Otvori glavni izbornik

Promjene

bez sažetka
U [[Rim]]u je na [[Papinsko sveučilište Gregoriana|Gregorijanskom sveučilištu]] Stepinac sedam godina studirao [[teologija|teologiju]]. Zaređen je ujesen [[1930]]. u [[crkva|crkvi]] svetog Petra Kanizija, a [[mlada misa|mladu je misu]] služio u crkvi [[Bazilika sv. Marije Velike|Santa Maria Maggiore]] na blagdan [[Svi sveti|Svih svetih]]. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora [[teologija|teologije]] i vratio se u zavičaj.
 
Stepinac je odmah želio prionuti poslu [[župnik]]a, te je podnio molbu, da mu se dodijeli [[župa]]. Međutim je [[Antun Bauer|nadbiskup Bauer]] odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju [[kurija|kuriju]] te ga je imenovao [[ceremonijar]]om, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje [[Caritas]]. Nadbiskup je okružnicom od [[25. studenog]] [[1931]]. osnovao ustanovu [[Caritas]] na području [[zagrebačka biskupija|zagrebačke biskupije]] s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog [[Caritas]]a bilo je otvaranje [[pučka kuhinja|pučkih kuhinja]] i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.
[[Datoteka:Alojzije Stepinac Ludbreg.JPG|thumb|Spomenik Stepincu u [[Ludbreg]]u]]
 
Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u [[smijeh]]. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."
 
Stepinac je tada uzeo geslo ''In Te, Domine, speravi'' (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u [[Beograd]], da položi zakletvuprisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: ''Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, [[Srbija]] bi za 20 godina bila katolička.'' ZbogTa oveće rečenicerečenica dvadesetak godina kasnije bitbiti ćekorištena optuženkao zaargument o njegovoj upletanjeuključenosti u ratne zločine protiv [[Srbija|Srba]].
 
Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupiojom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je [[boljševizam|boljševičkim]] nadbiskupom.
 
Nakon smrti nadbiskupa Bauera [[7. prosinca]] [[1937]]. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je ''de facto'' već bio.
 
U tom razdoblju ima zgoda kako je ušao u [[franjevci|franjevački red]]. Godine [[1934]]. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u [[Franjevački svjetovni red|franjevce trećoredce,]] na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.
 
Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] i otkrio, da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još [[1739]]. godine učinio [[Bog]]u, a još nije bio izvršen. Tada je harala [[kuga]], pa je na Hrvatskom saboru u [[Varaždin]]u, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u [[Ludbreg]]u izgradi kapela, ako [[Bog|Svevišnji]] zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo [[1411]]. godine i u njemu se čuva [[relikvija Krvi Kristove iz Ludbrega|relikvija Krvi Kristove]]. Stepinac je bioodlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta., Godinete je [[1940]]., godine objavio je poziv hrvatskom narodu, da se tijekom proslave 1300. godišnjice [[kršćanstvo|kršćanstva]] u [[Hrvati|Hrvat]]a, izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek [[1996]]. godine.
 
Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "[[Mit brennender Sorge]]" istupio protiv rasističkih politika nacizma.<ref>{{Citiranje weba|url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121100|title=NADBISKUP STEPINAC I NACIONALSOCIJALIZAM U SVJETLU IZVJEŠĆA GESTAPOA|author=Frano Glavina|date=Prosinac 1997.|work=|language=|publisher=Croatica Christiana periodica, Vol.21 No.40|accessdate=}}</ref>
 
=== Prvi dani nove države ===
Dva dana nakon uspostave [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], [[12. travnja]] Stepinac je posjetio [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternika]], kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, [[16. travnja]], primio ga je i [[Ante Pavelić]]. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije [[17. travnja]] [[1941]]. Tako je Stepinac, barem nominalno, prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom kralju - umjesto Aleksandra, bio je to maloljetni Petar, koji je na vlast došao [[Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji|državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine]], povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim; mladi kralj čiji su generali na sve strane predavali oružje agresorima je 13. travnja avionom odletio u Grčku, gdje gamu jese dva dana kasnije u egzilu pridružila i njegova vlada.
 
