Pobočnik: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Dodavanje sadržaja na stranicu. |
|||
Redak 1:
[[Datoteka:Adjuntant to the Croatian President.jpg|mini|desno|150px|'''Pobočnik''' [[pukovnik]] [[Vlado Čulina]] u pratnji [[Predsjednik Republike Hrvatske|Predsjednika Republike]] za vrijeme smotre pripadnika [[OSRH]]]]
'''Pobočnik''' ili '''ađutant''' ([[Latinski jezik|lat.]] ''adiutans'', odnosno od [[glagol]]a ''adiutare'', što znači ''pomoći'') je naziv za [[vojni čin]] ili dužnost. U nekim vojskama, pobočnik je [[časnik]] dodijeljen kao pomoćnik visokom časniku ili [[šef države|šefu države]], a u [[monarhija|monarhijama]] i nekim članovima [[dinastija|dinastije]], da im pomaže pri vršenju njihovih službenih ili osobnih poslova. Pobočnik može biti i administrativni djelatni časnik, obično član zapovjednog stožera, koji vrši opće i administrativne poslove i razne stožerne dužnosti dužnosti.
== Razvoj u [[Kopnena vojska|kopnenoj vojsci]]==
Iako je sam naziv novijeg datuma s kraja [[17. stoljeće|17. stoljeća]], osobe koje su obavijale pobočničke dužnosti postojale su još u [[Stari vijek|starom vijeku]] gotovo u svim zemljama. U antičkoj Grčkoj, npr., viši zapovjednici (''sintagmarsi, hilijarsi, melarsi'') imaju uz sebe posebne osobe za obavljanje pobočničkih poslova. U neposrednoj pratnji rimskih vojskovođa i namjesnika bilo je, također, mladih ljudi-dobrovoljaca (''contubernalis'') iz privilegiranih obitelji, koji su, pored svojih [[Mecena|patrona]], učili vojnički zanat, a usporedno obavljali razne administrativne i druge zadatke.
Slične osobe postoje i kasnije, u [[Srednji vijek|srednjem vijeku]], ali, pretežno, na dvorovima. Organizacija zapovijedanja je u tom vremenu nerazvijena, a stožeri su brojali samo nekoliko ljudi. Tek pojavom najamničkih vojski, u [[15. stoljeće|15.]] i [[16. stoljeće|16. stoljeću]], prvi put se ustanovljuju formacijske dužnosti za obavljanje pobočničkih poslova. Krajem [[16. stoljeće|16. stoljeća]] u francuskoj vojsci prvi put se javljaju nazivi ''aide major''{{fusg|1}} i ''aide-de-camp''{{fusg|2}}. Oba su podređena [[General bojnik|general bojniku]] (''maréchal de camp''), koji je pomagao zapovjedniku u organizaciji pozadine, pri formiranju marševskog i borbenog poretka, reguliranju unutrašnje službe i dr. Funkcija ''aide majora'' zadržana je kasnije za trupne pobočnike, a ''aide-de-camp'' za osobne pobočnike viših zapovjednika. Taj naziv preuzimaju u [[18. stoljeće|18. stoljeću]] vojske [[Ujedinjeno Kraljevstvo|Velike Britanije]] i [[Sjedinjene Američke Države|SAD]], i zadržavaju ga do danas.
Poslije [[Francuska revolucija|revolucije]] [[1790.]], u sastavu francuske vojske formira se i tzv. korpus (''corps'') generalnih pobočnika (''adjutants'' ''généraux''), od 17 [[Pukovnik|pukovnika]] i 13 [[Podpukovnik|potpukovnika]], ali su već [[1797.]] oni zamijenjeni tzv. pobočničkim — zapovjednicima (''adjudants — commandants'') , što je u stvari bio naziv za načelnike stožera [[divizija]], odnosno za pomoćnike načelnika stožera korpusa. Kad je [[1818.]] stvoren korpus stožernih časnika (''corpus d'Éat-major'') funkcije pobočnika zadržane su samo u nižim jedinicama ([[bojna]], [[pukovnija]]), u vojarnama, i kao dočasnički čin (''adjudant i adjudant-chef'').
Iz Francuske je funkcija i naziv pobočnika ubrzo prenijeta i u neke druge europske vojske. Krajem [[17. stoljeće|17. stoljeća]] pobočnici postoje i u vojskama Prusije, Brandenburga i Austrije, a u ruskoj vojsci uvodi ih [[Petar I. Aleksejevič Romanov|Petar I. Veliki]] jer su do tada funkcije pobočnika obavljali jesauli (есаулы), sinovi bogatih i poznatih vojvoda. U pogledu funkcija koje su obavljali, pobočnici u njemačkoj i austrijskoj vojsci nisu se bitno razlikovali od francuskih. Njihove dužnosti [[1729.|1729. godine]] propisuje Ludwig Andreas von Khevenhüller, kasnije austrijski maršal, a [[1769.]] [[Marija Terezija Austrijska|Marija Terezija]], tzv. Pravilom za generale (''Generals-Reglement'') u kojem predviđa da svaki general ima pobočnika i određuje zadatke tzv. ''krilnih'' pobočnika (koji su prenosili naređenja zapovjednicima krila), i general pobočnicima zapovijedinicma armija. Prema propisima Leopold Joseph von Dauna iz [[1757.]], pobočnici su u borbi morali staviti ešarpu preko desnog ramena radi raspoznavanja, a kasnije u svim vojskama dobivaju posebne oznake (akselbendere).
