Inačica od 24. kolovoza 2019. u 21:25 uredi 31.223.129.97 (razgovor) →‎Islamizacija na osvojenim hrvatskim područjima Oznaka: VisualEditor ← Starija izmjena		Inačica od 24. kolovoza 2019. u 22:22 uredi ukloni ovu izmjenu Kubura (razgovor \| doprinosi) 155.232 edits m uklonjena promjena suradnika 31.223.129.97 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika Mateo K 01 Oznaka: brzo uklanjanje Novija izmjena →
Redak 211: Na područjima koje su osvojile osmanlije provodio se postupak islamizacije, što je najvidljivije na području bosanskog sandžaka. Po poreznom registru iz [[1520]]. godine za područje bosanskog sandžaka broj muslimana prešao 45% ukupnog stanovništva,dok nam porezni registar iz [[1624]]. godine govori da u Bosni živi oko 150.000 [[katolici\|katolika]], oko 75.000 [[pravoslavci\|pravoslavaca]] i čak 450.000 [[muslimani\|muslimana]]. Dakle, glavni proces islamizacije je trajao oko 150 godina, i bio je vrlo uspješan. Taj je sandžak radi uspjele islamizacije cijelo vrijeme vladavine Osmanskog Carstva imala povlašten [[status]] u odnosu na sva druga područja u njegov sastavu na Balkanskom poluotoku. [[Feudalizam\|Feudalna]] gospoda su ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i nasljeđivanja istih, a kako ćemo kasnije vidjeti domaći [[muslimani]] u [[Bosna\|Bosni]], s vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva, što nije bio problem ako je [[vlastela]] bila odgovarajuće vjere.<br> Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlozi promjene vjere su mnogostruki: manji porezi za muslimane; zadržavanje i dobijanje posjeda; izbjegavanje danka u krvi; izbjegavanje odmazde; oportunizam jer mu je tako više odgovaralo (kako se danas mijenja pripadnost političkoj stranci u ovisnosti tko je na vlasti); [[prkos]]; [[osveta]]; izbjegavanje kazne; nepovoljni gospodarski uvjeti; jer se imalo "nož pod vratom", odnosno zbog fizičke prisile. Dok se stimulirao prelazak na islam, u isto vrijeme se one koji su se željeli vratititi na kršćanstvo kažnjavalo smrću.<br> Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlog promjene vjere je bio to što su starosjedioci u Bosni imali slične temelje vjere (starosjedioci u Bosni su se odupirali uticajima Vatikana i Konstantinopola, a dokaz za to je sastanak vatikanskog izaslanika i Crkve Bosanske na Bilinom [[:bs:Bilinopoljska_izjava\|Polju]]. Crkva Bosanska nije vrednovala materijalne stvari, poput crkvi, spomenika i raznih suvenira, nego je vrednovala duhovne vrijednosti i snagu ljudskog duha, što su najveće sličnosti sa Islamom) kao i muslimani. Postoje tvrdnje da je islamizacija izvršavana prisilnim prelaskom na Islam, poput metoda pokštavanja koje su provodile pravoslavna i katolička crkva (poznata borba protiv hereze), međutim te tvrdnje su neosnovane i nedokazane. Argument protiv ove tvrdnje je da je jedan od glavnih stubova Islama taj da u vjeri nema prisile. U materijalnom smislu, nemuslimani su u Osmanskom Carstvu imali sva prava garantovana dokumentom [[Ahdnama]] poput prava na zivot, na ispovijedanje vjere, itd... Za uzvrat su nemuslimani bili dužni plaćati poreze, takozvani danak (danak u krvi, u zlatu i u zemljištu). Muslimani, s druge strane su bili oslobodeni ovog poreza. Mogli su da zadrže svoju imovinu. Ali su bili dužni da se bore u vojsci i da daju život za Islam. Mnogi Bošnjaci su na ovaj način položili svoje živote na ratištima po cijelom svijetu. Ovim povodom su stekli uglednu reputaciju i nekolicina njih, koji su uspjeli preživjeti bitke, služili na funkciji Velikog Vezira. Iz ovog razloga su bili privliegovani u ovom Carstvu i do današnjeg dana Turska i Bosna imaju čvrste veze na osnovu značajnog doprinosa Bošnjaka Osmanskom Carstvu. Nakon raspada Osmanskog Carstva, iz zavladalog haosa i nereda, počeo je progon Bošnjaka sa ovih prostora i mnogi su svoje utočište pronašli upravo u Turskoj. Tako da je danas u Turskoj naseljeno oko 2 miliona Bošnjaka (u Bosni i Hercegovini živi oko 2.5 miliona) koji su zadržali Bosanski jezik, koji je danas u više manje nerazumljiv za čovjeka iz Bosne i Hercegovine jer se jezik u BiH nastavio razvijati pod uticajem novonastalih jugoslovenskih kraljevina i republika.<br> Iz već spomenutih [[porez]]nih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje [[pravoslavlje\|pravoslavlja]] po [[Bosna i Hercegovina\|Bosni i Hercegovini]]. U [[srednji vijek\|srednjovjekovnoj državi]] Bosni pravoslavlje je šireno među pripadnicima [[Bosanska crkva\|krstjana u Bosni]], bez ikakva rezultata. Osim nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne [[Bosna\|Bosne]], pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo korijena među [[Bosanci]]ma, te je u vrijeme srednjovjekovne Bosne ta vjeroispovijest bila krajnje zanemariva pojava u Bosni.<br> Međutim, po ulasku [[Bosna\|Bosne]] u sastav Osmanskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se pojavljuju gdje ih do tada nije bilo, što se objašnjava činjenicom da je Osmansko Carstvo imalo blagonaklon stav prema njima u odnosu na katoličko stanovništvo, prvenstveno zbog toga što su osmanlije imale utjecaj na izbor visokog pravoslavnog svećenstva a i sjedište pravoslavne crkve je bilo u Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija, Carigrad i Atos), dok sa druge strane neprekidno ratuje s velikim brojem katoličkih zemalja, te su tako katolici radije prelazili na pravoslavlje nego na islam [[zulumčar]]a, odnosno odlazili su jedinom kršćanskom svećenstvu kojem je bilo dopušteno djelovati na tom području. Osim toga, kasnije je pravoslavno svećenstvo imalo povlašten status, pa su isti nastojali nametati se katolicima u Osmanskom Carstvu.

Osmansko Carstvo: razlika između inačica