Kelti: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m ispravak poveznice
hrvatski naziv
Redak 67:
Tradicionalno se keltski jezici dijele na P-keltsku i Q-keltsku granu, prema odrazu indoeuropskoga glasa *kw, koji u P-keltskim jezicima prelazi u p, a u Q-keltskima ostaje kw ili k (c). P-keltski su jezici, prema toj podjeli, [[lepontski jezik|lepontski]] (ili lepontijski, govorio se u talijanskim Alpama u I. tisućljeću pr. Kr.), [[galski]] (predrimski jezik današnje Francuske, koji se govorio i u sjevernoj Italiji i dijelovima Podunavlja), te britski (ili [[Britonski jezici|britonski]]), koji se govorio u Britaniji prije anglosaskog osvajanja toga otoka u V. st. Iz britskoga su se razvili [[velški]] (ili kimrički, posvjedočen od VI. st.), [[bretonski]] (jezik koji su izbjeglice iz Britanije donijeli u Bretanju u V. st.) i [[Kornijski jezik|kornvolski]] (ili kornički, izumrli jezik pokrajine [[Cornwall]], koji se govorio do XVIII. st.). Nejasno je treba li slabo posvjedočeni [[northumbrijski]] smatrati samostalnim britskim jezikom ili dijalektom starovelškoga. Q-keltsku granu, prema tradicionalnoj podjeli, čine [[celtiberski|keltiberski]] (jedan od predrimskih jezika današnje Španjolske) i [[Gaelski jezici|goidelski]]. Iz (pra)goidelskoga su se razvili [[irski]], [[škotski]] (jezik irskih doseljenika u zapadnoj Škotskoj, koji se u srednjem vijeku proširio na cijeli sjever Škotske) i [[manski]] (jezik otoka Man u Irskome moru, izumro 1974.). Danas su od keltskih jezika živi [[irski]] (uz engleski službeni jezik Republike Irske), [[velški]] (koji stječe sve službeniji status u Walesu), [[Bretonski jezik|bretonski]] (bez ikakva javnog statusa u Bretanji) i [[škotski]], koji je zapravo u izumiranju, a govori se još u dijelovima Škotskoga visočja i na Hebridima. O broju govornika pojedinih keltskih jezika postoje vrlo različite procjene, osobito u Bretanji, gdje nema službenih statistika.<ref name="Kelti"/>
 
U novije doba predložena je i alternativna podjela keltskih jezika, koju prihvaća sve veći broj lingvistajezikoslovaca. Prema toj podjeli iz prakeltskoga se najprije izdvojio keltiberski, a preostali keltski jezici dijele se na dvije skupine: otočnu i kontinentalnu. Kontinentalni su keltski jezici galski i lepontski, dok otočne keltske jezike čine britski i goidelski jezici. Podjela britskih i goidelskih jezika u cjelini je nesporna, i podudara se u obje klasifikacije. Keltski jezici mnoge osobine dijele s italskima (italičkima), no ne treba ih smatrati dijelom »italsko-keltske« potporodice. Osim italskima, u dijalekatskom su smislu keltski jezici osobito bliski germanskim jezicima.<ref name="Kelti"/>
 
U odnosu spram indoeuropskoga prajezika, najstariji keltski jezici (ospbito galski i staroirski) pokazuju mnoge arhaične crte: očuvali su tragove laringalnih suglasnika (npr. ispred slogovnih sonanata), prijevoj, zadržali su indoeuropsku deklinaciju (u goidelskom, ali ne i u britskom), dvojinu (dual), sva tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), a glagolski sustav izvanredno je složen i čuva tragove brojnih indoeuropskih tvorbi: injunktiva, deziderativa, atematskih prezenta, perfekta itd. S druge strane, u staroirskom se razvila oprjeka između tzv. apsolutne i konjunktne glagolske promjene, koja ne postoji ni u jednom drugom indoeur. jeziku (premda ima tragova njezina postojanja u velškom), a koja čini glagolski sustav izvanredno kompliciranim.<ref name="Kelti"/>