Povijest jezika u Bosni i Hercegovini: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
→Standardni jezici i politika: 19. i 20. stoljeće: ispravak vlastite greške |
||
Redak 204:
Stajalište je većine srpskih jezikoslovaca da je [[srpski jezik]] utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskoga idioma, reformom slovopisa i [[pravopis]]a i prijekidom s dotadašnjom višestoljetnom tradicijom književnosti i pismenosti (na crkvenoslavenskom srpske suvrste, ruskocrkvenom i [[Slavenosrpski jezik|slavenosrpskom]]). Taj je proces počeo 1818, a dovršen je oko 1850. Kasnije se srpski standardni jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih jezikoslovaca pristaje uz tezu rane slavistike (Jernej Kopitar,Vuka Karadžić,...) po kojoj je [[štokavsko narječje]] etnički srpsko (a ne višenacionalno od početka i po svom habitusu), i ustraje na jednakosti narodnoga govora i standardnoga jezika (doduše, uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za [[hrvatski jezik]] se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo, većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj inačici srpskog jezika. Za [[bošnjački jezik]] se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj porabi u BiH u doba SFRJ, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskoga jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno "spojili", dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili "preuzimanje" Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Također, stav je da se jezik Bošnjaka treba zvati (nezavisno o njegovoj supstanciji i strukturi) bošnjačkim, a ne bosanskim jezikom, jer drugi naziv pokazuje političke pretenzije i ne odgovara činjenici da se jezik zove po narodu (talijanski, francuski, srpski, ukrajinski,..), a ne po zemlji (nepostojanje švicarskog, belgijskog, jugoslavenskog, indijskog, pakistanskog, britanskog,...). Dominantne moderne stavove o jezičnoj povijesti srpskog su oblikovali Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav Brborić.
Hrvatski jezikoslovci se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. stoljeća, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. stoljeća. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovica 19. stoljeća) ne znači ništa, jer se dva toka jezične povijesti oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim utjecajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio u većini slučajeva jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik se nije raspao propašću SFRJ, nego nikada i nije postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda realpolitičkih odnosa snaga i specifikuma jezične historije, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Da nije bilo dogovora, pregovora i prisila oko ujedinjavanja jezika (kao što nije bilo s češkim i slovačkim, ili urduom i hindijem), ni srpskohrvatski ne bi bio klasificiran kao standardni jezik. Ono što se u doba SFRJ označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog- zasebni su standardni jezici, što se onda nije smjelo javni priznati zbog političke situacije. Hrvatski
Mišljenje je bošnjačkih jezikoslovaca podijeljeno: aktivni sudionici u oblikovanju bošnjačkoga standarda smatraju da [[bošnjački jezik]] postoji stoljećima u nizu zapisanih djela, no da zbog povijesnopolitičkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijega doba- što ne dovodi u pitanje njegovu opstojnost, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenoga jezika u praksi. Dio jezikoslovaca drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za [[Bošnjaci (narod)|Bošnjake]] jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni djelatnik. Također, zbog povijesnih referencija na bosanski ili bošnjački jezik, jedan dio jezikoslovaca misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bošnjačkog- koji je, iz te vizure, dijalekatska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bošnjački). Većina bošnjačkih jezikoslova ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskoga dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945.-1991.). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnoga i književnoga idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj Bosni i Hervegovini, glavnina je bošnjačkih jezikoslovaca bliža srpskom shvaćanju jezične kulture. Razlika je u tome što srpski jezikoslovci tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački
Strani slavisti oko tih pitanja zauzimaju različite stavove. Većina pripadnika starijega naraštaja, školovanoga u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (unatoč ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inozemnih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.
| |||