Beatifikacija: razlika između inačica

Riječ beatifikacija dolazi u uporabu vjerojatno u 4. stoljeću, a prvi put se počela rabiti u Crkvi u [[Kartaga|Kartagi]], no ideja je vjerojatno starija. U ranije vrijeme ta čast je bila lokalna i bila je prenošena s jedne [[Dijeceza|dijeceze]] drugoj uz [[biskup|biskupovo]] odobrenje. Dokaz za to su rana kršćanska svetišta u kojima se nalaze freske samo lokalnih mučenika. Neke beatifikacije biskupa u [[srednji vijek|srednjem vijeku]] bile su skandalozne u usporedbi s današnjim beatifikacijama. Na primjer, [[Karlo Veliki|KarloKarla VelikiVelikog FranačkiFranačkog]] beatificrianbeatificirao je odbiskupsk strane biskupskog skupaskup samo kratko vrijeme poslije smrti. Nikad nije kanoniziran (proglašen svetim), njegovo poštovanje bilo je upitno, no ipak je dano dopuštenje da se slavi [[Misa]] u njegovu čast u [[Aachen|Aachenu]] i [[Osnabrück|Osnabrücku]], no bez prava da ga se oslovljava "blaženim".

Papa Ivan Pavao II. revidirao je pravila praglašavanjaproglašavanja blaženim odnosno svetim [[Apostolska konstitucija|Apostolskom konstitucijom]] ''Divinus Perfectionis Magister'' objavljenom 25. siječnja [[1983.]]. Ona je odredila da se u buduće mora dokazati jedno čudo da bi se založilo za beatifikaciju neke osobe, no to pravilo ne vrijedi za one koji su poginuli kao mučenici, jer je njihova svetost već dokazana pošto su poginuli za vjeru i zbog mržnje prema kršćanskoj vjeri (''odium fidei'').