[[Petar Milutin Kvaternik]], brat vojskovođe [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternika]], pokušao je [[10. travnja]] [[1941]]. u [[Crikvenica|Crikvenici]] preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.
[[Datoteka:NDH - salute.jpg|mini|Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani [[Marko Došen|Marka Došena]].<ref>[http://www.hdpz.htnet.hr/broj224/gabelica.htm Površno i pristrano djelo o Bl. Alojziju Stepincu]</ref>]]
 
Idila nije dugo trajala, jer je već [[14. svibnja]] Stepinac poslao [[poglavnik]]u prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su [[ustaše]] u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« ''(Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40)'' ''(''Vidjeti ''[[Katolička crkva u NDH#Prosvjedi zbog progona i pogroma|Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma]], te članak [[Srbi u NDH]].)''
 
Dana [[22. svibnja]] Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi [[Židovi]] moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova [[Andrija Artuković|Andriji Artukoviću]] piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« ''(Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)'' Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od [[Židovi|Židova]] zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Međutim, ima u tom pismu i dijelova, koji Stepincu ne idu u prilog. Takve su dijelove onda oni, koji Stepinca osuđuju trgali iz cjeline i tako izopačavali. A neki su pak Stepinčevi branitelji te dijelove izostavljali, što Krišto spominje u fusnoti uz dokument. Pogledajte [[Stepinac i Židovi#Dopis Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941|šire o tom dopisu u članku "Stepinac i Židovi"]].)
#Optužuju nas također da smo pristaše [[rasizam|rasizma]]; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla. :»Katolička Crkva ne pozna [[rasa]] koje gospoduju, i rasa koje robuju. [[Katolička Crkva]] pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom (...) Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u ''Stepinac mu je ime'', str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.)
 
No, svejedno je do samog kraha [[NDH]] koncelebrirao svečanu misu i pjevao [[Te Deum]] na [[Ante Pavelić|Pavelićev]] rođendan, u skladu s katoličkim običajem da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno bivao je opsjednutbivao zaokupljen [[grijeh|grešnošću]] čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.
 
=== Spašavanje srpske djece ===
U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece sakoje Kozaresu se našle nezaštićenom nakon [[Bitka na Kozari|Bitke na Kozari]]. Makar kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila [[Diana Budisavljević]] - koja u svojem ''Dnevniku'' spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.)'', da bi tek od siječnja [[1943]]. pružio podršku njenoj udruzi „Dječja akcija“ u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima ''(str. 117 i d.)''. - povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Znanstvenog skupa „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine da se iz okolnosti da Stepinac nije odmah pružio podršku udruzi Diane Budisavljević, ne smije zaključivati da on nije htio pomoći djeci s Kozare: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu „Pomoć“'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s podrucja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom „Dječja'Dječja akcija“akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati „Dječju'Dječju zakladu“zakladu', s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i „Dječja'Dječja akcija“akcija' i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji."<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|author=|date=1. prosinca 2018.|work=https://ika.hkm.hr/|language=|publisher=IKA|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)''
 
=== Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca ===
:»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. ''(Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)''
 
==== PripremanjePripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine ====
Nakon zaključaka [[Hrvatska biskupska konferencija|Hrvatske biskupske konferencije]] o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše [[Ante Pavelić|Paveliću]] [[20. studenog]] [[1941]]., [[Ante Pavelić]] i [[Eugen Dido Kvaternik]] navodno su planirali početkom [[1942]]. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio [[Slavko Kvaternik]], koji je iz [[Rim]]a poslao u [[Zagreb]] dr. [[Nikola Rušinović|Nikolu Rušinovića]], da ih odvrati i da upozori Stepinca. ''(Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)''
 
==== Pripremanje atentata 1943. godine ====
U srpnju [[1943]]. izvršen je neuspjeli [[atentat]] na generala [[Ivan Prpić|Ivana Prpića]], šefa ''Glavnog stožera oružanih snaga''. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstvo]], u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u [[Partizan (gerilac)|partizane]]. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od [[3. srpnja]] [[1944]]. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. ''(Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)''
 
:»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cjelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« ''(Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)''
 
