godine Mletačka Dalmacija pripala je Austriji. Hrvati i Srbi iz Dalmacije željeli su sjedinjenje s Hrvatskom, ali car to nije htio pa je suzbijao to traženje svim sredstvima.{{sfn|Ravlić|1965.|p=13}} Prva austrijska uprava nad Dalmacijom trajala je od 1797. do kraja [[1805.]] godine, kada dolazi pod francusku vlast. U francusko ime Dalmacijom je upravljao providur, Mlečanin [[Vicko Dandolo]], što je uzrokovalo potalijančivanje naroda, službeni jezik je bio talijanski. Godine [[1805.]] odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenim jezikom (u ugarskim uredima), od [[1827.]] godine odlukom Sabora u Hrvatskoj on postaje obvezatnim nastavnim predmetom u višim školama: ''jer da mladež inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima.''{{sfn|Ravlić|1965.|p=19}} Nacionalno osviješteni hrvatski [[intelektualci]] suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.

Mihanović želi da [[hrvatski jezik]] dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.

Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju [[Ljudevit Gaj|Ljudevitu Gaju]] i ''Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja''. Tiskana je u Budimu [[1830.]] godine na hrvatskom i njemačkom jeziku. Gaj se zalaže za "čistoću" hrvatskog jezika: "dajte da krasni naš materinski jezik od smetja i izvarkov izčistimo". [[Josip Kušević]] napisao je 1830. godine knjižicu ''De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae'' u kojoj na temelju isprava dokazuje poseban državnopravni položaj Hrvatske od narodnih vladara, preko [[Pacta conventa|Pacte convente]] do danas.{{sfn|Ravlić|1965.|p=21}} Zaključak zasjedanja Sabora [[5. kolovoza]] [[1830.]]. godine je: "...poslanicima nalažu neka nastoje da se zakonom uredi pitanje o učenju mađarskog jezika kao obveznog predmeta u ovim kraljevinama". Službeni jezik je i dalje latinski jezik.{{sfn|Ravlić|1965.|p=21}} Na zasjedanju zajedničkog sabora u Požunu Mađari traže uvođenje mađarskog kao službenog jezika, nisu to uspjeli izboriti, zadovoljili su se mađarskim kao obveznim predmetom u svim školama.{{sfn|Ravlić.|1965.|p=21}} Javlja se [[Pavao Štoos]] pjesmom ''Kip domovine vu početku leta 1831'', koja je reakcija na saborske zaključke iz [[1830.]] godine.{{sfn|Ravlić|1965.|p=24}} Godinu poslije, [[1832.]] godine, [[Ivan Derkos]] objavljuje ''Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju'', a [[Janko Drašković]] svoju ''Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom''. Hrvatski feudalci pružaju otpor mađarizaciji zadržavanjem latinskog jezika, Drašković prosvijećeno traži za hrvatski jezik ista prava koja imaju mađarski i latinski jezik.{{sfn|Ravlić|1965.|p=27}} Gajeva prva molba ugarskom Namjesničkom vijeću poslana je ožujka 1832. godine za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, Franjo I. primio je Gaja [[1833.]] godine i [[9. srpnja]] [[1834.]] godine ostvarena je velika pobjeda u borbi za hrvatski jezik.{{sfn|Ravlić|1965.|p=29}} Na zajedničkom saboru [[1835.]] godine Mađari su tražili mađarski kao nastavni jezik u svim školama Hrvatskeu Hrvatskoj od petog razreda gimnazije na dalje, nakon 10 godina znanje mađarskog jezika da bude uvjet za primanje u javnu službu. Ovi zahtjevi su odbijeni, zaključeno je da će Hrvatska sa Slavonijom uvesti mađarski jezik kao službeni. Hrvatski zastupnici obratili su se kralju s molbom da ne odobri taj zaključak, što je kralj poštivao i zaključak nije primijenjen.{{sfn|Ravlić|1965.|p=31}}

Godine [[1835.]] godine izlaze prvi brojevi [[Novine Horvatzke|horvatskih Novina]]. To je bio znak afirmacije kulturnog programa, afirmacije jedinstvenog književnog jezika sa štokavskom osnovicom. Otvaraju se čitaonice u kojima se mogu čitati novine i knjige na narodnom jeziku, u siječnju [[1838.]] godine u [[Varaždin]]u, u ožujku u Karlovcu, u kolovozu se ''Ilirska čitaonica'' otvara u Zagrebu.{{sfn|Ravlić|1965.|p=37}} Mađari u Požunu [[1839.]] godine traže pripojenje Slavonije Ugarskoj, što je odbijeno.{{sfn|Ravlić|1965.|p=38}} U Ilirskoj knjižnici se [[1840.]] godine osniva [[Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu|Narodno kazalište]], [[1841.]] ''Gospodarsko društvo'', a [[1842.]] godine [[Matica hrvatska|Matica ilirska]].{{sfn|Ravlić|1965.|p=39}} Neprijatelji su isposlovali kraljevsku naredbu od [[11. siječnja]] [[1843.]] godine kojom je zabranjeno ilirsko ime.{{sfn|Ravlić|1965.|p=46}}

