|
Tako je tekst 5. amandmana na [[Ustav]] Socijalističke Republika Hrvatske, objavljen 6. ožujka [[1972.]] godine glasio ovako: ''U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski... U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj autentični su tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih općih akata koji se objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku, latinicom.'',<ref>Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 43</ref> čime se uvodi naziv "hrvatski književni jezik" za ono što danas zovemo [[hrvatski standardni jezik]]. Poslije 1990. godine nema više političkoga pritiska u Hrvatskoj na naziv jezika, danas su pojmovi [[hrvatski jezik]], hrvatski književni jezik i [[hrvatski standardni jezik]] općepoznati i prihvaćeni.
Hrvatski jezik, znanstveni redaktor Mijo Lončarić, Opole 1998.
Puni text rada: 643435.Hrvatski_jezik.jpg (tekst priložen 17. Sij. 2019. u 04:51 sati) Krajem kolovoza 1998. izašla je iz tiska monografija Hrvatski jezik, prvo takvo djelo u okviru jednoga međunarodnog projekta, gdje je jezik hrvatskoga naroda predstavljen ravnopravno ostalim jezicima slavenskih naroda. Javnost je prepoznala da je to najvažnija knjiga o Hrvatskoj koja se pojavila u toj godini. Predstavljena je na XII. kongresu slavista u Krakovu (Poljska) te godine. Jasno je da je to mnogo manja vijest od trećega mjesta Hrvatske na Svjetskom nogomentom prvenstvu, koje se održavalo u ista vrijeme, ali je isto tako sigurno da je to, povijesno gledano, mnogo vise od eventualnoga prvoga mjesta na takvom nekakvom prvenstvu. Kao što je rekao jedan od kolega, nacionalni jezik prvi je i zadnji interes naroda. Nakon 20. godina htio bih podsjetiti na posao u koji sam bio uključen od prvoga dana, iznijeti nekoliko sjećanja o tom radu. Kada mi je na prethodnom kongresu slavista u Bratislavi (1993.) predloženo da se u ime Hrvatske, kao voditelj hrvatskoga dijela, uključim u projekt Qpće promjene u slavensklm jezicima nakon 1945. godine, kao predstojnik Zavoda za hrvatski jezik nikako to nisam smio odbiti, kao što to ne bi mogao odbiti niti jedan hrvatski jezikoslovac, niti jedna hrvatska jezikoslovna ustanova. (Istine radi, neki se kroatisti nisu zbog “zauzetosti” mogli prihvatiti toga, vođenja hrvatskoga dijela projekta, ja se uključujem zapravo naknadno, kada je projekt već bio u toku.) Jasno mi je bilo da je to i te kako važna prilika za afirmaclju hrvatskoga jezika i mlade hrvatske države. Naime, u okviru projekta bilo je predviđeno jedanaest svezaka, za jedanaest jezika, od čega je jedna knjiga bila, naravno, predviđena za - srpsko-hrvatski jezik. Bio sam svjestan da to neće biti lak ni jednostavan posao, ali ipak nisam mogao pretpostaviti da će biti tako težak, i to t.amo gdje bi se najmanje očekivalo, u domovini, na izradi djela. Projekt je trebao biti završen 1998. godine, prije Kongresa, na kojem je projekt predstavljen, kada su trebale biti objavljene monografije svih slavenskih jezi te dodatna knjiga sažetaka svih monograflja pojedinih jezika. Kada sam u Zagrebu o tome razgovarao s vodećim hrvatskim jezikoslovcima, svi su naravno pružili moralnu potporu, ali kada je trebalo poći u Opole (poljski grad u Šleziji), gdje je bilo sjedište projekta, voditelj međunarodnog projekta bio je prof. Włdislaw Gajda, šef Instituta za poljski jezik tamošnjega sveučlišta, kasnije i predsjenik Međunarodnoga slavističkog komiteta), zbog “zauzetosti” kolega, morao sam poći sam. Na zasjedanju u Opolu održao sam izlaganje o razvoju hrvatskoga književnog jezika. Na kraju zasjedanja vrlo uljudno rečeno mi je da se dogovorim s kolegama iz Srblje tko bi što radio na našem zajedničkom svesku. Ja sam, isto tako, odgovorio da sa srpskim kolegama, inače uglednim jezikoslovcima (voditelj poznati sociolingvist prof. Milorada Radanović sa Sveučilišta u Novom Sadau, koji je načinio i koncepciju projekta) nemam što posebno razgovarati. I da je jedina mogućnost da sudjelujem, odnosno sudjelujemo u radu na tom međunarodnom projektu stav da jezik hrvatskoga naroda kao i jezici drugih slavensklh naroda (kao i jezik poljskoga naroda), kao ravnopravnih entiteta, ima svoju posebnu knjigu. S time je zasjedanje