Veleizdajnički proces: razlika između inačica

Imenom '''Veleizdajnički proces''' naziva se u hrvatskoj [[historiografija|historiografiji]] sudski proces koji su vlasti [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] organizirale u Zagrebu [[1909]]. protiv 53 člana [[Srpska samostalna stranka|Srpske samostalne stranke]]. SSS u to doba s [[Stranka prava|Hrvatskom strankom prava]] čini [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpsku koaliciju]], većinsku snagu u [[Hrvatski sabor|Hrvatskom saboru]]. Optuženi su za suradnju s vlastima [[Kraljevina Srbija|Srbije]] u zavjeri da se [[Južni Slaveni]] ujedine u zajedničku državu. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator; prema tadašnjim propisima tako prikupljene informacije nije se smatralo zakonitim dokazom), osuđeni su na robiju. Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s ugarskim premijerom [[Khuen Héderváry|Héderváryjem]], pa su svi bili pomilovani.

 

 

Prema kasnijoj tvrdnji koju sam predsjednik Srpske samostalne stranke [[Svetozar Pribićević]] iznosi u svojoj brošuri{{fusg|1}} iz 1931. godine, optuženici iz zagrebačkog Veleizdajničkog procesa su doista bili veleizdajnici - radili su na razbijanju Austro-Ugarske i uspostavi Jugoslavije - ali optužba nije raspolagala dobrim dokazima.

Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Obrana, koju je vodio [[Hinko Hinković]], dokazivala je da su dokazi ništetni. Dokazano je da je Nastić [[agent provokator]]; u njegovom razobličavanju sudjelovao je i profesor [[Tomáš Masaryk]], kasniji predsjednik [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]]. Europski tisak posvetio je suđenju veliku pozornost i Beč je ozbiljno diskreditiran. Ipak su optuženi proglašeni krivim i [[6. listopada]] [[1909.]] osuđeni na ukupno 173 godine robije.

 

Godine [[1931]]. Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak austro-ugarskih vlasti prema uhićenicima, nasuprot brutalnosti kasnijeg jugoslavenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i prema njemu samom. Pribićević dodaje: »Još treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.« (Pribićević, 2000., str. 227.) Svetozar Pribićević opisuje i kontakte istaknutih članova svoje Samostalne srpske stranke s tajnom službom Kraljevine Srbije; među tim članovima SSS bio je i Rade Malobabić<ref>[https://books.google.hr/books?id=N-4yAAAAIAAJ&focus=searchwithinvolume&q=veze "Diktatura kralja Aleksandra"], Svetozar Pribićević, 1933. (izdanje "Globus" Zagreb, 1990., str. 227., 237.-240.)</ref>, koji je poslije na preporuku Pribićevića postao profesionalni agent srbijanske tajne službe i - u tom svojstvu - organizirao [[Sarajevski atentat|atentat na nadvojvoda Franju Ferdinanda 1914. godine]]; naposljetku je R. Malobabić bio pogubljen od srbijanskih vlasti zajedno s [[Dragutin Dimitrijević Apis|Dragutinom Dimitrijevićem Apisom]], kao Apisov najbliži suradnik u zavjereničkim djelatnostima organizacije "[[Crna ruka]]".<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=180521 "Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine"], Mislav Gabelica, ''[[Časopis za suvremenu povijest]]'', Vol.46 No.1 Svibanj 2014. (v. fusnota 103)</ref>

 

U vrijeme kad je proces započet, u ožujku [[1909.]], bečki povjesničar Friedjung objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužuje i [[Fran Supilo|Frana Supila]], hrvatskog vođu [[Hrvatsko-srpska koalicija|Koalicije]]. To je dovelo do [[Friedjungov proces|Friedjungovog procesa]], krajem [[1909]]. u Beču.

 

 

== Kompromis i pomilovanje ==