Drugoga svibnja [[1843.]] godine [[Ivan Kukuljević Sakcinski]] održao je prvi zastupnički<ref>Ivan Marković, [https://stilistika.org/iii-tko-nam-je-ivan-kukuljevic-sakcinski ''O britkosti: filološko paljetkovanje po 2017. III. Tko nam je Ivan Kukuljević Sakcinski'']:{{citat2|Prvi zastupnički govor na hrvatskome održao je 2. V. 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski (Šišić 1916 [1962: 411]). U govoru se bio zauzeo za uvođenje hrvatskoga kao službenoga.}}, stilistika.org, pristupljeno 98. rujnasiječnja 20182019.</ref><ref name="Vlasta Švoger">Vlasta Švoger, [http://www.matica.hr/vijenac/581/ivan-kukuljevic-sakcinski-velikan-hrvatske-kulture-i-politike-25735/ ''U povodu 200. Kukuljevićeve godišnjice. Ivan Kukuljević Sakcinski – velikan hrvatske kulture i politike''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 581, 9. lipnja 2016., pristupljeno 8. rujnasiječnja 20182019.</ref> govor na [[hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]] u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]], u kome je tražio da se narodni jezik uvede kao saborski i uredovni jezik umjesto latinskoga.{{sfn|Ravlić|1965.|p=50}} Kako je u Hrvatskoj ilirsko ime zabranjeno, brošura "''Što namjeravaju Iliri"'' [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]] tiskana je u Beogradu[[Beograd]]u, kao i list ''Branislav'' 1844. godine.{{sfn|Ravlić|1965.|p=55}} Pisanje ''Branislava'' uvjerilo je dvor da ilirsko ime nije opasno za njhovu vlast, pa je [[3. siječnja]] [[1845.]] godine dopuštena uporaba ilirskoga imena u književnosti, dok je ostala njegova zabrana za politički djelokrug.{{sfn|Ravlić|1965.|p=56}}

Drugoga dana zasjedanja skupštine zagrebačke županije 1845. godine na [[Trg svetog Marka (Zagreb)|Markovom trgu]] došlo je do tragičnih [[Srpanjske žrtve|srpanjskih žrtava]] krivnjom mađarona i vojske.{{sfn|Ravlić|1965.|p=57}} [[Antun Nemčić]] je ovom događaju posvetio svoju ''Himnu žrtvam 29. srpnja 1845.'' Narodna skupština [[25. ožujka]] [[1848.]] godine donosi tzv. [[Zahtijevanja naroda|narodna zahtijevanja]]: imenovanje Josipa Jelačića banom i čin generala, vlada nezavisna od Ugarske, ukidanje staleških povlastica i kmetstva.{{sfn|Ravlić|1965.|p=63}} Biskup [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayer]] [[1860.]] godine traži vraćanje hrvatskog jezika u sve škole i urede te sjedinjenje Dalmacije s užom Hrvatskom.{{sfn|Ravlić|1965.|p=67}} Dalmacija dobiva sabor u [[Zadar|Zadru]] [[1861.]] godine, u kome [[1862.]] godine počinje izlaziti ''Narodni list''. Ban [[Josip Šokčević]] 1860. godine uvodi u urede hrvatski jezik.{{sfn|Ravlić|1965.|p=68}} Zaključak banske konferencije u Zagrebu 1860./1861. traži od cara i kralja uvođenje hrvatskoga jezika u sve javne poslove, osnutak hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije, imenovanje velikih župana te sjedinjenje Vojne krajine, Dalmacije, Kvarnerskih otoka i i istarskih kotara (Volosko, Labin i Novigrad) Hrvatskoj. Car i kralj prihvaća traženja o jeziku i župane, umjesto dvorske kancelarije osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij. Status Dalmacije car i kralj prepušta zastupnicima dalmatinskoga sabora, gdje su autonomaši imali većinu.{{sfn|Ravlić|1965.|p=69}}

[[Levin Rauch]], neprijatelj Hrvata postaje banskim namjesnikom [[27. lipnja]] [[1867.]] godine te provodi izbore uz progon pristaša narodnjaka. Rezultat je 52 unionistička zastupnika i 14 zastupnika oporbe u novome Saboru, koji su poslije izbora napustili Sabor. Takav krnji Sabor s Ugarskom je potpisao [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarsku nagodbu]], koja je potvrđena [[24. rujna]] [[1868.]] godine.{{sfn|Ravlić|1965.|p=71}} [[Ivan Mažuranić]] je imenovan za bana [[1873.]] godine. Dne [[29. studenoga]] [[1874.]] godine Matica ilirska mijenja ime u ''[[Matica hrvatska]]''. Time se zaključuje ilirski pokret i hrvatski narodni preporod, hrvatsko ime pobijedilo je ilirsko, Hrvati su se izborili za svoj jezik.{{sfn|Ravlić|1965.|p=73}} Iako nije izvojevana ukupna pobjeda (ujedinjenje hrvatskih zemalja), u hrvatskom narodnom preporodu hrvatski je narod postao jedinstveniji i organiziraniji, što će mu olakšati dalju borbu za opstanak.{{sfn|Ravlić|1965.|p=75}}

