Razlika između inačica stranice »Svetozar Pribićević«

m
bez sažetka
m
Nakon uvođenja [[Šestosiječanjska diktatura|Šestosiječanjske diktature]], [[1929.]] godine, uhićen je i interniran u selo [[Brus]] podno [[Kopaonik]]a a kada se razbolio prebačen je u Beograd gdje je ostao izoliran od javnosti do srpnja [[1931.]] godine.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, str. 289.</ref> Tada je pušten i dopušten mu je odlazak u inozemstvo.<ref>Hrvoje Matković, ''Povijest Hrvatske seljačke stranke'', Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, [[fusnota]] 310., str. 289.</ref> U emigraciji je boravio u [[Prag]]u i [[Pariz]]u. Tijekom boravka u emigraciji bio je izraziti protivnik jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Boraveći u Parizu pisao je i razne pismene poruke, ''Pismo prijateljima u Beogradu'', ''Pismo Srbima'' i ''Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njezinu budućnost'' (brošura), u kojima je izražavao svoje negodovanje tadašnjim režimom i diktaturom u Kraljevini Jugoslaviji. U ''Pismu Srbima'' diktaturu je okarakterizirao kao "Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom".<ref>Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 297.</ref>
 
Napisao je knjigu ''Diktatura kralja Aleksandra'' (La dictature du roi Alexandre) koja je izdana na [[Francuski jezik|francuskome jeziku]], u [[Pariz]]u, [[1933.]] godine. ''Diktatura kralja Aleksandra'' njegov je politički obračun s kraljem Aleksandrom, i u njoj se izjašnjava za republikansko i federalno ustrojstvo Jugoslavije. Nakon pogibije kralja Aleksandra I. Karađorđevića u atentatu u [[Atentat u Marseilleu|Marseilleu]], [[9. listopada]] [[1934.]] godine, bio je smjesta uhićen i od francuske policije tretiran grubo, iako je imao odličje Reda [[Legija časti|Legije časti]], te je neko vrijeme držan u samačkoj ćeliji i konačno pušten na slobodu kada je francuska policija utvrdila kako nije imao nikakve veze s atentatorima.<ref name="S.P.">Svetozar Pribićević, ''Diktatura kralja Aleksandra'', (ur. Bogdan Krizman, prijevod: Dražen Budiša i Božidar Petrač), Globus, Zagreb, 1990., ISBN 86-343-0335-7, Pogovor. Bogdan Krizman, ''Skica za biografiju Svetozara Pribićevića /1875-1936/'', str. 298.</ref> U svojim sukobima sa zvaničnimslužbenim Beogradom je rekao da bi Srbi iz Hrvatske, nakon svega, morali razumjeti Hrvate i kad bi oni odbili svako zajedništvo sa Srbima. S druge strane, istovremenoistodobno je zastupao ideju državne zajednice svih južnih Slavena ''ako želimo spasiti se od atomiziranja i nove službe tuđinu''. <ref>{{Cite book|last= Вишњић |first= Чедомир |authorlink= |title= Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 30.|year= 2013. |url= |publisher= СКД Просвјета, Службени Гласник |location= Загреб, Београд |id= }}</ref>
 
Umro je u Pragu 1936. godine.<ref name="PE"/> Želio je biti pokopan u selu Glavičani kod Dvora ali to tadašnja jugoslavenska vlada nije dopustila te je pokopan u Pragu na Olšanskom groblju, 19. rujna 1936. godine, a nakon [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]] njegovi posmrtni ostatci preneseni su i pokopani, [[21. listopada]] [[1968.]] godine, na Novom groblju u Beogradu.<ref>Hrvoje Matković, ''Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995., ISBN 953-169-065-0, str. 270.</ref>