Vlaho Bukovac: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m uklonjena promjena suradnika 95.178.224.67 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Kubura Oznaka: brzo uklanjanje |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
{{Likovni umjetnik
|ime = Vlaho Bukovac
|slika = Vlaho_Bukovac.jpg
|veličina = 220px
|opis = Vlaho Bukovac
|rođenje = [[4. srpnja]] [[1855.]], [[Cavtat]], [[Hrvatska]]
|smrt = [[23. travnja]] [[1922.]], [[Prag]], [[Češka]]
|nacionalnost = [[Hrvati|Hrvat]]
|period = [[moderna]]
|vrsta =
|praksa =
|utjecao = [[Bela Čikoš Sesija]], [[Oton Iveković]], [[Ivan Tišov]], [[Robert Frangeš-Mihanović]], [[Rudolf Valdec]], [[Robert Auer]]
|utjecali = [[Alexandre Cabanel]]
|djela = ''Sultanija'', ''Gundulićev san'', ''Hrvatski narodni preporod'' (svečani zastor), ''Crnogorka'', ''Ružičasti san''
|nagrade =
|potpis =
}}
'''Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni)''' ([[Cavtat]], [[4. srpnja]] [[1855.]] - [[Prag]], [[23. travnja]] [[1922.]]), jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara.<ref>
Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske [[moderna|moderne]] i ide u red naših najplodnijih slikara. Prošao je slikarske faze od [[Akademizam|akademizma]], [[Realizam (likovna umjetnost)|realizma]], [[Impresionizam|impresionizma]] i [[Simbolizam|simbolizma]] do [[Moderna|moderne]]. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu s [[19. stoljeće|19.]] na [[20. stoljeće]].
== Životopis ==
Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u [[Cavtat|Cavtatu]] kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem [[Medo Pucić|Meda Pucića]] pohrvatio i promijenio u Bukovac ([[Talijanski jezik|tal.]] faggio: bukva)<ref>Perić, Ivo, ''Dubrovačke teme XIX. stoljeća'', [[Matica hrvatska]], Zagreb, 1997., ISBN 953-150-109-2, str. 62.</ref>. Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan.<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3101 Bukovac, Vlaho (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac)], [[Vera Kružić-Uchytil]] (1989.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref><ref name="kuca-bukovac.hr">[http://www.kuca-bukovac.hr/vlaho-bukovac.html Vlaho Bukovac (1855 – 1922)], kuca-bukovac.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref> Vlaho Bukovac rodio se je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo).<ref name="kuca-bukovac.hr"/> Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za [[krajcar]]. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro [[engleski jezik]]. Bez novca i zanimanja vraća se u [[Cavtat]], a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je je na brodu ''Osmi dubrovački'' na liniji Carigrad - Odesa - Liverpool. Dvije godine kasnije, [[1873.]] godine, Bukovac odlazi s bratom Jozomu u [[Peru]] u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom [[1874.]] godine, Bukovac sam odlazi u [[San Francisco]]. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se [[1877.]] godine vraća u rodni [[Cavtat]]. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu ''Sultanija'' naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć [[Josip Juraj Strossmayer|biskupa Strossmayera]] stiže Pucić s Bukovcem u [[Pariz]]. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.
Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora [[Alexandre Cabanel|Alexandrea Cabanela]]. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku ''Crnogorka'' i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta [[realizam]] Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i [[Impresionizam|impresionista]], sebe smatra predstavnikom moderne [[Francuska|francuske]] škole.
Bio je od [[1892.]] godine počasnim članom Société des Arts du Canada,<ref name="hbl"/> te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od [[1900.]] godine, od [[1905.]] godine počasnim članom [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti|Srpske kraljevske akademije]], od [[1908.]] godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od [[1913.]] godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od [[1919.]] godine počasnim članom [[Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti|JAZU]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=10081 Bukovac, Vlaho], enciklopedija.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref>
Line 15 ⟶ 31:
=== Rana djela: San Francisco 1874.–1877. ===
Iako je Bukovac slikao od svog djetinjstva, ta djela ne mogu se uzeti u obzir kao umjetnička. Prva zapažena djela ostvario je za drugog boravka u Americi, točnije u [[San Francisco, Kalifornija|San Franciscu]] od [[1874.]] do [[1877.]] godine. Iz tog je razdoblja sačuvano nekoliko portreta koje je izrađivao
=== Pariška faza 1877–1893. ===
U [[Pariz|Parizu]] upoznaje profesora Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je ''Ruku'' (svoju lijevu ruku). Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux-Arts. Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba [[Impresionizam|impresionista]] [[1877.]] godine, koji u to doba djeluju veoma intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane u skladu s učenjem na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog [[Orijent|Orijenta]] i bavio se historijskim slikarstvom. Pejsaži i portreti na Akademiji bili su potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel
Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao ''Crnogorku na obrani'' i ona je primljena na Pariški Salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od [[1878.]] do [[1893.]] godine. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je Le grande Iza. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona [[1882.]] godine, a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima.
