Razlika između inačica stranice »Damir Škaro«

Obrisan 1 bajt ,  prije 1 godinu
m
ispravak
m (broji→ima)
m (ispravak)
== Športska karijera ==
[[Datoteka:Skaro3.jpg|mini|Škaro u jednoj od borbi]]
Damir Škaro boksačku je karijeru započeo 1976. godine, još tijekom svojih srednjoškolskih dana. Odmah na početku pokazao se talentiranim za taj sport, pa su ubrzo stigli i prvi uspjesi. Na prvenstvu Balkana 1977. godine, održanom u Ateni u dresu kluba „Trešnjevka“ osvojio je zlatnu medalju u juniorskoj konkurenciji polu srednjepolusrednje kategorije. Zahvaljujući početnim uspjesima, Škaro uskoro počinje nastupati i za državnu reprezentaciju, a sukladno napretku prelazi u seniorsku konkurenciju. Mijenja i matični klub te prelazi u vukovarski „Borovo“. Za taj je klub osvojio seniorski naslov prvaka države 1980. u srednjoj kategoriji. Iste godine Škaro se kvalificirao na svoju prvu Olimpijadu koja se održavala u Moskvi. Tamo ga je u prvom kolu eliminirao kasnije najbolji igrač turnira i osvajač zlata, domaćin Viktor Savčenko.
Nakon kvalifikacija na Olimpijadu u Moskvi, Škaro je sljedeće veće uspjehe ostvario kao prvak Balkana 1983. i 1984. Potom odlazi na svoje druge Olimpijske igre, ovaj put u Los Angeles, gdje je u četvrtfinalu, nadomak medalji, poražen od kasnijeg osvajača zlata, opet domaćina Virgila Hilla. Izniman uspjeh postigao je na Svjetskom prvenstvu u Renou (SAD) 1986. gdje je osvojio brončanu medalju. Nakon toga „okitio“ se zlatom na Mediteranskim igrama održanima 1987. u Siriji i ponio laskav naslov „prvak Mediterana“. Sa Svjetskog je pak kupa 1988. održanog u Beogradu sa sobom kući odnio srebrnu medalju. Ta 1988. bila je ključna godina u njegovoj karijeri. Odmah na njezinom početku deklasirao je u Louisiani „svoga starog protivnika“ Virgila Hilla, koji je osvoji zlatnu medalju na [[XXIII. Olimpijske igre - Los Angeles 1984.|Olimpijadi u Los Angelesu]]. Potom je na pred olimpijskom turniru u [[Seoul|Seoulu (Južna Koreja)]] osvojio brončanu medalju što je bio dobar uvid u budući razvoj događaja. Naime, Škaro je na [[XXIV. Olimpijske igre - Seul 1988.|Olimpijskim igrama u Seoulu]] u listopadu iste godine osvojio brončanu medalju, u čvrstom i teškom meču, s naprsnutim rebrima i povrijeđenom arkadom. Njegov nastup je tim mečom i završen, jer su mu liječnici zbog niza zdravstvenih problema zabranili daljnje napore. Nakon Seoula, na vrhuncu sportske snage napušta boksačku karijeru u kojoj je ostavio znatan trag. U 450 odrađenih mečeva ostvario je 12 poraza. Uz proslavljene [[Mate Parlov|Matu Parlova]] i Antu Josipovića jedini je i posljednji Hrvat s olimpijskim odličjem u boksu. Dobitnik je i prestižne nagrade „Franjo Bučar“ 2007. koja se dodjeljuje za izuzetna dostignuća u športu. U povijesti svjetskih prvenstava samo su petorica hrvatskih boksača osvajala odličja. Posljednjem je to uspjelo [[Marijo Šivolija-Jelica|Mariju Šivoliji]] koji je 2005. godine u kineskom Mianyangu osvojio srebrnu medalju u poluteškoj kategoriji. Od hrvatske neovisnosti to je uspjelo i Filipu Paliću koji je u Belfastu 2001. godine u lakoj kategoriji osvojio broncu. U bivšoj državi odličja su osvajali i Mate Parlov, sadašnji izbornik Pero Tadić i Damir Škaro. Zanimljivo, među osvajačima odličja nema četvorice hrvatskih boksača koji su ostvarili zapažene rezultate među profesionalcima - [[Marijan Beneš|Marijana Beneša]], [[Željko Mavrović|Željka Mavrovića]], Branka Šobota i [[Stipe Drviš|Stipe Drviša]].