Akademik Nikša Gligo je stručnjak za [[Glazba|glazbu]] [[20. stoljeće|20. stoljeća]], posebice suvremenu [[Hrvatska glazba|hrvatsku glazbu]], a predmet njegova znanstvenog interesa često su [[estetika]] i [[semiotika]] [[glazbena semiotika|glazbe]] te glazbenaglazbeno terminologijanazivlje. Autor je pet knjiga: ''Vrijeme glazbe'' (1977.), ''Varijacije razvojnog kontinuiteta: Skladatelj Natko Devčić'' (1985.), ''Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: Teorijske osnove i kriteriji vrednovanja'' (1987.), ''Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća s uputama za pravilnu uporabu pojmova'' (1996.), ''Zvuk – znak – glazba. Rasprave oko glazbene semiografije'' (1999.) te više od stotinu znanstvenih i stručnih studija objavljenih u Hrvatskoj i u svijetu. Prevodi s [[Engleski jezik|engleskog]], [[Njemački jezik|njemačkog]] i [[Francuski jezik|francuskog]] jezika: s engleskoga je, primjerice, preveo monografiju o [[Arnold Schönberg|Arnoldu Schönbergu]] [[Charles Rosen|Charlesa Rosena]] (Zagreb, 2003.), a s njemačkoga knjigu ''Glazba 20. stoljeća'' [[Hermann Danuser|Hermanna Danusera]] (Zagreb, 2007.). Bio je član uredništva [[časopis]]a ''Arti musices'' (1992.-96.), član je uredništva ''The International Review of the Aesthetics and Sociology of Music'' (od 1992.), sarajevskoga časopisa ''Muzika'' (od 1992.) i izdavačkoga savjeta časopisa ''MusikTexte'' iz [[Köln]]a (od 1993.). Od 1998. suradnik je u glazbenoj [[Enciklopedija|enciklopediji]] ''Musik in Geschichte und Gegenwart'' ([[Kassel]], Njemačka).<ref name=HAZU/>
