|
}}
'''August IvanIvanka Nepomuknepromukli Eduardnepismeni Šenoa''' ([[Zagreb]], [[14. studenoga]] [[1838.]] – [[Zagreb]], [[13. prosinca]] [[1881.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[roman]]opisac, [[pripovjetka|pripovjedač]], [[pjesnik]], kritičar i pisac [[podlistak]]a.
Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac [[19. stoljeće|19. stoljeća]], i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo [[Petar Zoranić|Petra Zoranića]], ''Planine'', samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa [[roman]]a, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator [[proza|proze]] i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se [[Šenoino doba]]. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u [[Veliki potres u Zagrebu|Velikom potresu]] [[1880.]] godine.
== Početci književnog rada ==
Šenoa se okušao u- svim književnim vrstama kondoma i seksa, i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorovasilovati utjecaja)autore. U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz [[Prag]]a za "''Pozor''", osobito političkim člancima i [[feljton]]ima "''Praški listovi''". Godine [[1862.]] Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona ''Zagrebulje'' ("''Pozor''", 1866-67; "''[[Vijenac]]''", 1877., 1879.-80.) izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (Rikard Jorgovanić, [[Ante Kovačić|Kovačić]]), ali će tek [[Antun Gustav Matoš|Matoš]] ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.
Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje [[kritičar]]ska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao [[kazališna kritika|kazališni]] kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći - prvi u nas - relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "O hrvatskom kazalištu " ("Pozor", 1866.) daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i [[dramaturg]] Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike ([[William Shakespeare|Shakespearea]], [[Molière]]a, [[Schiller]]a, [[Goethe]]a) i suvremene francuske autore (Sardou, Scribe), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom.
Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina "Ljubica" ("Pozor", 1866., praizvedba 1868.). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike,Namjera "Ljubica"im predstavljaje prviista pokušajkao prikazivanjai suvremenogakod zagrebačkogpovijesnih životaromana: sbiti nizomsredstvo realističnihnacionalnoga portretaodgoja i prava škola rodoljublja.
== Književna karijera ==
=== Roman ===
[[Datoteka:August Šenoa poprsje dan.jpg|desno|mini|250px|Poprsje Augusta Šenoe, rad [[Ivan Rendić|Ivana Rendića]] na zagrebačkom Zrinjevcu]]
PROSTITUTKA KURAVICA djela[[Datoteka:August Šenoa spomenik (Mirogoj).jpg|mini|Spomenik Augustu Šenoi na [[Mirogoj]]u]] ▼
Najveći je umjetnički domet ostvario kao [[roman]]opisac. Šenoa je uveo roman u hrvatsku književnost i odgojio čitateljsku publiku kojoj je ta, u Europi druge polovice 19. stoljeća dominantna književna vrsta, postala omiljenim štivom. U skladu s literarnim programom koji je formulirao u kritičko-polemičkom tekstu "Naša književnost", 1865., Šenoin je veliki romaneskni projekt usmjeren na građu iz [[Povijest Hrvatske|nacionalne povijesti]] te na suvremene događaje. No povijesni romani zauzimaju ipak središnje mjesto u njegovu opusu. Napisao ih je pet: ''[[Zlatarovo zlato]]'', 1871., ''[[Čuvaj se senjske ruke]]'', 1875., ''[[Seljačka buna (Šenoa)|Seljačka buna]]'', 1877., ''[[Diogenes]]'', 1878. i ''[[Kletva]]'', 1880.-81., nedovršeno djelo. U njima tematizira događaje iz različitih razdoblja hrvatske povijesti: sukob između [[Stjepko Gregorijanec|Stjepka Gregorijanca]] i Zagrepčana u 16. stoljeću sa središnjom pričom o ljubavi između plemića i građanke (''Zlatarovo zlato''), važnu epizodu iz [[Uskoci|uskočke]] povijesti početkom 17. stoljeća (''Čuvaj se senjske ruke''), veliki sukob izmedu feudalaca i seljaka u 16. stoljeću (''Seljačka buna''), političke spletke u habsburškoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (''Diogenes''), događaje iz 14. stoljeća koji su preusmjerili hrvatsku povijest (''Kletva''). Djela slijede model povijesnog romana koji je u europsku književnost uveo [[Walter Scott]]. Bit je toga modela u vjernoj rekonstrukciji povijesnih zbivanja na temelju istraživanja autentičnih dokumenata i povijesnih vrela. Cilj je pokazati kako su neke ideje, društvene okolnosti, raspored političkih snaga djelovali u određenom vremenu i oblikovali život običnih, malih ljudi. No, uza svu sličnost, Šenou od Scottova modela dijele i neke bitne razlike: hrvatski je romanopisac djelovao u drugačijoj nacionalnoj, a i europskoj književnoj klimi (ne smijemo zaboraviti da je Šenoa mlađi suvremenik [[Fjodor Dostojevski|Dostojevskog]] i [[Gustave Flaubert|Flauberta]]).
