Aja Sofija: razlika između inačica

 

'''Aja Sofija''' ili '''Crkva Svete mudrosti''' ([[grčki]]: ''Ἅγια Σοφία'' (''Agia Sofija''), tj. "Sveta mudrost"<ref>Nakon okupacije grada Osmanlije su naziv prilagodili svome jeziku i nazvali je Aja Sofija.</ref>) građena je od 408. do 415. godine. Dovršena je 10. listopada 415. godine, ali je uništena u požaru usred [[Pobuna Nika|pobune Nika]] [[532.]], kada je [[bizant]]ski [[car]] [[Justinijan I.]] zamalo izgubio prijestolje. No, on ju je odmah dao ponovno izgraditi. Ponovno je izgrađena za samo pet godina do ([[537.]]) i odmah je postigla svjetsku slavu. Gradili su je arhitekt [[Antemije iz Trala]] i matematičar [[Izidor iz Milet]]a.

 

 

U crkvi je održano nekoliko koncila. Na galeriji i danas stoje Mramorna vrata kroz koja su smjeli ulaziti samo članovi Svetog sinoda.

 

== Arhitektura==

U 6. stoljeću ispred ulaza na zapadu bio je četvrtasti atrij kojega više nema. Dvostruki narteks na ulazu prekriven je redom od devet križnih [[svod]]ova. Prolazom kroz glavni trodjelni ulaz sa carskim vratima može se vidjeti [[apsida]] na suprotnom, istočnom, kraju crkve – kao kod ranokršćanskih bazilika. No, za razliku od longitudinalnog simetričnog broda, Aja Sofija ima centralni plan. Vanjski [[pravokutnik]], gotovo [[kvadrat]], određuje [[tlocrt]] cjeline. Iznad središnjeg kvadrata nalazi se ogromna kupola koja je s istočne i zapadne strane podržana s dvije polukupole, tvoreći tako centralizirani longitudinalni prostor. Polukupole su sa suprotnih strana podržane s po dvije polukružne apside, koje su opet podržane s arkadama i još manjim polukupolama. Ritam postupnog silaženja, raščlanjivanja volumena u niz sve brojnijih i manjih tijela jest ritam postupnog konstruktivnog rasterećivanja i prenošenja tereta kupole na sve, i najudaljenije dijelove građevine. Na ovaj način arhitekti su postigli ogroman jedinstven unutrašnji prostor koji veličinom nije postignut sve do gradnje [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]] u [[Rim]]u ([[1564.]]).

 

Na kutovima centralnog prostora diže se osam stubova, koji tvore konstruktivni kostur. Između njih [[arkade]] sa stupovima u dvije etaže (galerije) razgraničuju središnji prostor od bočnih prostora i nadsvođeni su križnim svodovima. Stupovi na bočnim stranama kvadrata poredani točno po unutrašnjoj liniji stubova. Parovi stupaca koji razdvajaju bočne prostore određuju usmjerenje prema središnjem od kojeg su optički odvojeni arkadama sa stupovima, no kojem su podređeni [[liturgija|liturgijskom]] funkcijom.

 

Kupola stoji na ''[[pandantiv]]ima'' (trokutasti segmenti konkavnih stranica) kojima se veže na četiri golema luka. Zbog dojma lebdenja su pandantivi i dobili ime ([[latinski]]: ''pendere'' = visjeti). Zahvaljujući njima omogućen je glatki prijelaz s četvrtaste osnove na kružni oblik kupole i arhitekti su mogli graditi veće i lakše kupole. Kupola je najraniji primjer uporabe pandantiva velikih dimenzija i označila je svu bizantsku gradnju poslije.

 

 

==Legende==

U grčkom narodu i danas postoje legende o, za njega najvažnijoj, crkvi. Jedna je vezana za pokolj koji su izvršili otomanski vojnici nad narodom koji se sklonio u crkvu prilikom osvajanja grada. Vjeruje se da su pokolj i zarobljavanje izbjegla samo dva redovnika koji su se pred Osmanlijama popeli na galeriju crkve i ondje ušli u zid iz kojega će izaći kad grad opet bude kršćanski.

Druga legenda kaže da se jednoga od posljednjih dana prije osvajanja grada cijeloga dana nije dizala gusta magla. Kad se predvečer napokon podigla, pojavila se misteriozna crvenkasta svjetlost. Ta se svjetlost penjala po kupoli crkve sve do križa na njenome vrhu. To je protumačeno da će se kršćanstvo kupati u krvi. Neki znanstvenici danas smatraju da je bila riječ o efektu koji je izazvala vulkanska erupcija. Podizanje crvene zrake do križa s kojeg je nestala, neki tumače i tako da je Duh Sveti napustio katedralu neposredno prije nego što je oskrnavljena.

{{Commonscat|Hagia Sophia}}

* [[Bizantska umjetnost]]

* [[Kršćanska umjetnost]]

* [[Crkvena arhitektura]]