Inačica od 3. ožujka 2019. u 14:28 uredi Oel0302 (razgovor \| doprinosi) 60 edits Nema sažetka uređivanja Oznake: mobilni uređaj m.wiki ← Starija izmjena		Inačica od 3. ožujka 2019. u 14:55 uredi ukloni ovu izmjenu Tulkas Astaldo (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, IP blok iznimke, Ophoditelji, Administratori 39.689 edits m uklonjena promjena suradnika Oel0302 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Mateo K 01 Oznaka: brzo uklanjanje Novija izmjena →
Redak 1: {{Povijest Bosne i Hercegovine}} {{Povijest Hrvata Bosne i Hercegovine}} == Pad Bosanskog Kraljevstva == Redak 15: Proces ustroja osmanlijske vlasti u Bosni je trajao do samog kraja [[16. stoljeće\| 16. stoljeća]], kada su konačno završena turska osvajanja hrvatskih krajeva. U tom je razdoblju osnovano osam [[Sandžak (teritorijalna jedinica)\|sandžaka]], koji su [[1580.]] uključeni u novoosnovani [[Bosanski pašaluk]]. Pored sandžaka Bosna, novi su pašaluk činili i sandžaci: [[Zvornik]], [[Hercegovački sandžak\|Hercegovina]], [[Kliški sandžak\|Klis]], [[Požeški sandžak\|Požega]], [[Krčko-lički sandžak\|Lika]], [[Sandžak Začasna\|Pakrac]] i [[Bihać]]. Sjedište Bosanskog pašaluka je isprva bilo u Banjoj Luci, a kasnije u Sarajevu. Poraz kod Siska 1593. zaustavio je turske prodore prema zapadu označivši početak slabljenja Osmanskog Carstva. Nakon [[Mir u Srijemskim Karlovcima\|Mira u Srijemskim Karlovcima]], Bosanski pašaluk je sveden na pet sandžaka (Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški i Bihaćki), a granice koje su tada utvrđene, uz neke manje kasnije izmjene, ostale su nepromijenjene sve do danas. == Položaj ~~bosanskog~~hrvatskog naroda pod osmanskom vlašću == [[Datoteka:Zbjeg.jpg\|mini\|desno\|Stradanje i raseljavanje ~~Bošnjana~~Hrvata katolika od strane Osmanlija]] Nakon turskih osvajačkih ratova u [[15. stoljeće\|15.]] i [[16. stoljeće\|16. stoljeću]], većina ~~bosanskog~~hrvatskog pučanstva u [[Bosna i Hercegovina\|Bosni]], [[Lika\|Lici]], [[Slavonija\|Slavoniji]] i [[Dalmacija\|Dalmaciji]] završila je pod turskom vlašću. Jedan dio katoličkog pučanstva iselio se još tijekom turskih osvajanja bježeći pred neprijateljem, a veliki se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tijekom turske vladavine. Osmanska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna. Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda. Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao. Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su [[Raja\|rajom]] koja nije imala nikakvih prava. Oni su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje. Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija. Kako kadija nije dobivao plaću, nego je živio od sudskih globa, najčešće je presuđivao u korist onoga tko je mogao više platiti. U skladu s time među kršćanskim je pučanstvom pod osmanlijskom vlašću nastala izreka ''kadija te tuži, kadija ti sudi''. Razdoblje od [[1463.]] do [[1878.]] godine karakterizira stradanje i raseljavanje domaćeg [[hrvat]]sko-[[katoličanstvo\|katoličkog]] stanovništva i plemstva, kao i [[islam]]izacija koja je uhvatila korijen uslijed vise čimbenika, među kojima su najvažniji vjerski progon i nasilje, te inferiorni društveni položaj [[kršćani\|kršćana]] opterećenih raznim nametima, kao i institucija "devširme", prislinog odvođenja kršćanske djece i odgoja u [[islam]]skom duhu. === Islamizacija i čitlučenje === Redak 25: Krstjani i bivši krstjani (kriptokrstjani koji su u doba posljednja dva bosanska kralja bili prisiljeni pokatoličiti se) prigrlili su islam. Korijeni masovne islamizacije su u prethodnih 250 godina vjerskih sukoba između [[Rimokatolička crkva\|Rimokatoličke crkve]] i [[Crkva bosanska\|Crkve bosanske]], koji su se događali usporedno s opetovanim političkim i vojnim napadima ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu. Bosanski [[kmet]]ovi, koji su morali nositi gospodarski teret kako trajnih sukoba između domaćih feudalaca tako i ratova protiv ugarsko-hrvatskih kraljeva, bili su krajnje nezadovoljni svojim položajem i otvoreni za vještu osmansku promidžbu koja im je obećala ukidanje kmetstva i bolje uvjete života. Bilo je nekih sličnosti u doktrini i načinu prakticiranja vjere između islama i Crkve bosanske. Neki povjesničari iznijeli su tvrdnju da su širenju islama pridonijeli islamski asketski redovi, primjerice derviši. Mladi ljudi koji se lako prilagođavaju prelazili su na islam iz oportunizma te često dostizali visoke državne i vojne položaje što je privuklo njihove rođake i poznanike. Za niže plemstvo prelazak na islam mogao je značiti dobivanje zemlje kao nagradu za vojnu službu, a za seljake smanjenje davanja zemljoposjednicima i državi. Prijelaz na islam značio je za vođe polunomadskih Vlaha smanjenje ili brisanje [[porez]]ne obveze, ali su za uzvrat morali obavljati određenu vojnu službu. Za relativno malobrojne [[trgovina\|trgovce]] i [[obrt]]nike u gradovima prednosti promjene [[religija\|religije]] bile su očite jer su Osmanlije vojno, upravno i vjerski bili koncentrirani u gradovima.<ref>Jozo Tomasevich, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945.", poglavlje XI "NDH: Bosanskohercegovački muslimani"</ref> Tijekom razdoblja intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, [[Hrvatska]] je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa [[Zapadna Europa\|zapadnom Europom]] (hrvatska [[renesansa\|renesansna]] i [[barok]]na [[književnost]] najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a ~~bosanski~~hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj [[pravoslavlje\|pravoslavnih]] nadišao broj [[katolik]]a nakon invazije princa [[Eugen Savojski\|Eugena Savojskog]], tijekom koje je [[1697.]] spaljeno [[Sarajevo]]). Domaće [[islam]]izirano stanovništvo, kao i doseljeno [[Pravoslavlje\|pravoslavno]], tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu. [[Datoteka: BH Croats, Tattoo.jpg\|mini\|desno\|[[Sicanje\|Tetoviranje križa i ostalih kršćanskih simbola]] na hrvatskim ženama u Bosni i Hercegovini bile su obrana od Osmanlija]] Godine [[1524.]] dolazi do najžešćega progona [[katolik]]a u [[Bosna i Hercegovina\|Bosni i Hercegovini]], a prethodi joj ''kanun-nama'' bosanskog sandžaka iz [[1516.]] godine – prvi zakonski utemeljen progon kršćana (ponajprije katolika) na ovom području.<ref>Dubravko Lovrenović: O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), Status, br. 10, jesen 2006., str. 270</ref><ref>''Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one nisu postojale od starog nevjerničkog vremena. Neka se takve novopodignute crkve dadu porušiti; a oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama (siyaset). Neka se poruše krstovi koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju. A ako ih postave, neka se kazne tjelesnom kaznom oni koji to urade. A onaj kadija u čijem se kadiluku to dogodi pa to ne zabrani i ne spriječi, to