Inačica od 7. srpnja 2019. u 08:14 uredi El hombre (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Ophoditelji 17.446 edits m uklonjena promjena suradnika 212.15.179.22 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Dvanaesti Igrač Oznaka: brzo uklanjanje ← Starija izmjena		Inačica od 7. srpnja 2019. u 08:22 uredi ukloni ovu izmjenu El hombre (razgovor \| doprinosi) Automatski ophođeni suradnici, Ophoditelji 17.446 edits m →‎Životopis Novija izmjena →
Redak 7: S dvadeset godina Leibniz je objavio svoju poznatu "Dissertatio de arte combinatoria", djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Već tada se suočio s nerazumijevanjem okoline, i tako će biti dok živi. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Na svu sreću shvatit će ih algebristi novijih vremena. Leibniz je i doktorirao s tezom iz prava. Više nego disertacija ovo će djelo pribaviti Leibnizu ugled i poštovanje, a samim tim i posao. Vrlo brzo upoznao je svog prvu mecenu – Johanna Christiana od Boinburga koji se oduševio Leibnizovim idejama vjerskog europskog mira i jedinstva te ga uveo u visoko društvo. Tako je [[1670]]. godine Leibniz mogao dobiti položaj savjetnika Vrhovnog suda elektorata u [[Mainz]]u. Tu mu je povjerena reforma i revizija starog Corpus iuris. Tu je, zapravo, bila prva mogućnost slobodnog izbora između sveučilište katedre u Altdorfu, gdje je imao ponudu i diplomatsko-pravne dužnosti koju je izabrao kao mogućnost iskazivanja svog otvorenog karaktera. Leibniz nije bio kabinetski filozof, knjiški crv. Njega je zanimao život, primjena filozofije u životu i iskušenja koja tu vrebaju čovjeka. Izvršio je veoma temeljitu reviziju pravnog zakonika, dajući usput niz dobrih rješenja za mnoga pravna, diplomatska i politička pitanja. Među ostalim, bavio se pravnim problemima izbora kralja Poljske. Leibniz je tih godina napisao toliko spisa da je njegova slava pravnog znalca i izvanrednog filozofa postala međunarodna. Stoga ga šalju u [[Pariz]], na dvor Louisa (Luja) XIV., moćnog kralja-sunce, čije su snage prijetile njemačkom miru. Mnogo prije [[Napoleon]]a Leibniz je savjetovao Francuzima da krenu u rat protiv [[Egipat\|Egipta]], protiv nevjernika, i to je bilo njegovo najveće posrnuće u diplomatskoj djelatnosti u kojoj je imao tako malo uspjeha da to danas ne zaslužuje veći komentar. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali nikog nije mogao uvjeriti u potrebu mira. Na tom poslu protratio je mnogo svog dragocjenog vremena. U Parizu Leibniz je upoznao fizičara i matematičara Nizozemca Huigensa (Hajgens), koji ga prvi uvodi u prostrano područje suvremene [[Matematika\|matematike]]. Leibniz se iskreno divio Huigensovim rješenjima nekih problemima, prvenstveno fizičkih, poput [[~~Matematičko klatno~~Ubrzanje_zemljine_sile_teže#Matematičko_njihalo\|matematičkog ~~klatna~~njihala]] i zamolio ga da podučava matematiku. Tako se Leibniz, u dobi od 27 godina, upoznaje sa znanošću u kojoj će dati tako mnogo i u kojoj će njegov intelekt zablisati punim sjajem. Matematiku je Leibniz, pored ostalog, priglio i kao mogućnost stvaranja univerzalnog jezika, svođenja svih znanosti na jednu. To su najplodnije godine Leibnizova stvaralaštva. Mnoge rasprave koje je napisao (što na francuskom, što na njemačkom i latinskom jeziku) ostale su rasute po almanasima tadašnjih učenih društava Europe (On sam osnovao je u Berlinu akademiju znanosti, a isto je pokušao i u Petrogradu). Kruna tog rada, rasprava "Nova methodus pro maximis et minimis" objavljena je [[1684]]. godine u lajpciškom "Acta eroditorum", a [[1686]]. godine i druga rasprava "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum". To su prva dva rada o [[Diferencijalni račun\|diferencijalom]] i [[Integralni račun\|integralnom računu]] uopće, pa je razumljivo uzbuđenje koj je nastalo među znanstvenicima kada je [[1687]]. [[Isaac Newton\|Newton]] objavio svoje "Principe". Rat je bio na pomolu, za primat u matematici, za ugled nacije. Ne može se preći danas preko činjenice da je Leibniz boravio kratko vrijeme u [[London]]u [[1673]]. gdje se sastao s engleskim matematičarima, kojima je pokazao neke svoje radove. Od Engleza Leibniz je doznao o nekim njihovim radovima. Je li tada moglo doći do voljnog ili nevoljnog utjecaja to se nikada neće utvrditi. Leibniz nije bio nesklon pozajmicama za koje je smatrao da su normalne, jer ih je kasnije obrađivao na svoj način i dopunjavao. Vraćajući se iz [[Pariz]]a [[1676]]. godine kako bi stupio u službu vojvode Fridricha od Braunschweig Luneburga, kao savjetnik i knjižničar, Leibniz je posjetio London i [[Amsterdam]]. U Amsterdamu se sastao sa [[Baruch de Spinoza\|Spinozom]] koji je već bio u sporu s crkvenom Europom. Spinoza je Leibnizu dao jedan prijepis svoje Etike ("Ordine Geometrica Demonstrata"), koja ga je sigurno morala oduševiti. Ipak, sasvim neetički, poslije smrti Spinoze Leibniz je mnoge stavove velikog filozofa unio i u svoja etička razmatranja. Nije to bilo obično prihvaćanje nečijeg učenja, nego prisvajanje bez znanja i odobrenja samog tvorca, koji je bio mrtav. Stupivši u službu vojvode Johanna Fridricha, Leibniz je potpuno prekinuo svoj nezavisni rad, što matematički što teološko-pravnički. To mjesto mu je dalo relativnu sigurnost. Četrdeset godina proveo je u službi obitelji vojvode od Braunschweig Luneburga, istražujući njihovo rodoslovlje od najstarijih vremena. Radio je temeljito, objavio nekoliko tomova dokumenata i tako postavio temelje modernoj povijesnoj znanosti. Njegova povijesna studija "Annales Brunsvicenses" zahvaća prije svega predpovijest njemačkog tla i primitivnih naroda na njemu, a zatim uzroke i uvjete, često neosjetne i neznatne, koji svojim dugim djelovanjem ili gomilanjem imaju velikog učinka. Posao je bio tako obiman da je Leibniz za svog života uspio stići do 1000. godine nove ere. Iako je mnogo pisao malo je objavljivao, ali su njegova neobavljena djela imala velik odjek preko korespondenata. Djelo pisano na francuskom jeziku "Discours de Métaphysique" izazvalo je najveću pozornost i uznemirilo crkvene doktrinarce. Leibniz je nastojao utjecati na ckrvene oce zavađenih [[Luterani\|luterana]] i [[Katolici\|katolika]] kako bi se ujedinili. Razvio je ogromnu korespondenciju koja sama za sebe predstavlja kapitalno djelo koje bi, objavljeno, obuhvatilo stotinu tomova. Dopisivao se, između ostalih, i s Nicolasom de Malbrancheom (Malbranš), Fouchéom (Fuše), Huigensom, Edmeom Mariotteom (Mariot), [[Baruch de Spinoza\|Spinozom]], Ottom Guerickeom (Gerik)...

Gottfried Leibniz: razlika između inačica