Narodna stranka: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 23:
Slijedeći revolucionarna zbivanja u drugim dijelovima Monarhije, narodnjaci, predvođeni Kukuljevićem i [[Ambroz Vranyczany|Ambrozom Vraniczanyjem]], na [[Velika narodna skupština|Velikoj narodnoj skupštini]] sazvanoj u [[Narodni dom u Zagrebu|Ilirskoj dvorani]] Opatičkoj ulici u Zagrebu, donose „[[Zahtijevanja naroda]]“ u 30 točaka. U njima se, između ostaloga, traži da [[Josip Jelačić]], tadašnji zapovijednik Prve banske pukovnije, bude imenovan hrvatskim [[ban]]om. On je pak, odmah po imenovanju zabranio primanje zapovijedi od drugih, čime je prekinuo veze s Ugarskim kraljevstvom. Jelačić je za [[19. svibnja]] [[1848]]. raspisao izbore za novi [[Hrvatski sabor 1848.|Hrvatski sabor]] u [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji]], uključujući sada i [[Vojna krajina|Vojnu krajinu]]. To je bio prvi hrvatski nestaleški sabor, a sastao se [[5. lipnja]]. U njemu su narodnjaci ponovno imali ogromnu većinu.
 
Od toga trenutka, a osobito nakon što Ivan Kukuljević Sakcinski [[1850]]. utemeljuje [[Družtvo za povestnicu jugoslavensku|Društvo za povjesnicu jugoslavensku]], u Narodnoj stranci sve više jača [[južnoslavenska ideja|jugoslavenska ideja]]. Nju snažno podržava istaknuti narodnjak, biskup [[Josip Juraj Strossmayer]], koji već [[1849]]. piše da je njegov cilje „jugoslavjana sdružiti se, složiti i ujediniti.“ Pod utjecajem Bogoslava Šuleka, članstvo i vodstvo Narodne stranke u velikoj mjeri prihvaća [[austroslavizam]] - koncept koji podrazumijeva održavanje [[Austrijsko Carstvo|Austrijskog carstva]], ali uz federalne jedinice za slavenske narode; a kojega će bečki Dvor najprije odbaciti radi uvođenja [[Bachov apsolutizam|Bachovog apsolutizma]], a potom radi njemačko - ugarske hegemonije nad slavenskim narodima uspostavljene definitivno [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskom nagodbom]] iz 1867. godine, tzv. [[Dualizam (Austro-Ugarska)|dualizmom]].
 
==Vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe==
I u Saboru koji se sastao [[15. travnja]] [[1860]]. radi ustoličenja bana [[Josip Šokčević|Josipa Šokčevića]] ([[1860]].-[[1867]].) također je bila većina narodnjaka, a među njima su osobitu ulogu imali, Strossmayer, [[Franjo Rački]], [[Matija Mrazović]], [[Ivan Vončina]], Kukuljević Sakcinski i drugi. U tom su razdoblju, koje je prethodilo [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarskoj]] i [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarskoj nagodbi]], narodnjaci su zagovarali povezivanje s Ugarskom pod uvjetom da bude poštovana politička i kulturna autonomija Hrvatske. S druge strane bila je znatno slabija Stranka unionista (mađaroni), koja je tražila bezuvjetni savez s Ugarskom. Tu su stranku predvodili [[Mirko Bogović]] i [[grof]] [[Julije Janković]]. U Saboru je još bila zastupljena i [[Stranka prava]], na čelu s [[Ante Starčević|Antom Starčevićem]] i [[Eugen Kvaternik|Eugenom Kvaternikom]], koja se zauzimala za hrvatsku samostalnost.
 
[[Ivan Mažuranić]] koji je tada uvidio opasnost od približavanja Mađarima, osniva [[1862]]. [[Samostalna narodna stranka|Samostalnu narodnu stranku]] (poznatu i kao Narodno-liberalna stranka) koja će se zalagati za tješnje veze s [[Austrija|Austrijom]], čime dolazi do raskola među narodnjacima, a Mažuraniću se pridružuju Kukuljević Sakcinski, Ambroz Vraniczany, uz podršku nadbiskupa Haulika. Na izborima [[1865]]. ova je stranka teško poražena od udruženih narodnjaka i unionista (mađarona). To je pak znatno oslabilo položaj hrvatske u doba preustroja Monarhije. U sklapanju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] narodnjaci nisu htjeli sudjelovati, pa je ban Šokčević odstupio, a zamijenio ga je unionist [[Levin Rauch]]. U otporima Nagodbi Narodna stranka ima vodeću ulogu, te je u izborima održanima u svibnju [[1869]]. godine nasuprot trinaestorici unionista i jednom pravašu Narodna stranka imala čak 51 zastupnika. Nakon što je ban Rauch [[1870]]. dao izglasati zakon kojim je borba protiv Nagodbe proglašena kaznenim djelom, Narodna stranka u vojnom dijelu [[Sisak|Siska]] koji je još pripadao Vojnoj krajini pokreće novine „Zatočnik“ u kojima napada unioniste. Rauch je podnio tužbu, no sud u [[Petrinja|Petrinji]] tu je tužbu odbio, a ban je morao podnijeti ostavku.
 