Bukovac je diplomirao [[1880.]] godine. Ubrzo nakon napuštanja Akademije negira osobine akademizma te se deklarira kao predstavnik „moderne francuske realistične škole”. Napuštajući te karakteristike, slika portrete. Odlazi na srpski dvor i radi ''Portret kraljice Natalije''. Za tu je sliku
Osim Pariza i Dalmacije u ovom je razdoblju Bukovac slikao i u [[Engleska|Engleskoj]]. Za engleske trgovce umjetnina "Vicars brothers" slikao je pastoralne teme s djevojkama i mladićima smještenima u romantičnom pejsažu. Najpoznatija slika koju je naslikao za njih bila je ''Isus prijatelj malenih''.
Godine [[1892.]] 37-godišnji Vlaho Bukovac vjenčao se s lijepom 17-godišnjom Jelicom Pitarević iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]].<ref name="
=== Zagrebačka faza 1893–1898. ===
Line 35 ⟶ 51:
U [[Zagreb|Zagrebu]] je Bukovac mnogo surađivao s [[Josip Juraj Strossmayer|biskupom Strossmayerom]]. Za njega je napravio veliku kompoziciju [[Ivan Gundulić|Gundulićev]] san [[1894.]] godine. Na toj je slici prikazao vlastito viđenje kako Gundulić zamišlja Osmana u devetom pjevanju.
Osim za biskupa Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su ''Dubravka'' (1894.) i ''Živio kralj'' (1896.). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]], poznati i kao [[Sebastijan Slade]]), [[Dinko Ranjina]] (dubrovački pjesnik), [[Benedikt Stay]] (također pjesnik, isusovac), [[Junije Palmotić]], [[Marko Faustin Galjuf]] i [[Ruđer Bošković]] na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu sa [[Cvijeta Zuzorić|Cvijetom Zuzorić]], dubrovačkom pjesnikinjom, [[Nikola Bon|Nikolom Bonom]], [[Dinko Zlatarić|Dinkom Zlatarićem]] i [[Ilija Cerv|Ilijom Cervom]], a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu
Još jedna velika kompozicija nastala u zagrebačkom razdoblju Zastor je za [[Hrvatsko narodno kazalište]]. Tema je te slike [[Hrvatski narodni preporod]]. Kada se tražio umjetnik koji će napraviti tu kompoziciju, jedino su Bukovac i [[Nikola Mašić|Mašić]] bili smatrani sposobnima, a budući
=== Cavtatski intermezzo 1898–1902. ===
Line 47 ⟶ 63:
Od [[1903.]] godine do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj [[poentilizam|poentilističkoj]] maniri.
U Pragu Bukovac na svoje studente prenosi osjećaj za kolorizam, stoga se oni razlikuju od ostalih studenata na Akademiji. Osim toga na Akademiju je unio [[poentilizam]]. Često koristi motive orijentalnih sagova pa pretežno slika u
Bukovac je [[1918.]] godine napisao autobiografiju ''Moj život'' u kojoj prepričava važne događaje svoga života. Tu knjigu posvetio je svojoj djeci, svome „gnijezdu“ kako ih je volio zvati.
Godine 1922. Bukovac je tjelesno oslabio. Patio je za rodnim krajem te je zapisao svome dnevniku: ''Željan sam Sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovjeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi''.<ref name="hep vjesnik">Sanja Petrinec, [http://www.hep.hr/UserDocsImages//dokumenti/vjesnik/2009//223.pdf ''Hrvatski slikar svjetskog glasa''], ''HEP Vjesnik'', dvobroj 222/223 (262/263), srpanj/kolovoz 2009., ISSN: 1332-5310, str. 48., pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref> Doživio je [[moždani udar]] te je naposljetku 23. travnja preminuo. Hrvatska se tada oprostila s prvim umjetnikom koji ju je predstavio u Europi i svijetu. Pokopan je u svom rodnom Cavtatu na Rokovu groblju.<ref name="hep vjesnik"/>
== Utjecaji ==
| |||