Franjo Filipović (poturica): razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
wikipoveznice
Oznake: mobilni uređaj m.wiki
Redak 42:
 
== Životopis ==
Kao kanonik [[Kaptol zagrebački|zagrebačkoga Kaptola]] spominje se [[1567.|1567. godine]]. Tada je zajedno s bilježnikom Županijskog suda Gašparom Druškovečkim bio imenovan povjerenikom u postupku protiv vlastelina [[Franjo Tahy|Franje Tahija]]. Potom je bio izaslanik zagrebačkoga Kaptola na saboru 1569. u Požunu te [[Prepozit|prepošt]] čazmanskoga Kaptola. Hrvatski sabor mu je 1570. povjerio nadzor pri utvrđivanju [[Hrastovica|Hrastovice]], kojoj je prijetila ''cijela Bosna''. Filipović je vodio protiv Turaka čete zagrebačkoga Kaptola i ratovao između [[Sava|Save]] i [[Drava|Drave]] te od [[Sisak|Siska]] preko [[Ivanić-Grad|Ivanića]] i [[Križevci|Križevaca]] sve do [[Koprivnica|Koprivnice]]. Uspješnim ratovanjem stekao je nadimak ''Delipop''.<ref>F. Rački: Dopunjak gradje za poviest hrvatsko-slovenske seljačke bune god. 1573 i nekoliko izprava o hrv. poturici Franji Filipoviću. Starine, 1876, 8, str. 243–252.</ref> Na početku 1573. spremao se provaliti u susjedne hrvatske krajeve pod turskom vlašću. Pridružili su mu se plemići Ivan Mihovil Vojković i Gabrijel Babonožić, a nešto vojnika poslao mu je Vid Halek, zapovjednik kraljevske vojske u Slavonskoj krajini. Do sukoba, u kojem su Turci vođeni [[Ferhad-paša Sokolović|Ferhad-begom]] i Kurt-agom pretrpjeli težak poraz, došlo je zimi 1573. kraj razrušene crkve u [[Željezna Međurečka|Željezni Međurečkoj]]. Pri podjeli ratnog plijena zarobljeni Ferhad-beg je pripao Halekovim vojnicima, a Kurt-aga Filipoviću i dvojici plemića, što je 11. veljače 1573. pismom banu i biskupu [[Juraj II. Drašković|Jurju Draškoviću]] potvrdio kralj [[Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva|Maksimilijan II.]] Još iste godine kraj Ivanića Filipović je upao u zamku kliškog sandžaka Ferhad-bega Sokolovića i hercegovačkog sandžaka [[Sinan-beg Boljanić|Sinan-bega Boljanića]].<ref>M. G. Kovachich: Scriptores rerum Hungaricarum minores hactenus inediti, 2. Budae 1798, 229.</ref> Tada je prema nekim procjenama izgubio više od tisuću vojnika, a sâm je s tristotinjak njih zarobljen i odveden u [[Istanbul|Carigrad]]. Ban Drašković, Filipovićeva rodbina i suborci pokušali su ga osloboditi, a u sultana [[Selim II.|Selima II.]] posredovao je i Maksimilijan II. Za razmjenu su bili ponuđeni Ibrahim-aga, Soliman-aga i Kurt-aga. Najposlije je kralj iz Carigrada dobio obavijest o Filipovićevu prijelazu na islam, o čemu je 20. XII. 1574. pisao Draškoviću. Čini se da je Filipović, privučen obećanjima i ponuđenom službom, odbijao povratak i dragovoljno prihvatio islam. Biskup Drašković je bivšega kanonika izopćio iz Crkve. Pokretna imovina mu je spaljena, dva vinograda počupana, a kuća ([[Kurija (građevina)|kurija]]) u kojoj je stanovao obilježena i napuštena do 1576. kada je u nju biskup smjestio sjemenište (''Crna škola'' na Kaptolu). U Riznici zagrebačke katedrale čuva se Filipovićev kalež s grbom za kojeg nije moguće ustanoviti je li bio njegov.<ref>B. A. Krčelić: Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, 1. Zagrabiae 1770, 246–248, 251</ref> Premda se Filipovićev prijelaz na islam, kada dobiva ime Mehmed, uglavnom povezuje sa sužanjstvom u Carigradu, [[Safvet-beg Bašagić]] navodi, oslonivši se na pisanje povjesničara Mukevita, da se to dogodilo u [[Livno|Livnu]]. Sultan je Filipovića imenovao zaimom i dodijelio mu zijamet [[Glamoč]]. O Filipovićevu ratovanju na turskoj strani raspoloživa izvorna građa ništa ne kaže, premda turski pisci, uz pohvalu njegovih vjerskih osjećaja, naglašavaju da je ratovao protiv kršćana. Od njega vuku podrijetlo pripadnici [[Beg|begovske]] obitelji Filipovićâ iz [[Bosanska krajina|Bosanske krajine]].<ref>M. G. Kovachich: Scriptores rerum Hungaricarum minores hactenus inediti, 2. Budae 1798, 229.</ref>
 
== Izvori ==