Euharistija: razlika između inačica

'''Euharistija''' ili '''pričest''' ili '''Presveti oltarski sakrament''' kršćanski je [[sakrament]]. Ustanovio ga je [[Isus]] na [[Posljednja večera|Posljednjoj večeri]] kao "spomen-čin" svoga potpunog predanja i žrtvovanja.<ref>http://www.hkmm.de/index.php?option=com_content&view=article&id=19&Itemid=14 Preuzeto 28. svibnja 2012.</ref> Euharistija je izvor svih ostalih sakramenata, zato što je u Euharistijieuharistiji u najpotpunijem smislu prisutan Isus Krist od kojeg svi sakramenti dobivaju spasiteljsku snagu.<ref>http://www.katolici.org/nauk.php?action=c_vidi&id=417 Preuzeto 28. svibnja 2012.</ref>

== Shvaćanje Euharistijeeuharistije u različitim kršćanskim crkvama ==

Sveta pričest je [[kršćanstvo|kršćanski]] [[Sedam svetih sakramenata|sveti sakrament]]. Za ovaj [[sakrament]] nije nužno da [[Hostija|Hostiju]]ga podijeli isključivo [[svećenik]]. Može ga podijeliti, primjerice i [[časna sestra]], samo mora imati odobrenje. Prigodom svete pričesti, sveta se [[Hostijahostija]] daje jednom rukom. Hostiju pričesnik može primiti na jezik ili rukom. Sveta pričest se dijeli na svakoj Svetojsvetoj [[Misamisa|Misimisi]], pred njen kraj.

Ovako gledanje na Euharistijueuharistiju se u [[katoličanstvo|katoličkoj]] tradiciji zadržalo kroz stoljeća kao službeni nauk, tako da [[Tridentski sabor]] iznosi sljedeće ako službeni nauk: «Ova žrtva je prava žrtva pomirna

Prema katoličkoj teologiji za vrijeme Misemise žrtvu prinosi sam [[Isus]] Krist, koji se služi osobom [[svećenik]]a i zato svećenik namjesto Isusa izgovara riječi: "Ovo je moje tijelo" i "Ovo je moja krv".

Prema katoličkom shvaćanju, dakle, misna žrtva odgovara na nekrvan način žrtvi na [[križ]]u, koju je Isus podnio za ljude, za oproštenje [[grijeh]]a. Isus u misnoj žrtvi dijeli iste milosti: Euharistijaeuharistija uvećava [[ljubav]] Božju, čuva čovjeka od ropstva grijeha i prianjanja uz zlo i uzrokuje oproštenje grijeha. Tako ostaje Kristova žrtva na križu u [[Katolička Crkva|Crkvi]] kroz cijelu povijest živa i djelotvorna.

Žrtveni karakter euharistijskog slavlja igra u katoličkoj [[teologija|teologiji]] veliku ulogu, dok ostali elementi kao karakter zahvale i zajedništva odlaze u drugu plan. Pa je tako moguće da u izvanrednim situacijama [[svećenik]] sam, bez prisutnosti vjernika slavi Misu{{Nedostaje izvor}}misu ili takozvana «tiha Misamisa» kada svećenik tiho izgovara misne tekstove, a propovijed ispušta. Neovisno o zajednici vjernika valjanost Misemise ostaje nepovrijeđena i Misamisa ima svoj potpuni učinak.

Pored žrtvenog karaktera zajednica vjernika okupljenih na misnom slavlju doživljava trajno zajedništvo s uskrslim i preobraženim [[Isus]]om i zahvaljuje na tom zajedništvu. Ovaj aspekt je ipak u drugom planu, a službeni nauk Tridentskog sabora kaže ovako: «Tko kaže da [[Bog]] u Misimisi ne prinosi stvarnu žrtvu, ili da se žrtva ne sastoji ni u čemu drugom doli u Kristovom davanju za hranu, neka je izopćen».

Prema [[katoličanstvo|katoličkom]] nauku su Tijelotijelo i Krvkrv Kristova u Euharistijieuharistiji «istinski, bitno i stvarni prisutni». Po euharistijskoj [[molitva|molitvi]] koju izgovara [[svećenik]], a posebno po [[epikleza|epiklezi]] (zazivu [[Duh Sveti|Duha Svetoga]]) i riječima pretvorbe (konsekracije) događa se [[misterij]] [[pretvorba (transupstancijacija)|pretvorbe]] [[kruh]]a i [[vino|vina]] u Tijelotijelo i Krvkrv Kristovu. Budući da je Kristova zapovijed «ovo činite meni na spomen» bila upućen apostolima danas samo zaređeni svećenici mogu valjano slaviti euharistiju i vršiti pretvorbu, jer su samo oni od [[biskup|biskupa]] - nasljednikanasljednici [[apostol]]a - ređeni.