=== O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora ===
Stepinac je pri kraju svog pisma [[Ante Pavelić|Paveliću]] od [[6. ožujka]] [[1943]]., u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:
:"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« ''(Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)''
== Zatvorenik Jugoslavije (1945.-1960.) ==
=== Napeti mir ===
Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s [[partizani]]ma na pragu [[Zagreb]]a, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "''Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo''."<ref>{{Citiranje časopisa|last=Perić|first=Ratko|authorlink=|coauthors=|title=Stepinčevi interventi kod Pavelića|url=https://hrcak.srce.hr/search/?show=results&stype=1&c%5B0%5D=article_search&t%5B0%5D=stepin%C4%8Devi+interventi|date=|year=|month=|journal=Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, No. 3, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref>
 
U Zagreb su partizanske snage ušle [[8. svibnja]] [[1945]]. Stepinac je tražio od [[komunizam|komunističkih]] vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima [[Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu|koji je tih dana bijesnio u Zagrebu]]. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. [[Josip Broz Tito]] u Zagrebu se [[2. lipnja]] [[1945]]. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti [[Demokratska federativna Jugoslavija|Demokratske federativne Jugoslavije]] nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.
 
Međutim [[22. rujna]] [[1945]]. hrvatski biskupi objavlili ''Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti'', o kojima se govori o 501 ubijenih i nestalih svećenika - u [[Zagrebačka nadbiskupija|Zagrebačkoj nadbiskupiji]] koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u [[Bosna i Hercegovina|BiH]] je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.nsf-journal.hr/Online-Issues/Case-Studies/id/1142/komunistiki-progoni-katolike-crkve-u-bosni-i-hercegovini-1945-1990-brsvezak-9-br-3-2008#.XJj7m1VKgdV|title=Komunistički progoni katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990.|author=Ivica Lučić|date=|work=http://www.nsf-journal.hr|language=|publisher=National Securitz and the Future, Svezak 9, br. 3, 2008.|accessdate=25. ožujka 2019.}}</ref>
No, takav odnos nije dugo potrajao jer su [[22. rujna]] [[1945]]. hrvatski biskupi objavlili ''Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti''. To je dovelo do zaoštravanja sukoba. Prema tvrdnjama [[Josip Broz Tito|Tito]] je predlagao Stepincu odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od [[Sveta stolica|Svete stolice]] ali je to Stepinac odbio.
 
Na reakciju vlasti čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila [[Josip Broz Tito|Titova]] izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Nakon toga [[Komunistička partija Jugoslavije|partijski]] je tisak pojačao napade na Stepinca i [[biskup]]e, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.
 
=== Uhićenje i suđenje ===
Dana [[18. rujna]] [[1946]]. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu biskupijenadbiskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je, da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog [[10. travnja]], na godišnjicu osnivanja [[NDH]], a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova [[NDH]]; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.
 
Nekoliko mjeseci prije [[Vatikan]]u je upućeno upozorenjeupozorenj, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smjenesmijene, jer ''...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih...''
 
Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Titove Jugoslavije]] da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Akrap|first=Gordan|authorlink=|coauthors=|title=Gordan Akrap, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Juraj, Glas Koncila – Laser plus, Zagreb, 2016., poglavlje »Nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac i komunistička vlast u Jugoslaviji«|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=271412|date=|year=|month=|journal=prezentacija Daniela Patafte: Croatica Christiana periodica, Vol. 41 No. 79, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> U Deklaraciji [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".<ref>{{Citiranje weba|url=https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_02_9_140.html|title=Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu|author=Hrvatski sabor|date=21. veljače 1992.|work=|language=|publisher=Narodne Novine br. 9/1992|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>
 
Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga [[Vatikan]] neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već [[11. listopada]] iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.
 
=== Zatvor i kućni pritvor ===
Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine [[1947]]., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu [[knjiga|knjige]], rublje i druge potrepštine.
 