==Suradnja s pravašima i novi raskol==
U rujnu [[1871]]. narodnjaci zajedno s pravašima izdaju [[Rujanski manifest]] kojim se Nagodba proglašava nezakonitom. Zauzimajući se za reviziju Nagodbe na izborima za Sabor [[1872]]. Narodna stranka i Stranka prava odnose pobjedu, a za bana izabran je prvi „ban pučanin“, Ivan Mažuranić - dakle najviđeniji protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj je sabor raspušten već sljedeće godine, no Nagodba je revidirana, a u novom saboru iz [[1873]]., ponovno je za bana izabran Mažuranić ([[1873]].-[[1880]].). Njega

Mažuranića je una banskoj častidužnosti nasljedio [[Josip Pejačević]]; makar je i on bio narodnjak, zaon čijeprihvaća unionističku politiku, te je za njegove vlasti prekinut napor za samostalnijim položajem Hrvatske u odnosu na Ugarsku i umjesto toga nastavljena postupna mađarizacija, pa(Ante Starčević proiziva stoga J. Pejačevića i njegove pobornike iz Narodne stranke "[[Mađarolci|mađarolcima]]").

Uslijed toga ponovno dolazi do raskola u stranci.: [[Matija Mrazović]] s dvadeset i trojicom saborskih zastupnika (među njima su [[Franjo Rački]], [[Šime Mazzura]], Vojnović i dr.<ref>Irvin Lukežić: [http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=58-59&C=25 Gjuro Ružić i Šime Mazzura], [[Sušačka revija]] br. 58/59 </ref>) osniva [[1880.]] [[Neovisna narodna stranka|Neodvisnu narodnu stranku]], koju će podržavati i Strossmayer. U svom glasilu „Obzor“ ova je stranka iznosila izvorna načela Narodne stranke iz doba prije revizije Nagodbe.
 
==Nastavak mađarizacije i Hrvatsko-srpska koalicija==
Nastavkom mađarizacije došlo je do narodnoga otpora, a on je ugušen intervencijom austrijske vojske. Banom je tada1883. godine imenovan [[Károly Khuen-Héderváry]], a mađarizacija se u dva desetljeća njegovog upravljanja Hrvatskom još oštrije nastavila. Ipak, krozKroz cijelo njegovo nametnuto vladanje u izborima za Sabor, održanima [[1884]]., [[1887]]., [[1892]]., [[1897]]. i [[1901]]., većinu je dobivala Narodna stranka sa- vještomsada manipulacijomglavni izbornihoslonac promađarske politike - zahvaljujući vještoj manipulaciji izbornim jedinica, te mijenjanjem izbornih zakona u kojima pravo glasa bio određen veličinom vlasništa. Narodna stranka je bila ništa drugo nego stranka koja je provodila volju Ugarske tj. postala je [[vladina stranka]], a u narodu je viđena kao mađaronska. Jedina prava opozicija tada joj je bila [[Stranka prava]].

Takve suprotnosti dovele su do nemira i pobune [[1903]]., te je Khuen-Héderváry bio prisiljen na odstup, a na bansko mjesto dolazi [[Teodor Pejačević]]. U tom je razdoblju temeljem [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske rezolucije]] formirana [[Hrvatsko-srpska koalicija]] u koju su s hrvatske strane ušli narodnjaci i pravaši, a iz redova srpskog naroda samostalci i radikali. Kraće vrijeme u koaliciji su bili i hrvatski socijaldemokrati. Na taj je način prestalo samostalno djelovanje Narodne stranke.

Hrvatsko-srpska koalicija ostat će na vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji do kraja [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], no duboko će se kompromitirati suradnjom s Mađarima (u vrijeme kada se kraju austro-ugarskog [[Dualizam (Austro-Ugarska)|dualizma]] nije nazirao kraj) i nepripravljenošću za ishod rata. Nakon rata, politički prostor što ga je nekoć zauzimala Narodna stranka zauzet će [[Hrvatska seljačka stranka]].
 
==Utjecaj u Istri i Dalmaciji==
Line 41 ⟶ 49:
Hrvatska narodna stranka imala je značajan utjecaj pri buđenju nacionalne svijesti u Istri i Dalmaciji, koje su kao zasebne zemlje u austrijskom dijelu [[Austro-Ugarska Monarhija|Austro-Ugarske]] bile odvojene od matice. U [[Dalmacija|Dalmaciji]] je tako pod njezinim utjecajem rastao narodnjački pokret, a onda i [[Narodna stranka (Dalmacija)|Narodna stranka]] s ciljem uvođenja hrvatskog jezika u službenu uporabu i sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom. Stoga su narodnjaci u Dalmaciji bili nazivani „aneksionistima“, za razliku od „autonomaša“, koji će kasnije postati otvoreni eksponenti talijanskoga [[iredentizam|iredentizma]].
 
Narodnjaštvo u [[Istra|Istri]] izravno je poticao Strossmayer, a Narodna stranka iz Hrvatske i Slavonije slala je i financijsku pomoć istarskim [[Hrvatsko-slovenska narodna stranka|narodnjacima]]. U vrijeme kada narodnjaci u Hrvatskoj i Slavoniji kreću u nagodbenjačku politiku, [[Matko Laginja]] s novom generacijom hrvatskih istarskih političara daje Narodnoj stranci u Istri odlučan [[Ante Starčević|starčevićanski]] pečat i na svaki način povezuje hrvatsku politiku u Istri sa [[Stranka prava|Strankom prava]]. Ipak, narodnjaštvo u Istri (ni u svojoj starčevićanskoj fazi) nije postiglo uspjeh kakav je postiglo ono u Dalmaciji. Uspjeh [[Hrvatski narodni preporod u Istri|narodnog preporoda istarskih Hrvata]] i Slovenaca se tek počeo materijalizirati, kada ga je zatekao [[Prvi svjetski rat]], nakon kojeg je uslijedilo pripajanje tih krajeva Italiji,. kojaItalija jeće potom agresivno krenulakrenuti u [[Talijanizacija|talijanizaciju]], koja je u najboljem slučaju je negirala postojanje Slovenaca i Hrvata, svevši ih na razinu amorfnog slavenstva.
 
== Istaknuti članovi ==