U Ugarskoj, u Podunavlju, hrvatski preporod snažnije se ukorjenjuje. Ponajveći dio nose [[Bačka|bački]] [[Bunjevci|bunjevački Hrvati]], dok ostali podunavski Hrvati nisu preuzeli nositeljski dio na sebe iz raznoraznih razloga: budimski i peštanski Hrvati su skoro nestali zbog presnažne asimilacije kroz [[19. st.stoljeće]], a u Baranji Hrvati nisu imali snažni građanski sloj koji bi intelektualno i financijski mogao podupirati taj pokret. Stoga su sjedišta hrv. narodnog pokreta u ugarskom Podunavlju bili [[Subotica]], [[Sombor]] i [[Baja ]].<ref>[[Robert Skenderović]], [http://hrcak.srce.hr/file/11264 ''Scrinia Slavonica'', br.6/2006.] Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. st. i početkom 20. ststoljeća''], // ''Scrinia Slavonica'', br.6, 2006., str. 202.</ref>.

Preporodno razdoblje hrvatske književnosti ponajprije afirmira [[lirsko pjesništvo]], i to domoljubno. [[Budnica|Budnice]] i [[davorijaDavorija|davorije]] zauzimaju središnje mjesto u preporodnompreporodnoj lirici ([[Ljudevit Gaj]], [[Ljudevit Vukotinović]], [[Dimitrija Demeter]]). Iz budničko-davorijaške poezije izdvaja se Mihanovićeva ''[[Horvatska domovina]]'' kao najbitnija lirska pjesma preporodne lirike.

Osim domoljubne lirike nastaje i ljubavna ([[Stanko Vraz]], [[Ljudevit Vukotinović]], [[Petar Preradović]]) i satirična lirika (Vraz). Epsku književnost obilježili su Demeter (''Grobničko polje'') i [[Ivan Mažuranić]] (''[[Smrt Smail-age Čengića]]''). Dramsku književnost zastupaju Demeter, [[Ivan Kukuljević Sakcinski]], [[Antun Nemčić]] i ini. PreporodnaPreporodnu književnost predstavljapredstavljaju i [[putopis]]i [[Matija Mažuranić|Matije Mažuranića]] (prvi hrvatski moderni putopis<ref>Kristina Šauli Krstulović, [http://darhiv.ffzg.unizg.hr/id/eprint/7641/1/Diplomski.rad.17.9.word2013..pdf ''Prvi prozni putopis na hrvatskom jeziku. Jakov Pletikosa: Putovanje k Jerozolimu god. 1752.'', podrubnica 10 na str. 6.], Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku, Katedra za stariju hrvatsku književnost, Zagreb, 18. rujna 2013., darhiv.ffzg.unizg.hr, pristupljeno 10. siječnja 2019.</ref> ''Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40. po jednom domorodcu'', 1842.) i Antuna Nemčića i(''Putositnice'', 1845.). Među ženama posebno se isticala književnica [[Dragojla Jarnević]] koja je [[1843.]] godine objavila knjigu pripovijesti ''Domorodne poviesti''.<ref>Hrvoje Petrić, [http://povijest.net/2018/?p=1503 ''Hrvatski narodni preporod''], povijest.net, 18. travnja 2008., pristupljeno 10. Stankasiječnja Vraza2019.</ref>

[[Datoteka:Danica.gif|mini|250px|desno|''Danica'']]

* Antoni Cetnarowicz:, "''Narodni preporod u Dalmaciji"'', Srednja Europa, Zagreb, 2006., ISBN 953-6979-21-7 (izvorni tekst je na nje. i polj. jeziku)

* [[Ante Sekulić]]:, ''Uvjeti i značajke preporodnih gibanja među bačkim i gradišćanskim Hrvatima između 1850.-1918.'', ''[[Hrvatska revija]]'', 1993.

* [[Nevenka Bezić-Božanić]]:, [http://hrcak.srce.hr/file/109834 ''Književni odrazi i kulturna zbivanja u Splitu u drugoj polovici 19. stoljeća''], u: ''Razdoblje realizma u hrvatskoj književnosti i kazalištu'', ur. [[Nikola Batušić]]...et al., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Književni krug, Zagreb - Split, 2000.

* [[Vinko Brešić]]:, [http://www.matica.hr/vijenac/557/Hrvatski%20nacionalni%20preporod%20zavr%C5%A1io%20je%201990.%20godine/ ''Hrvatski nacionalni preporod završio je 1990. godine''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', 9. srpnja 2015.