te godine završeno, a zapisnik s njega govorio je već o 12 svezaka sa dvanaest jezika, gdje je sada, po abecednom redu, bio uvršten i hrvatski jezik. Mene je voditelj projekta Gajda zamolio da se pobrinem za hrvatsku monografiju, što sam prihvatio. · Izradio sam koncepciju monografije i predložio suradnike , ugledne hrvatske jezikoslovce , za pojedine dijelove, što je prihvatilo Znanstveno vijeće (tadašnjega) Zavoda za hrvatski jezik 2 Filološkoga instituta. Nažalost, svi suradnici nisu prihvatili suradnju u predviđenom, relativno kratkom roku. Predložio sam također Organizacijskom odboru Prvoga međunarodnoga kroatističkoga kongresa (Pula 1994.) da jedan blok Kongresa bude posvećen upravo monograliji, tj. stanju i razvoju hrvatskoga jezika od 1945. godine i da referati budu odmah tiskani u integralnom obliku. Naime, opseg monografije u okviru međunarodnoga projekta, koja se objavljuje u Opolu, u izdanju Instituta za polonistiku, bilo je ograničen na 20 autorskih araka (na kraju je knjiga znatno opsežnija), pa bi monografija bila skraćeno izdanje naše obimnije knjige. Na moje veliko iznenađenje, a to ne razumijem ni danas, taj prijedlog nije prihvaćen. Monografija je već trebala biti tiskana do ljeta 1998. godine, jer se Kongres održavao krajem kolovoza. Doslovno na sam dan kada je rukopis trebalo predati u tiskaru stigao je zadnji prilog, koji sam trebao redigirati, za recenzije nije ni bilo vremena. Nažalost, jedan od važnih priloga (o razgovornom jeziku), nije ipak ni dovršen ni uvršten u knjigu.) Dužan sam zahvaliti ak. Marku Samardžiji, tadašnjem pročelniku Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji je mnogo pomogao u radu na knjizi. Isto tako, zahvaljujem prof. Miri Kačiću (koji nas je nažalost prerano napustio) tadašnjem ravnatelju Instiuta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (koji me u međuvremenu naslijedlo na vođenju ustanove) za moralnu i organizacjsku podršku, bez čega knjige sigurno ne bi bilo. Naravno, najveća hvala ide autorima pojedinih dijelova monografije, među kojima su neka najveća imena kroatistike. , Na Kongresu je projekt predstavljen, u posebnoj sekciji. Objavljeno je bilo devet jezika, svi osim poljskoga (!), rusinskiga i kašupskoga, koji su izašli kasnije. Na kraju nešto trivijalnih stvari. Možda će se mnogi'čitatelji pitati koliku su nagradu dobili najveći svjetski stručnjaci za svoj rad na najvažnjem (tiskanom) djelu zal Hrvat sku u 1998. godini, a sigurno i mnogo veće važnosti. Odgovor na to jedndstavno pitanje također je vrlo jednostavan: nikakvu (nagradu), dakle, autori za svoj rad na toj knjizi nisu dobili nikakav honorar (što je i logično, jer se ne radi ni o nogometu ni o zabavnim pjesmama, niti o popravku automobila). Mora se reći takoder da autori nisu ni pitali za to, što netko u to ne će ni povjerovati, jer normalnlm ljudima to je neshvatljivo. (Jer, može li se dogoditi da automehaničar, odvjetnik ne bude plaćen za svoj rad? Uzrečicakaže: Jezik je prvi i zadnj, tj. prvi na zastavi, a zadnji kada treba i stvarno priznati tu važnost. ! Mislio sam da će se uskoro pojaviti i hrvatsko izdanje monografije Hrvatski jezik (kao što su kolege u Srbiji objavili monografiju Srpski jezik i u posebnom izdanju u Novom Sadu), kako bi svaka škola, knjižnica, pa možda i svaka kuća u nas imala tu knjigu, ali to se ipak nije ostvarilo.
SADRŽAJ: Povijesna podloga i jezičnopolitičke i sociolingvističke okolnosti - Dalibor Brozović; Razvoj - Radoslav Katičić; Leksikografija - Valentin Putanec. Pravopis - Lada Badurina. Fonologija, Morfologija - Mijo Lončarić, Stjepan Vukušić; Tvorba riječi - Stjepan Babić; Sintaktičko ustrojstvo - Ivo Pranjković; Leksik - Marko Samardžija; Imena naseljenih mjesta - Mijo Lončarić; Antroponimija - Petar Šimunović; Narodni govori – Uvod, Štokavski i torlački idiomi Hrvata - Josip Lisac; Slavonski dijalekt - Ljiljana Kolenić; Čakavsko narječje - Dalibor Brozović; Kajkavsko narječje - Mijo Lončarić; Gradišćanski Hrvati - Nikola Benčić; Mađarska - Ernest Barić; Rumunjska, Južna Italija - Snježana Hozjan; Sjedinjene Američke Države - Rudolf Filipović. Bibliografija uz svako poglavlje. Summary / Streszczenie
==Izvori==
|