Od [[9. stoljeće|9. st.]] pretvorba kruha i vina u Tijelotijelo i Krvkrv Isusa Krista sve više objektivizira i o tome se pod utjecajem [[Aristotel]]ove filozofije sve više filozofira i teologizira. Tako da [[1215.]] g. [[Četvrti Lateranski koncil]] proglašava [[dogma|dogmu]] o transupstancijaciji. Od tog vremena su se u katoličkoj tradiciji razvili razni oblici štovanja Presvetogpresvetog Sakramentasakramenta: klanjanja Hostijihostiji, izlaganja u monstrancama konsekriranih [[Hostijahostija]] i Vinavina, [[Tijelotijelo]]vske procesije itd. Izvještaji o čudima vezanim uz Presvetipresveti Sakramentsakrament kao npr.: Hostijehostije koje krvare, pretvaranje Hostijehostije u tzv. Čovjeka boli, i sl. potkrepljuju i potvrđuju ispravnost dogme.

Za [[Katolička Crkva|Katoličku Crkvu]] je dakle u posvećenoj Hostijihostiji [[Isus]] realno prisutan i ostaje prisutan također i nakon misnog slavlja, zbog čega se Hostijehostije čuvaju u [[tabernakul]]u i zbog čega katolici ne samo štuju Hostijuhostiju kao npr. likovne prikaze Isusa, nego se klanjaju Hostijihostiji u kojoj je pravi [[Bog]] i čovjek Isus Krist prisutan. Katolička teologiju ne vidi nikakvu oprečnost između činjenice da i nakon pretvorbe Kruhkruh i Vinovino ostaju vanjskim oblikom kruh i vino i vjerujevjere, da je u euharistijskom Kruhukruhu i Vinuvinu Kristova prisutnost prava i stvarna.

Sakrament Euharistijeeuharistije se događa po ispravnokorektno izvršenom činu pretvorbe, dakle ex opere operato. [[Katolička Crkva]] preporuča čestu pričest pa čak i dnevnu, a primanje svete pričesti drugi put u istom danu je dozvoljeno jedino u tijeku svete mise na kojoj vjernik sudjeluje. Dakako pričestiti se može samo onaj koji ispunjava potrebne uvjete. Jedan od glavnih uvjeta je vjera da je u posvećenoj Hostijihostiji [[Krist]] stvarno prisutan, i zbog toga se djeci ne dijeli pričest jer ne mogu razlikovati Euharistijueuharistiju od običnog kruha. Izuzetak su Istočneistočne Katoličkekatoličke Crkvecrkve kod kojih je praksa da se kod [[krštenje|krštenja]] djeci podijeli u pričest. Drugi uvjet za primanje pričesti je biti u stanju milosti (dakle, bez teškog [[grijeh]]a), u protivnom onaj koji bi se pričestio bi na sebe zgrnuo još veći grijeh (svetogrđe). Stoga, koji se želi pričestiti, a u smrtnom je grijehu, mora se prije izmiriti s [[Bog]]om u sakramentu Svetesvete [[Ispovijedispovijed]]i.

Prema katoličkoj vjeri je [[Isus]] Krist pod prilikom kruha kao i pod prilikom vina potpuno i živo, Tijelomtijelom i [[Krvkrv]]lju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od nekih drugih uvjerenja koja kažu da je u Kruhukruhu prisutno samo Tijelotijelo, a u Vinuvinu samo Krv ili pak mišljenja da su to samo simbolikrv. Tako za potpunu i pravu pričest nije nužno da bude pod obje prilike, teološki promatrano dovoljna je pričest pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u visokom [[srednji vijek|srednjem vijeku]] se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pričest pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno [[laik|laicima]] dijeliti pričest pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnošću da se zbog gužve i sl, [[Kaležkalež]] prolije i tako obeščasti Krvkrv Kristova. Danas je pričest pod obje prilike opet moguća za sve vjernike koji se mogu pričestiti pod jednom prilikom, Crkva preporuča podjelu pričesti pod obje prilike posebno na [[Veliki četvrtak]]. No to još nije posvuda praksa.