Iz zatvora je uvjetno pušten [[5. prosinca]] [[1951.]]<ref name="Batelja2010-436" /> i prebačen u [[Krašić]], gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, [[molitva|molitvi]] i služenju misa. [[ljeto|Ljeti]] se kupao u [[rijeka|rijeci]], a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali suje zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: ''Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.''<ref name="Batelja2010-436-437">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436-437</ref>
 
Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovijedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.
{{citat|Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.|Pio XII.}}
 
Dana [[29. studenog]] [[1952.]] u Vatikanu je objavljen popis novih [[kardinal]]a na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi, da napusti [[Hrvatska|Hrvatsku]], no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju [[12. siječnja]] [[1953.]] papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac.<ref name="Batelja2010-438" />
 
==Smrt==
Godine [[1953.]] dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz [[Freiburg]]a, dijagnosticirao je Stepincu [[policitemija|policitemiju]], rijetku [[bolest]] [[krv]]i, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i [[tromboza]] u lijevoj nozi. Bolest se nije mogla obuzdati i [[10. veljače]] [[1960.]] [[kardinal]] Alojzije Stepinac je preminuo, u 14 sati i 15 minuta<ref name="Batelja2010-4440">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 440</ref> uspio je šapnuti ''fiat voluntas tua'' (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.
 
Prof. dr. Neda Aberle s Medicinskog fakulteta u Osijeku iznosi da sesu nakon osamostaljenja [[Hrvatska|Hrvatske]] analizom Stepinčevih [[kosti]]ju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt: koncentracija olova je izno;sila 15,1 mg/kg, ( normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3 mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391 mg/kg (normala je 21), kalija 23,5 mg/kg (1,8), arsena 3,8 mg/kg (manje od 1),; prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan. Nakon toliko godina se ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/516372/je-li-kardinal-stepinac-zapravo-umro-od-sustavnog-trovanja-39bio-je-ozracen-radioaktivnim-tvarima-analiza-je-pokazala-da-je-u-sebi-imao-olova-kroma-arsena39|title=Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'|author=Damir Šarac|date=10. studenog 2017.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> "The New York Times" izvješćuje 1991. god. da je ugledni američki liječnik John H. Lawrence na poziv jugoslavenskih vlasti 1953. godine liječio Alojzija Stepinca zračenjem; u tome da je korišten radioaktivni fosfor - dakle ne teški metali koji su kasnije pronađeni u Stepinčevim kostima.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.nytimes.com/1991/09/09/us/john-h-lawrence-87-led-in-radiation-research.html|title=John H. Lawrence, 87; Led in Radiation Research|author=By BRUCE LAMBERT|date=9. rujna 1991.|work=|language=engleski|publisher=The New York Times|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>
 
===Prijepor oko Josipa Manolića i trovanja Alojzija Stepinca===
Josip Manolić, komunistički policajac i obavještajac najvišeg ranga koji je u presudno vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske obnašao ključnu dužnost predsjednika Vlade RH - a koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio šef zatvorskog sustava [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]], ate potomkasnije u sastavu [[UDBA|UDBE]] nadzirao sve političke zatvorenike u [[SFRJ]] - prezentirajući knjigu svojih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" izlazi 2015. godine u javnost s detaljima o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je šef komunističke Jugoslavije [[Josip Broz Tito]] - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista [[Vladimir Bakarić]] - bio još prije ulaska [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske Armije]] u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj [[Ivan Krajačić|Ivan Stevo Krajačić]].<ref>[http://www.jutarnji.hr/-bio-sam-odabran-da-sprovedem-stepinca-u-lepoglavu--tito-je-poslao-oficira-ozne-da-likvidira-stepinca--ali-je-stevo-krajacic-kardinala-upozorio-da-se-skloni/1378304/ "Josip Manolić 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'"], Tomislav Mamić za "Jutarnji List", 8. srpnja 2015.</ref>
 
Postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja (profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) odgovara na Manolićeve izjave i pisanje tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao J. Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio zračen, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.<ref>[http://www.jutarnji.hr/kaptol-odgovara-manolicu-stepincevo-je-srce-danima-cuvano-u-samostanu--a-nadb--seper-ga-je-predao-agentima-udbe-tek-nakon-prijetnje/1382663/ "Kaptol uzvratio Manoliću: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje"], Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.</ref>
 
===Pokop===