Stanišić: razlika između inačica

Prvi se put spominje 1366. godine kao selo Pariš. Vidljivo je na srednjovjekovnim zemljovidima iz 15. i 16. stoljeća. Opustilo je koncem 17. stoljeća nakon dugih austro-osmanskih ratova. U srednjem vijeku bila je [[pustara]]. Iz Baračke i Dautova 1763./64. godine preseljeno je stotinjak prognanih srpskih obitelji, prvotno se naselivši na Šari, no zbog loših uvjeta naseljavanja premjestili su se zapadnije. 1783. ovdje su se doselili Slovaci i Mađari. Prve njemačke obitelji doselile su 1786. godine iz Lotaringije, Porajnja-Palatinata i Saara. Između 1790. i 1830., a osoito između 1812. i 1820. novih je preko 150 njemačkih obitelji doselilo u Stanišić, većinom iz Čatalje. 1800. spominje se i 30-ak ostalih, većinom Židova. Stanišić je od 1805. godine bio u posjedu plemićke porodice Redl sve do 1894. godine. Sve do 1811. godine selo je bilo podijeljeno na dva dijela — njemački (novi) i srpski (stari) Stanišić. Oko 45 mađarskih i oko 25 slovačkih obitelji naselilo se u Stanišić do 1830. godine. Potpisom austrijskog cara Franje I. selo je dobilo 1811. g. status trgovačke i poljoprivredne varošice, a srpska i njemačka općina spojene su u jednu. To je značilo da je Stanišiću bilo dopušteno održati sajam što je bilo veliko poboljšanje u odnosu na druga sela u okružju. Stanišićki Slovaci su do kraja 19. stoljeća većim dijelom pomađareni i ponijemčeni. 1870. godine sagrađena je sinagoga. 1904. godine ugarske su vlasti preimenovale Stanišić u Őrszállás i ime je nosilo sve do prestanka austro-ugarske vlasti 1918. godine. Isto je ime opet ponijelo tijekom mađarske okupacije 1941.-1944. godine. 1905. izašle su prve novine u Stanišiću ''Allgemeine Zeitung''. 1931. u Stanišiću je živjelo 7588 stanovnika, od čega 5582 Nijemca, 1102 Srba, 686 Mađara, 185 Hrvata, 60 Roma i 40 Židova. 1930-ih pokrenut je list Lokal Anzeiger. Godine 1944. stanišićki Nijemci prihvatili su preko stotinjak djece iz bombardirane Njemačke. Smjestili su ih u domove obiteljima Kulturbunda. Između 4. i 10. travnja 1944. godine u Stanišiću su kao i u cijeloj Bačkoj skupljene židovske obitelji i prevezene u logor u Auschwitzu. S istoka je pretkraj rata nadirala sovjetska Crvena armija, a neki mjesni Nijemci i Mađari (njih oko 130) napustili su Stanišić plašeći se odmazde za zločine koje je počinila njemačka i mađarska vojska. Crvena armija ušla je u selo 22. listopada 1944. godine. Komunističke vlasti su 10. kolovoza 1945. godine deportirale oko 3500 Podunavskih Švaba u susjedne logore Kruševlje i Gakovo, gdje su mnogi ostali do ožujka 1948. godine. Oko 500 logoraša vratilo se uskoro u selo na posao za nove vlasti. U tim je logorima od gladi i hladnoće stradalo najmanje 270 ljudi, dok je navodno više od 1000 pobjeglo iz tih logora tijekom 1946/1947. godine u Austriju, što može biti službena laž za pokriće umorstava logoraša. 1945. i 1946. godine su iz Hrvatske, iz Dalmacije kolonizacijom dovedeni Hrvati (2340 osoba) i Srbi (3000 osoba). Mnogi u se vratili u rodni kraj od 1947. do 1950. godine, Hrvati iz primorja i s otoka. 1948. godine pušteno je oko 2000 ljudi iz logora za Nijemce a većina je emigrirala u Zapadnu Njemačku u razdoblju od 1952. do 1964. godine.