Također [[Pravoslavlje|Pravoslavne Crkve]] su mišljenja da su [[Kruhkruh]] i [[Vinovino]] uistinu Tijelotijelo i Krvkrv [[Krist]]ova. Pravoslavna Liturgijaliturgija ima paralele sa židovskim bogoslužjem u Hramuhramu. Za razliku od [[Rimokatolička Crkva|rimokatoličkog]] nauka o Euharistijieuharistiji pravoslavna [[teologija]] ne poznaje konkretnu formulu po kojoj [[svećenik]] izvršava pretvorbu. Misterij Euharistijeeuharistije događa se po Liturgijiliturgiji kao cjelini pri čemu zaziv [[Duh Sveti|Duha Svetoga]] nad darove ipak ima središnje značenje. Pravoslavna Crkva ne poznaje filozofsko objašnjenje o načinu na koji se pretvorba događa. Izraz transupstancijacija se obično ne upotrebljava, a djelomično se čak i eksplicitno odbacuje. Euharistija vrijedi kao žrtva, točnije kao uprisutnjenje žrtve Kristove.

Primanje Euharistijeeuharistije od ne-pravoslavaca je nemoguće{{Nedostaje izvor}}, jer prema pravoslavnom vjerovanju Crkva su oni koji primaju Euharistijueuharistiju, i na taj način nepravoslavni pričešću postaju automatski pripadnici Pravoslavne Crkve. Kada vjernik želi primiti Euharistijueuharistiju obično se mora prijaviti dan ranije [[svećenik]]u. Ovo vrijedi prije svega za strance koje svećenik ne poznaje osobno. Prisutnost vjernika je jednako tako važna za slavlje Euharistijeeuharistije kao i prisutnost samog svećenika – Euharistijskaeuharistijska [[Liturgijaliturgija]] bez vjernika je jednako nemoguća kao i bez svećenika. Svećenik smije slaviti Euharistijueuharistiju najviše jednom dnevno. Euharistija se smije slaviti u svakoj pojedinoj [[crkva|crkvi]] najčešće jednom dnevno. I također vjernik smije najviše jednom dnevno sudjelovati na Euharistijieuharistiji. Dnevna pričest je kod pravoslavaca također i za svećenika prilično neuobičajena. Obično se i svećenici pričešćuju jednom tjedno. Svi [[krštenje|kršteni]] pravoslavci smiju primati pričest također i mala djeca iz razloga što Pravoslavna Crkva vjeru razumije u smislu povjerenja, a ne spoznaje. Za takvu vjeru su i mala djeca sposobna. Dakako neke Crkve zahtijevaju od odraslih pričesnika potpunu sakramentalnu [[ispovijed]] večer prije. To je dovelo do prakse da u nekim Pravoslavnimpravoslavnim Crkvamacrkvama odrasli primaju pričest samo nekoliko puta godišnje a inače sudjeluju u Euharistijieuharistiji samo kao promatrači. U današnje vrijeme ima mnogo nastojanja da se ponovno oživi praksa tjedne pričesti.

U Pravoslavnim Crkvama kruh koji se posvećuje je napravljen od kvasnog [[kruh]]a koji je za vrijeme pečenja označen [[kršćanstvo|kršćanskim]] [[simbol]]ima. Kvasni kruh označava prispodobu o Kraljevstvu Božjem, [[vino]] koje se rabi u Euharistijieuharistiji je obično crveno i miješa se s jednom trećinom kipuće [[voda|vode]] tako da se dobije tjelesna [[temperatura]] «bevande» kojom se služi [[Misamisa]]. Kruh i Vinovino se prije podjele vjernicima pomiješaju u jednom [[zlato|zlatnom]] [[kalež]]u i onda se ta smjesa s malom zlatnom žlicom dijeli vjernicima. Ako preostane, taj ostatak svećenik jede još za vrijeme Liturgijeliturgije, ne čuva se. Kao što čuvanje nije uobičajeno, tako ni čašćenje Euharistijskogeuharistijskog Kruhakruha nije uobičajeno izvan Liturgijeliturgije. Pravoslavna Crkva ne poznaje [[Tijelovo|Tijelovsketijelovske]] procesije. Samo ako se pričest nosi nekom bolesniku koji je u [[krevet]]u, odvaja se dio Kruhakruha koji se ne mješa s Vinomvinom. Preostali, vanjski dio kruha kojeg se blagoslovi ali ne konsekrira (tzv. Antidoron) dijeli se nakon liturgije vjernicima koji ga odmah pojedu ili ponesu kući. Taj blagoslovljeni kruh mogu konzumirati i ne pravoslavni vjernici.

[[Martin Luther]] je kritizirao pojedina mjesta [[Rimokatolička Crkva|rimokatoličkog]] poimanja sakramenta Euharistijeeuharistije. Pri tome se pozivao na [[Evanđeljeevanđelje]] i na svoje interpretacije Evanđeljaevanđelja. Njegovo kritika je najviše pogađala rimokatoličko poimanje Misemise kao žrtve i nauk o transsupstancijaciji.