će biti razlog da se svrgne.'', Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak (priredio: Hazim ŠABANOVIĆ), Zakonski spomenici, sv. 1, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1957., str. 31</ref> Te su godine (1524.) srušeni franjevački samostani u [[Kraljeva Sutjeska\|Kraljevoj Sutjesci]], [[Visoko (BiH)\|Visoko]]m, [[Fojnica\|Fojnici]], [[Kreševo\|Kreševu]] i [[Konjic]]u, a nešto kasnije i u [[Mostar]]u. Drži se da je u takvim okolnostima 120.000-150.000 [[katolik]]a prešlo na [[islam]]. Godine [[1528.]] [[Turci]] su osvojili [[Jajce]] i [[Banja Luka\|Banju Luku]] i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na [[Vrbas]]u. Tada je [[Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom\|Hrvatska]] spala na 37.000 četvornih kilometara površine. ~~Katolici~~Hrvati, koji su ostali u Bosni nakon turskih osvajanja imali su dvije mogućnosti: ostati vjerni [[Katolička crkva\|katoličkoj vjeri]] ili prijeći na [[Islam\|islam]]. Dio [[Crkva\|crkava]] Turci su porušili, a dio pretvorili u [[Džamija\|džamije]] te su u početku zabranili obavljanje bogoslužja. Iako su kršćanske vjere, uz određene ograničenja, kasnije mogle djelovati, niz čimbenika pridonosio je islamizaciji domaćeg kršćanskog stanovništva., Porezna i carinska politika koju je provodila turska vlast brzo se pokazala kao jedan od bitnih razloga za prelazak domaćeg, kršćanskog stanovništva na islam. Porezne obveze muslimana bile su znatno manje od obveza kršćanske raje. Kršćani koji su se islamizirali izjednačavani su s muslimanskim stanovništvom, a njihove su se porezne obveze smanjile za polovicu. Tako carinska uredba iz Sarajeva [[1530.]] svjedoči da su carine za kršćane bile šest puta veće negoli za muslimane. Ovakve poticajne mjere navele su velik broj kršćana na promjenu vjere. Drugi veliki razlog koji je pripomogao širenju islama bio je povlašteni pravni status muslimana. Naime, ne samo da iskazi kršćana protiv muslimana nisu bili pravovaljani, već kršćani protiv muslimana uopće nisu mogli podići tužbu. Islamizaciji Bosne su u znatnoj mjeri pridonijele velike migracije muslimanskog stanovništva s područja koje su [[Turci]] izgubili tijekom [[Veliki turski rat\|Velikog rata]]. Pretpostavlja se da je nakon [[1699.]] u Bosnu stiglo oko 130 000<ref>Birin A., Šarlija T., Povijest 2, Zagreb, ALFA, 2009.</ref> muslimanskih izbjeglica. To je bilo tim značajnije što je istovremeno došlo i do masovnog iseljavanja katoličkog stanovništva, koje se bojalo turske osvete. Na kulturno-civilizacijskom planu, u [[15. stoljeće\|15.]] i [[16. stoljeće\|16. stoljeća]] dolazi do etničko-vjerske diferencijacije između [[islam\|muslimana]], [[katolik]]a i [[pravoslavlje\|pravoslavaca]], koji stvaraju zasebne nacionalnouljudbene tradicije, te se postupno kristaliziraju (najviše od [[16. stoljeće\|16.]] do [[19. stoljeće\|19. stoljeća]]) u tri odjelite narodno-konfesionalne skupine iz kojih će nastati moderni Hrvati, [[Srbi]] i [[Bošnjaci]] u BiH. Prema turskim izvorima iz razdoblja od 15. do 17. stoljeća, prije turske okupacije 1463. godine u Bosni je živjelo oko 750 tisuća katolika, oko 90 tisuća bogumila, te oko 25 tisuća pravoslavaca, izbjeglica iz Srbije.