Voltaire: razlika između inačica

'''Voltaire''' ili pravim imenom '''François Marie Arouet''' ([[Pariz]], [[21. studenog]] [[1694]]. - [[Pariz]], [[30. svibnja]] [[1778]].), [[Francuska|francuski]] [[književnik]], [[povjesničar]] i [[filozof]]. Središnja figura prosvjetiteljstva u Francuskoj.<ref>[[Simon Blackburn|Blackburn, Simon]], "Oxford Dictionary of Philosophy", Oxford University Press, 1996., str. 395-396. ISBN 0-19-283134-8</ref> Pripadnik francuskog kruga [[Enciklopedisti|enciklopedista]], uz [[Denis Diderot|Diderota]], [[Jean le Rond d'Alembert|D'Alemberta]] i dr. Ugled vodećeg duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života.<ref name="enciklopedija.hr">[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref>. Kao filozof je primarno popularizator filozofske misli i kritičar vjerskog fanatizma; u [[Epistemologija|filozofiji spoznaje]] razvija postulate engleskog [[Empirizam|empirizma]], a bitniji doprinos daje [[Filozofija povijesti|filozofiji povijesti]].<ref>[http://www. name="enciklopedija.hr"/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref>. Njegov popularni roman [[Candide]], pisan u sarkastičnom i parodijskom tonu, kritika je [[Leibniz|Leibnizove]]ove filozofije optimizma.

Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece.<ref>[https://plato.stanford.edu/entries/voltaire Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref> Pohađao je uglednu [[jezuiti|jezuitsku]] gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati pravo, ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac [[epigram]]a, duhovit [[Kozerija|kozer]] i [[satira|satiričar]], zarana je ušao u mondene pariške salone<ref>[http://www. name="enciklopedija.hr"/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref>. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i [[skepticizam|skeptički]] pogled na svijet. Zbog uvrede regenta [[Filip Orleanski|Filipa Orleanskog]] bačen je u tamnice [[Bastille|Bastilje]], gdje je proveo 11 mjeseci.<ref>[http://www. name="enciklopedija.hr"/Natuknica.aspx?ID=65298 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017.)</ref> U tamnici piše tragediju '''[[Oedipe]]''', a već prva njezina izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika [[Corneille]]a i [[Jean Racine|Racinea]]. U periodu od [[1717]]. - [[1726]]. godine u [[Pariz]]u doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik [[Francuska|Francuske]], ali je zbog svađe s vitezom Rohanom<ref name="plato.stanford.edu">[https://plato.stanford.edu/entries/voltaire/ Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017)</ref> (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku.

U Pariz se vraća 1729., bez prihoda i sa zabranom ulaska na kraljevski dvor u Versaillesu. Boravak u Engleskoj potaknuo je Voltaireovu transformaciju kao pisca i mislioca, te su neki ustvrdili kako je "otišao iz Francuske kao pjesnik, a vratio se u nju kao mudrac".<ref>[https:// name="plato.stanford.edu"/entries/voltaire/ Stanfordova enciklopedija filozofije, Voltaire] (pristupljeno 18. studenog 2017)</ref> Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o [[Ivana Orleanska|Ivani Orleanskoj]] - La Pucelle, pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u [[Pariz]]u mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s [[Fridrik II. Veliki|Fridrikom Velikim]]. Godine [[1744]]. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom [[Luj XV., kralj Francuske|Luja XV.]]. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše [[libreto]] za operu [[La princesse de Navarre]], koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice [[Markiza de Pompadour|markize de Pomapadour]]. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza.

Godine [[1778]]. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, [[30. svibnja]], umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a [[1791]]. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u [[Panthéon]].

{{reflistizvori}}