Dokumentarni film: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
be like me |
-višak |
||
Redak 12:
S obzirom na redateljske dokumentarne metode, najučestalije su a) rekonstrukcijska (kada prikazivane osobe obnavljaju radnje i ponašanja karakteristična za njihov život); b) metoda skrivene kamere (snimanje ljudi »kriomice«, bez njihova znanja); c) anketa ili metoda intervjua, razgovora (dijalog s novinarom, redateljem i sl.); d) prateće kamere (dugotrajno praćenje i snimanje osoba) i e) kompilacijska (sastavljanje filma uz pomoć postojećih »dokumenata« – filmova, fotografija, slika i sl.).
Dokumentarni film javlja se već u početcima kinematografije ([[Braća Lumière|braća Lumière)]] kao tzv. činjenični film ([[Registracijska pločica|registracija]] nekog događanja), a ta je vrsta vrlo brzo prerasla u reportažni ili putopisni film i zatim u filmske novosti. Nakon I. svjetskog rata pojavili su se i cjelovečernji dokumentarni filmovi, a razvoju žanra najveći poticaj dali su antropološki filmovi R. J. Flahertyja i socijalnoanalitički filmovi D. Vertova. S pojavom zvučne tehnologije pojačava se dokumentaristički soc. angažman (npr. u britanskom dokumentarističkom pokretu 1930-ih, zatim u francuskoj struji film istina – cinéma vérité i kanadskoameričkoj izravni film – direct cinema
== Istinitost i autentičnost ==
U dokumentarnom filmu gledatelj polazi od [[autentičnost]]i snimka. Prisustvo [[kamera|kamere]] i snimatelja koji opisuju situaciju je za gledatelja uglavnom vidljiva
[[Kategorija:Dokumentarni filmovi| ]]
| |||