Pojavom glavnih stožera pobočnici postepeno gube operativnu funkciju. U francuskoj vojsci pobočnika-zapovjednika zamjenjuju stožerni časnici čina pukovnika, a u Prusiji, i kasnije Njemačkoj, u njihovoj nadležnosti ostaju, uglavnom, administrativni i rutinski poslovi. U vojskama Velike Britanije i SAD pobočnička služba prerasta u osobnu struku, sa znatno širim kompetencijama nego u drugim zemljama. Generalni pobčnik (''adjutant-general to the forces'') bio je drugi član Vojnog stožera britanskih oružanih snaga. On je na čelu uprave (departmana) u Ministarstvu rata, odgovoran je za cjelokupnu personalnu politiku. U nižim stožerima (do divizije) postoje posebni organi pobočničke službe (''assistant-adjutant-generals''), a u pukovnijama, bojnama i njima ravnim jedinicama pobočnici pomažu zapovjednicima u obavijanju zadataka, a u ratu postaju njihovi osobni pobočnici. Generali imaju osobne pobočnike ''(aides-de-camp''). U SAD-u prema propisima iz [[1954.]], poslove organa pobočničke službe (''Adjutant-General's Branch'') koordinira pomoćnik načelnika stožera za osobne poslove (G-1), a u stožerima pukovnija i bojni pomoćnik načelnika stožera (S-1) zove se pobočnik. Kao i u britanskoj vojsci, i generali SAD imaju osobne pobočnike (od 1 do 6), u činu od [[Poručnik|poručnika]] do pukovnika.
U Sovjetskoj vojsci od divizije naviše, pobočnici nemaju određene funkcije, već obavljaju zadatke koje im zapovjednici odrede.
Institucija pobočnika postojala je u srpskoj i u [[Kraljevska jugoslavenska vojska|Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci]]. Prvi pobočnici srpske vojske uvedeni su [[1836.]] u zapovjedništima oblasti, a [[1839.]] postoje i u Glavnom stožeru garnizonske vojske. Načelnici stožera [[brigada]] imaju od [[1874.]] po jednog pobočnika, a [[1883.]] u općem odjeljenju Ministarstva vojske formiran je i poseban pobočnički odsjek. osobne pobočnike imaju kralj i članovi dinastije. U Crnoj Gori pobočnici se uvode [[1908.]] u svim brigadama. Sistem pobočničke službe koji je postojao u srpskoj vojsci, preuzela je, u potpunosti, Jugoslavenska kraljevska vojska.
U [[Jugoslavenska narodna armija|JNA]] funkcija pobočnika postojala je od [[1945.]] do [[1949.]] u zapovjedništvima pukovnija i divizija pobočnici su obavljali opće kancelarijske i administrativne poslove. U višim zapovjedništvima i ustanovama (upravama) njihove poslove vrše sekretari (šefovi kabineta).
== Razvoj u [[Ratna mornarica|ratnoj mornarici]] ==
U ratnoj mornarici (eng. flag lieutenant; [[Ruski jezik|rus.]] aдъютант), pobočnik je naziv za pomorskog časnika nižeg čina odgovornog za stožerne kancelarijske poslove, pomorski ceremonijal i protokol, a istovremeno on je i osobni tajnik zapovjednika. U ovoj, drugoj funkciji, nalazi se uz zapovjednika za vrijeme njegovih službenih posjeta, na zapovjednom mjestu gdje mu pomaže u obavljanju tehničkih i administrativnih poslova. Međutim, kao i u KoV, funkcije pomorskog pobočnika mijenjale su se i u RM.
Do [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]], pobočnik je bio je odgovoran i za organizaciju signalnih veza, a u [[Europa i svijet između dva svjetska rata|međuratnom razdoblju]] nalazio se u stožeru pomorskog sastava kao pomoćnik zapovjednika operativne poslove. Formiranjem operativnih organa pobočnici se oslobađaju svih tih funkcija, i zadržavaju jedino tajničke i administrativne poslove.
== Bilješke ==
#{{fusd|1}} Najstariji kapetan u pukovniji koji se brinuo o ljudstvu i unutrašnjoj službi.
#{{fusd|2}} Raspoređivanje postrojba u logorima i kantonmanima.
== Literatura ==
* ”Ađutant”, U: [[Vojna enciklopedija]], sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 12.-13.
[[Kategorija:Vojni činovi i titule]]
| |||