U romanima i pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose između [[selo|sela]] i [[grad]]a (''[[Prosjak Luka]]'', 1879.), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (''[[Barun Ivica]]'', 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (''Vladimir'', 1879.), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (''[[Prijan Lovro]]'', 1873.), nemoral i rasipništvo u građanskim kru
Iako je povijesni roman u onodobnoj hrvatskoj javnosti imao poglavito budničarsku ulogu, a sam je Šenoin književni program i bio na toj crti - valja primijetiti kako ga je, za razliku od trijeznoga škotskoga romansijera, strast nerijetko ponijela u opisu situacija, što je imalo dugoročno plodotvoran učinak. Šenoa nije pisac psihološkoga realizma ukotvljenoga u povijesne situacije (pa ni psihologiziranja romantičarskoga uklona, majstori kojega su francuski i engleski pisci kao [[Benjamin Constant]] ili [[Charlotte Bronte]]). Ni autor ni publika nisu jednostavno imali vremena ni sklonosti za prikaze interioriziranih svijesti ili problematiku raskoljenoga individuuma. Čitateljstvo je tražilo, i dobilo, rekreiranje događaja koje će osnažiti i obogatiti nacionalnu svijest. Šenoa je pisac velikih gesti, crno-bijelih likova, patosa koji je teško podnošljiv modernomu senzibilitetu. No, istodobno, on je tvorac monumentalnih masovnih scena, vrtoglavih prijeloma i preskoka u radnji, živopisno ocrtanih sporednih likova, te jezične invencije koja u bujici protoka događaja ostavlja dojam vitalnosti i snage kakvu ne nalazimo u njegova škotskoga uzora. Šenoino je romaneskno stvaralaštvo izraz vitalizma "profesora energije" koji je lomio skučene okvire onodobne provincijalne i provincijske Hrvatske; djelo važno ne samo kao povijesni dokument, nego i živo u snazi zamaha koji sve njegove spisateljske mane (plošnost, patetiku, teatralnost) baca u sjenu kao nevažnu brljotinu na fresci. Šenoin model povijesnog romana izvršio je velik utjecaj na hrvatsku pripovjednu prozu, i on će dominirati hrvatskim romanom sve do početka 20. stoljeća. Mnogi su pisci oponašali njegovu strukturu i tehniku ([[Josip Eugen Tomić]], [[Eugen Kumičić]], [[Viktor Car Emin]], [[Marija Jurić Zagorka|Zagorka]] i dr.).
=== Povjestice ===
Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama - pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (''Propast Venecije'', ''Smrt Petra Svačića'', ''Šljivari'', ''Anka Neretvanka'', ''Vinko Hreljanović'') ili iz narodne predaje (''Božja plahtica'', ''Kameni svatovi'', ''Kugina kuća'', ''Postolar i vrag'', ''Gvozdeni div'', ''Prokleta klijet'', ''Mile Gojslavica''). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristični ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: biti sredstvo nacionalnoga odgoja i prava škola rodoljublja.
=== Tematika djela ===
▲[[Datoteka:August Šenoa spomenik (Mirogoj).jpg|mini|Spomenik Augustu Šenoi na [[Mirogoj]]u]]
U romanima i pripovijetkama s građom iz suvremenog života tematizira konkretne socijalne, političke i etičke probleme svojega vremena: gospodarske i moralne odnose između [[selo|sela]] i [[grad]]a (''[[Prosjak Luka]]'', 1879.), raspadanja zadruga i život seljaka u okolici Zagreba (''[[Barun Ivica]]'', 1874.), moralno i materijalno propadanje plemstva (''Vladimir'', 1879.), odlazak seljačkih sinova na školovanje u grad te njihovo uzdizanje na društvenoj ljestvici ili propadanje (''[[Prijan Lovro]]'', 1873.), nemoral i rasipništvo u građanskim krugovima (''Ilijina oporuka'', 1876.), tragedije i zanose naših učiteljica u prosvjećivanju sela (''[[Branka]]'', 1881.). U tim djelima inzistira na psihološkoj i socijalnoj motivaciji pa je i fabula realizirana tako da pokazuje razvoj, karakter i motive djelovanja likova. Zbog naglašene društvene kritike i analitičnosti, zbog interesa za klasne odnose i za aktualna kretanja na političkoj pozornici svojega vremena, ali i zbog načina modeliranja zbilje, njegov se stvaralački pristup već približava [[realizam (književnost)|realističkoj]] paradigmi. No, i ovdje valja primijetiti da po svom habitusu Šenoa nije bio protagonistom realističke poetike, bilo estetske provenijencije kakva je dominirala u Francuskoj, bilo etičko-religijske koja karakterizira veliki ruski roman onoga doba. Unatoč tomu, njegova djela suvremene tematike su početci hrvatskoga realizma, temelji škole koju su, uz preinake, dalje razvijali [[Ante Kovačić]], [[Vjenceslav Novak]], [[Ksaver Šandor Gjalski]] i [[Milutin Cihlar Nehajev]]. Svi su hrvatski realisti izašli iz Šenoine kabanice, svi su razrađivali njegovu tematiku, ugledali se u njegove likove, situacije i zaplete.
== Naslijeđe ==
Šenoine [[lirika|lirske]] pjesme koje zauzimaju važnije mjesto samo u prvim godinama njegova stvaralaštva bile su slabijeg uspjeha. Manje je značajan kao ljubavni, a više kao politički i socijalni pjesnik. Šenoa je u mnogim pjesmama izražavao pokretačke ideje svojega doba i politički program [[Strossmayer]]ova narodnjaštva (''Na Ozlju gradu'', ''Hrvatska pjesma'', ''Budi svoj!'', ''U slavu J. J. Strossmayera'', ''Klevetnikom Hrvatske'', ''Hrvat Bosni'' i ine). Valja napomenuti kako je Šenoa i osnivač moderne hrvatske kajkavske dijalektalne poezije.
|
