Logor Krndija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 4:
==Ime==
U službenim logorskim dokumentima, a najčešće i u historiografiji i publicistici, Krndija je označena kao '''Logor Krndija'''.<ref>[Vladimir GEIGER, “Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura”, Dijalog povjesničara – istoričara, 7, Zagreb 2003., 473.-492.]</ref> U njemačkoj/podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici, logor Krndija je često naveden i kao '''Konzentrationslager''', '''Vernichtungslager''' i '''Todeslager Kerndia/Krndija'''
Partisanen 1944-48”, s.p.; A. TAFFERNER, “Donauschwaben in der Todeslagern den Tito-
Partisanen 1944-1948”, 128.; Logori smrti u komunističkoj Jugoslaviji 1944.-1948., s.p.;
Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, 779-782.; Leidensweg der
Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, 887.-889.; Verbrechen an den Deutschen
in Jugoslawien 1944-1948, 219., 221.-223. I tamo navedeni izvori i literatura.]</ref>
'''Koncentracijski logor Krndija'''.<ref>[V. GEIGER, I. JURKOVIĆ, “Imenik i tipovi poratnih logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine na teritoriju istočne Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i
Banata”, 30.; V. GEIGER, I. JURKOVIĆ, Što se dogodilo s Folksdojčerima? Sudbina Nijemaca u
bivšoj Jugoslaviji, 82.; [S. LEČEK],“Koncentracijski logori”, 85.]</ref> i Logor Krndija<ref>[V. GEIGER,“Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura”, 473.-492. VLADIMIR GEIGER, Logori za folksdojËere u Hrvatskoj, 1945. -1947. God. 38., br. 3., 1081.-1100. (2006)]</ref>
==Povijest==
[[Datoteka:Krndija - spomenik žrtvama logora.jpg|mini|desno|305px|
U Krndiji je najprije osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike Hrvate. U logor za folksdojčere Krndija je pretvorena kada su [[15. kolovoza]] [[1945.]] dopremljeni logoraši iz [[Velika Pisanica|Velike Pisanice]]. Logoraši su zatim sami morali ograditi logor bodljikavom žicom. Slijedi kasnije i dolazak novih logoraša. Napušteno njemačko selo Krndija kod Đakova pretvoreno je u logor za preostalo njemačko stanovništvo [[Slavonija|Slavonije]] i [[Srijem|Srijema]], zapadne Hrvatske i [[Posavina|bosanske Posavine]]. Zapovjednik/upravnik logora bio je kapetan Ivan Tomljenović, a zatim Milan Komlenović. Logorsku upravu i stražu činilo je 12 do 14 pripadnika Narodne milicije, od kojih su četiri bile žene, koje su prema iskazima/sjećanjima logoraša bile najokrutnije. Po logoraše dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Mnogi seljaci, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i dali im pomoć u hrani i odjeći. Na tešku sudbinu logoraša utjecali su, osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slaba prehrana, nedovoljna higijena, pomanjkanje lijekova i liječničke pomoći, razne bolesti, te naporni radovi na koje zatočenici nisu bili naviknuti. Umiralo se većinom od bolesti, posebice [[Tifus|tifusa]], premorenosti, zime i gladi. Od zime 1945./46., posebice od siječnja 1946., počinje harati epidemija [[Pjegavi tifus|pjegavog tifusa]] i ubrzo poprima zastrašujuće razmjere. Potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera tifus je uklonjen. Ubijanja i smaknuća osim nekoliko slučajeva, koji su nedvojbeni, u logoru Krndija nije bilo. Logoraše su pokapali na mjesnom groblju, mnogi i bez nadgrobnih oznaka ili natpisa. Prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, u Logoru Krndija u listopadu 1945. smješteno je 3.500 logoraša, uglavnom starijih osoba, žena i djece, koji se koriste za različite radove. Procjenjuje se da je kroz logor Krndija prošlo oko 3.500 do 4.000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1.500 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti,dizenterije i tifusa.Prema do sada utvrđenim poimeničnim pokazateljima, u logoru Krndija stradalo je najmanje 337 osoba, pretežito starijih osoba, žena i djece. Logor Krndija raspušten je u svibnju [[1946.]] Oni logoraši koji nisu pušteni na slobodu, prebačeni su do kraja svibnja [[1946.]] u druge logore (Podunavlje u Baranji, [[Tenja]]/Tenjska Mitnica kod Osijeka, [[Gakovo]] u [[Bačka|Bačkoj]] i [[Logor Knićanin (Rudolfsgnad)|Logor Knićanin/Rudolfsgnad]] u [[Banat]]u). Odatle su, zatim, upućivani na rad i drugdje. Nakon ukidanja logora Krndija, velik broj preživjelih interniraca ostao je raditi na poljoprivrednim dobrima i u raznim radnim organizacijama.<ref>[Usp. HDA, Zagreb, CK SKH, Vojna komisija, kut. 134 -Narodna vlada Hrvatske Ministarstvo unutrašnjih poslova br. Pov. 563/45, dana 12. XI. 1945 Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske; Z. DIZDAR, V. GEIGER, M. POJIĆ, M. RUPIĆ (prir.),
Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, 292.; V.
| |||