Faust Vrančić: razlika između inačica

| rođenje = [[Šibenik]], [[1.  siječnja]] [[1551.]]

| smrt = [[Mletci]], [[20.  siječnja]] [[1617.]]

'''Faust Vrančić''' ([[talijanizacija|tal.]] ''Fausto Veranzio'', lat. ''Faustus Verantius'', mađ.: ''Verancsics Faustus''; [[Šibenik]], [[1. &nbsp;siječnja]] [[1551.]] - [[Venecija|Mletci]], [[20. siječnja]] [[1617.]]), bio je [[Hrvatska|hrvatski]] [[polihistor]], [[jezikoslovac]], [[izumitelj]], [[diplomat]], [[inženjer]], [[svećenik]], [[biskup]]. Jedan je od najznačajnijih Hrvata svih vremena.<ref>[[Mladen Urem]], [http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=70-71&C=21 ''Plemenita obitelj Draganić - Vrančić iz Pirovca''], ''[[Sušačka revija]]'', [http://www.klub-susacana.hr/revija/novibroj.asp?Num=70-71 broj 70/71], 2010., klub-susacana.hr, pristupljeno 11. srpnja 2017.</ref> Početno humanističko obrazovanje stječe u [[Bratislava|Požun]]u kod očeva brata [[Antun Vrančić|Antuna Vrančića]], uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u [[Padova|Padovi]] studira [[filozofija|filozofiju]] i [[pravo]]. U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad [[Kosta Angeli Radovani|K. Angeli-Radovanija]]) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, [[Hrvatski sabor]] je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. godine postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u [[Tehnički muzej u Zagrebu|Tehničkome muzeju u Zagrebu]], u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića.<ref name="he"/> Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, madžarskoga matematičara i slično. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran [[Leonardo da Vinci|Leonardu da Vinciju]]. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića...«.<ref name="he"/>

Potkraj 16. &nbsp;stoljeća Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih [[izum]]a, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: ''Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina'' ([[Latinski jezik|lat]]. ''Machinae novae Fausti Verantii Siceni''), bez mjesta i godine izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595.), i ''Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina'', opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (lat. ''Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica''). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 [[bakropis]]a velikoga formata na kojima je 56 različitih [[konstrukcija]]. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, [[most]]ove, [[Sat (instrument)|satove]], mnogobrojne [[mlin]]ove, [[preša|preše]], strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna [[kola (zaprega)|kola]], organizaciju posla i drugo (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. [[stoljeće|stoljeća]].

Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u [[Hrvat]]a na prijelazu iz [[16.]] u [[17.]] [[stoljeće]]. Rođen je [[1551.]] godine u [[Šibenik]]u u obitelji Mihovila i Katarine (rođ. Dobrojević) Vrančić.<ref>[[Vladimir Muljević]], ''Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj'', Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. ISBN 953-6091-15-1, str. 17.</ref> Osim Fausta imali su još četvero djece. Podrijetlom je iz ugledne šibenske plemićke obitelji, koja se spominje već u 14. &nbsp;stoljeću, čiji su se preci doselili u Šibenik iz Bosne.<ref>[[Tomislav Pavičić]], [http://ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr/wp-content/uploads/2015/06/ZADARSKA-SMOTRA-2-2015.pdf ''Rodoslovlje obitelji Vrančić s naglaskom na Antuna i Fausta Vrančića''], ''[[Zadarska smotra]]'' 2, 2015., str. 32., ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr, pristupljeno 11. srpnja 2017.</ref> Na njegov je život osobito utjecao stric [[biskup]] [[Antun Vrančić]] (1504.-1573.), koji ga je uzeo k sebi u [[Kraljevina Ugarska|Ugarsku]] na odgoj i školovanje, a potom (1568.–1569.) ga poslao na studij u [[Padova|Padovu]] i [[Venecija|Veneciju]]. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za [[filozofija|filozofiju]], [[fizika|fiziku]] i [[matematika|matematiku]]. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571. godine, ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom.<ref>Vladimir Muljević, ''Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj'', Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. ISBN 953-6091-15-1, str. 17. - 18.</ref> Godine [[1575.]] primljen je u članstvo hrvatske bratovštine [[Sveti Jeronim|sv. Jeronima]] u [[Rim]]u. Za upravitelja biskupskih dobara u [[Veszprém]]u u Ugarskoj postavljen je 1579. godine. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. [[1579.]] godine, Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s [[astronomija|astronomima]] [[Tycho Brache|Tychom Bracheom]] i [[Johannes Kepler|Johannesom Keplerom]], graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad. 1581. godine bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja [[Rudolf II., car Svetog Rimskog Carstva|Rudolfa &nbsp;II.]], koji je na dvoru na Hradčanima u [[Prag]]u okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba ([[Tycho Brahe]], [[Johannes Kepler]], Jacopo Strada i drugi). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594. godine, kada je napustio Hradčane. Godine [[1594.]] napušta dužnost dvorskog tajnika u [[Prag]]u te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u [[Venecija|Veneciji]].<ref>Vladimir Muljević, ''Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj'', Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. ISBN 953-6091-15-1, str. 21.</ref> [[1595.]] godine izdao je petojezični [[rječnik]] ([[latinski]], [[talijanski]], [[njemački]], [[hrvatski]] i [[mađarski]]) pod naslovom ''Rječnik pet najuglednijih jezika [[Europa|Europe]]'' (''[[Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae]]''). U tome rječniku je 5.411 abecedno poredanih latinskih riječi uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika.<ref name="he"/> U to se vrijeme termin "[[Dalmacija|dalmatinski]]" rabio za [[Slavenski jezici|slavenski jezik]] kojim se govorilo između [[Jadransko more|Jadranskoga mora]] i rijekâ [[Dunav]]a i [[Sava|Save]] i ne treba ga miješati s izumrlim [[Dalmatski jezik|dalmatskim jezikom]] koji je bio [[Romanski jezici|romanskoga]] podrijetla. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće i sadrži oko 3.800 hrvatskih riječi.<ref name="he"/> U [[Prag]]u je 1605. godine [[Petr Loderecker]], s Vrančićevim dopuštenjem i svesrdnom pomoći,<ref name="Loderecker">[http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=340 Lodereckerov rječnik], nsk.hr, pristupljeno 21. siječnja 2017.</ref> priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s [[Češki jezik|češkim]] (Bohemice) i [[Poljski jezik|poljskim jezikom]] (Polonice), pod naslovom ''Rječnik sedam različitih jezika'' (''Dictionarium septem diversarum linguarum''), kojom prigodom je i "dalmatinski" naveden pod [[Hrvatski jezik|hrvatskim imenom]]. "Dalmatia", "Dalmata", "Dalmatice" zamjenjuje "Harvatska zemlja", "Harvat", "harvacki".<ref>[[Mirko Tomasović]], ''Raspre i rasprave'', Matica hrvatska, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-150-961-9, str. 16.</ref> U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i ''Popis dalmatinskih riječi koje su [[Mađari]] prihvatili'' ''(Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt)'', koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u [[mađarski jezik]]. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na [[pravopis]] kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ''ly'', ''ny'', ''sz'' i ''cz''. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u [[Mletačka Republika|Mletcima]] (1595.), Pragu (1605.),<ref name="Loderecker"/> [[Bratislava|Bratislavi]] (1834.) i [[Zagreb]]u (1971.). Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom [[1971.]] godine, popraćeno je pogovorom [[Ljudevit Jonke|Ljudevita Jonkea]] i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor [[Valentin Putanec]]. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u [[Dubrovnik|Dubrovniku]] predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.

Od [[16. travnja]] [[1598.]] djeluje u [[Mađarska|Mađarskoj]] kao biskup od Chanda, te nakon što se je zaredio, kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.<ref name="Vladimir Muljević">Vladimir Muljević, ''Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj'', Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. ISBN 953-6091-15-1, str. 27.</ref> Pošto mu je rano umrla supruga Marieta<ref>Vladimir Muljević, ''Faust Vrančić: prvi hrvatski izumitelj'', Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998. ISBN 953-6091-15-1, str. 18.</ref>, zaredio se [[20. prosinca]] [[1600.]] godine. Nezadovoljan državnom službom napustio je kraljevski dvor 1605. godine, te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u [[Rim]]u, u red [[Barnabiti|barnabita]].<ref name="Vladimir Muljević"/> Na svom materinskom jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "[[Dalmacija|dalmatinskim]]", napisao je ''Život nikoliko izabranih divic'' ([[Rim]], [[1606]].), gdje se daju [[Hagiografija|hagiografski]] [[životopis]]i opatica šibenskoga [[samostan]]a Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz [[Jadransko more|jadransku]] obalu. Napisao je i kratak spis o [[Slaveni|slavenskim]] jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanje [[Srednjojužnoslavenski dijasustav|srednjojužnoslavenskoga dijasustav]]: ''Dalmatinski, Hrvatski, [[Srpski]] ili [[Bosanski]] – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju''. Odrekavši se 1608. godine biskupske časti, nastavio je borbu protiv [[Reformacija|reformacije]].<ref name="Vladimir Muljević"/> U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o [[stroj]]evima, za što je 1614. godine dobio povlasticu od francuskog kralja [[Luj XIII., kralj Francuske|Luja &nbsp;XIII.]], a 1615. godine od toskanskoga vojvode [[Medici|Cosima &nbsp;II. de’ Medici]].

Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže [[Leonardo da Vinci|Leonarda da Vincija]], što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom ''Machinae novae'' ([[Venecija|Mletci]] [[1615.]] ili [[1616]]){{fusg|1}}. U njemu je Vrančić opisao [[56]] raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija, različitih naprava i [[izum|pronalazak]]a, uz [[49]] slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku.<ref name="vijenac-609">[[Marijana Borić]], [http://www.matica.hr/vijenac/609/faust-vrancic-izumitelj-svjetskoga-glasa-26890/ ''U povodu 400. godišnjice smrti Fausta Vrančića. Faust Vrančić – izumitelj svjetskoga glasa''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', [http://www.matica.hr/vijenac/609/ br. 609, 10. srpnja 2017.], pristupljeno 11. srpnja 2017.</ref> Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi. Djelo ''Machinae novae'' (''Nove naprave'') iznimno je vrijedno tehničko djelo, jedno od kapitalnih djela renesansne tehnike u kojemu on ''razmatra različite tehničke probleme: izučava praktične hidrološke probleme, traži uzroke poplava i daje prijedloge kako ih izbjeći, konstruira različite vrste satova, primjenjuje svojstva elastičnosti materijala za akumuliranje mehaničke energije, konstruira mlinove, mostove, razvija ideju i ulogu zamašnjaka kod pogonskih strojeva, bavi se problemima uzvodne plovidbe rijekom i prenošenja velikih tereta''.<ref name="vijenac-609"/> U djelu donio je 18 različitih projekata mlinova s pogonom na vjetar, na morske struje, na plimu i oseku te na ručni i životinjski pogon, a bavio se još organizacijom poljodjelstva (kosidba, vršidba i čišćenje žita), zatim problemima uzvodne riječne plovidbe, konstrukcijama sunčanih satova, kao i satova na vodu i vatru.<ref name="Novi strojevi">[http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=878 Novi strojevi / Faust Vrančić], nsk.hr, pristupljeno 11. srpnja 2017.</ref> Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći [[most]] i ''Homo volans'' (lat. ''leteći čovjek''), prikaz [[padobran]]ca. Najpoznatiji Vrančićev izum, ''Leteći čovjek'' (lat. ''Homo volans''), konstrukcija [[padobran]]a za koji se pretpostavlja da je i iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. U knjizi je detaljno prikazana Vrančićeva zamisao, to jest pravokutni drveni okvir na koji je razapeta tkanina, a o koji je ovješen padobranac, što u znatnoj mjeri nalikuje današnjim padobranima. Među drugim konstrukcijama najvažnije su mlin s pomičnim krovom ([[vjetrenjača]] s vodoravnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje [[turbina|turbine]]), magareći mlin (veliki [[kotač]] koji pokreću zaprežne životinje), kakav se do u 20. &nbsp;stoljeća rabio u cijeloj [[Panonija|Panoniji]], mlin obješen o stijenu, s kotačem kakav ima suvremena [[Francisova turbina]], mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje [[Morske mijene|plime i oseke]] s [[Umjetno jezero|umjetnim jezerom]]), kakav se i danas za pogon elektrane pokusno rabi na atlantskoj obali ([[plimna hidroelektrana La Rance]]), [[most]] od zvonovine ([[bronca|bronce]]) prva je konstrukcija kovinskoga mosta kakav će u upotrebu ući tek 1773. godine u Engleskoj, željezni most konstrukcija je visećega (lančanoga) mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. u Francuskoj, a most s jednim užetom prvi je poznati nacrt žičare. Pri vršidbi i čišćenju žitarica preporučena je organizacija i raspodjela rada. Na pogonskim kotačima nekih strojeva predvidio je Vrančić utege, što je preteča [[zamašnjak]]a. Predvidio je i plosnatu elastičnu [[opruga|oprugu]] (za pomicanje ručne pile i kao elastični ovjes zaprežnih kola), koja će ostati neizbježni sastavni dio vozila sve do željeznice i automobila. Po mnogim se konstrukcijama vidi kako je Vrančić u mnogome bio ispred svojega doba. Na kraju je djela popis ''Naše naprave ili strojevi'', u kojem je naveo 61 konstrukciju za koju je smatrao da su izvorno njegove. Prvi pretisak ''Novih strojeva'' objavljen je u [[München]]u 1965. godine. Hrvatski pretisak s prvim prijevodom opisa strojeva na hrvatski jezik ([[Vladimir Muljević]]) objavljen je u Zagrebu [[1993.]] godine.