Glavar Slivna Toma Celić p. Mate, zajedno sa Paškom Perković p. Mate, u općinskom uredu u [[Šibenik]]u 7. kolovoza 1877. izjavljuje kako je prekinut put kojim su čobani prelazili na istočnu stranu pruge, a mještani išli na vodu na bunar koji je ostao u predjelu Lužine prema Mravnici. Osim toga nedostaje i put za ''Torine'', pa prisutni Paško Perković ne može goniti ovce i goveda u svoju ''ogredu'', bez pogibelji od željeznice. Njihovu ''molbenicu'' općina proslijeđuje ''mjerničkom glavaru'' gosp. Klemenčiću, jer ''nije zgodno'' seljanima biti bez tog puta.
===Ante Perković Tomin (1846.-1932.) otvara obrt na stanici 1879.===
Pojedini<big>'''P'''</big>ojedini mještani brzo su uočili priliku za poneki posao vezan uz željeznicu. Tako Ante Perković Tomin iz Slivna zvani Antus (Perković je još u glavariji Slivno),koji je inače iz loze "'''Tomurnovići",''' već 8. srpnja 1879. traži dozvolu da '''''nella sua baracca''''' u Perkoviću može prodavati vino na malo i kruh. Uz molbu prilaže ''svjedodžbu o ćudorednosti'' u kojoj fra Jere Balić i glavar Jakov Erceg svjedoče da je Ante Perković Tomin iz Slivna na dobrom glasu i poštenju. Ujedno kažu kako je on već za vrijeme gradnje u Perkoviću prodavao kruh, vino, a ponekad i meso, i od toga živio. Držao je ''priličnu cijenu'', jer je vino prodavao za 16 novčića po litri, dok je na kolodvoru se prodaje činovnicima prodavao po 24, a drugima po 28 i 32 novčića po litri. Pokazao se vrlo pošten u prodaji, ne primajuć lupeštinu, niti u mlađeg kupujući bez znanja starješine. Uviđa se kako je ova prodaja potrebna, koliko radi putnika ''manjeg stepena'', toliko i radi ''mišćanja koji rabotaju na željeznici''.