<ref>Proslov, Dubravko Horvatić u Stjepan Radić, Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Ogranak Matice Hrvatske Sisak i Ljubuški, Zagreb - Sisak - Ljubuški, 1993., str. VIII</ref> Redak 38: Osmanlije su stalno sumnjale u vjernost katolika. Nepovjerenje je trajalo desetljećima, usprkos turskome zauzeću Bosne 1463. godine. Razlog je bio što se osmanskim imperijalnim ambicijama o osvajanju cijele Europe islamizaciji Staroga kontinenta i preobrazbe čitave Europe u ujedinjeni Otomanski imperij mogle suprotstaviti samo katoličke velesile Habsburške države, Poljske, Španjolske i ostali europski narodi zapadnoga svjetonazora. To je ponukalo Visoku Portu na mjeru kojom je pećkom patrijarhu dala ferman. Njime su u Bosni podvrgnuli zimije, sve kršćanske podanike u turskoj carevini, bili oni rimskog ili grčkog obreda. Patrijarh je s tim fermanom došao u Bosnu potčiniti katolike. Snažniji su bili materijalni nego prozelitski motivi, jer mu je taj ferman davao pravo pobirati porez od svake kršćanske kuće, svakoga popa ili kaluđera, u ime partikluka a isti prihod odobrio je i mitropolitima u ime mitropolitluka. Tako su srpski patrijarsi uz pomoć Turaka izrabljivali Hrvate.<ref>[https://www.hop.com.hr/2017/03/21/srpski-patrijarsi-uz-potporu-turaka-ekonomski-su-izrabljivali-katolicke-hrvate/ HOP - nezavisni news portal] Dragan Ilić: ''Srpski patrijarsi uz potporu Turaka ekonomski su izrabljivali katoličke Hrvate'', 21. ožujka 2017. (pristupljeno 21. ožujka 2017.)</ref> Uz prelazak na islam, zbog ovakve osmanske državne politike povlaštenog statusa pravoslavne Crkve bilo je prelazaka katoličkih Hrvata na pravoslavlje, ponegdje vrlo brojnih. Gradovi s najvećim udjelom prelaska katoličkih ~~Bošnjana~~Hrvata na pravoslavlje su Zvonik, Srebrenica, Trebinje, Banja Luka i Prijedor. Osmanske vlasti bile su u sprezi s SPC i otvoreno su podupirale SPC u konvertiranju ~~Bošnjana~~Hrvata katolika u Srbe pravoslavce. ~~Bošnjani~~Hrvati su, ako nisu prešli na islam, zbog pritisaka ili nedostatka svećenstva prelazili na pravoslavlje, da barem ostanu u kršćanstvu. Popravoslavljivanje ~~Bošnjana~~Hrvata u istočnoj Hercegovini masovno je bilo u Trebinju i njegovoj bližoj i daljoj okolici, a u nešto manjoj mjeri u predjelima oko Ljubinja, Stoca i Nevesinja. Razmjerno mnogobrojni prelasci katolika na pravoslavlje bili su u Olovu i okolici, u oblastima Zavidovića, djelimice i Kladnja. Prelazak katolika na pravoslavlje u Podrinju bio je brojan u srednjem Podrinju oko Srebrenice, Zvonika i Bratunca te u gornjem Podrinju u području Foče, Višegrada i Goražda. Prelazak katolika ~~Bošnjana~~Hrvata na pravoslavlje na jugozapadu i sjeverozapadu današnje Bosne u najvećoj mjeri bio je na rubu Livanjskog polja, u Bihaću i okolici, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu, Ključu, Banjoj Luci i Prijedoru, Tesliću, Kotor Varošu, Skender Vakufu, te u manjoj mjeri u Doboju prema sjeveru Bosne. Osmanlije su se politikom podvajanja i stimuliranja potkazivanja obilato koristili. Pravoslavni su bili obilato nagrađivani za potkazivanje katolika, pa su nerijetko potkazivali Osmanlijama svaki hrvatski plan, pripremu, organiziranje i provođenje oružane pobune, a Hrvati su bili okrutno kažnjavani.<ref>[https://www.hop.com.hr/2016/08/04/svi-arheoloski-nalazi-i-ostaci-srednjovjekovne-bosne-i-hercegovine-nose-zapadne-i-hrvatske-oznake-i-odlike/ HOP - nezavisni news portal] Dragan Ilić: ''Svi arheološki nalazi i ostaci srednjovjekovne Bosne i Hercegovine nose zapadne i hrvatske oznake i odlike'', 4. kolovoza 2016. (pristupljeno 23. ožujka 2017.)</ref> === Katolička crkva i franjevci Bosne Srebrene ===

Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu: razlika između inačica