Otvori glavni izbornik

Promjene

m
brojao→brojio, brojao→imao
Ciljevi drugog gerilskog pokreta na području Jugoslavije, [[Četnici u Drugom svjetskom ratu|četnika]], bili su održavanje [[Kraljevina Jugoslavija|Dinastije Karađorđević]], time osiguravajući prevlast srpske populacije<ref>[[#Milazzo 1975|Milazzo (1975)]], str. 30–31</ref><ref>[[#Roberts 1973|Roberts (1973)]], str.48</ref> i stvaranje [[Velika Srbija|Velike Srbije]]<ref>[[#Tomasevich_1975|Tomasevich (1975)]], str.166–178</ref> etničkim čišćenjem i brojnim zločinima nad Hrvatima, Muslimanima i Albancima u područjima koje su smatrali povijesno ili pravno srpskima.<ref name="Banac 1996 p143">[[#Banac 1996|Banac (1996)]], str. 143{{citat|From the summer of 1941, the Chetniks increasingly gained control over Serb insurgents and carried out gruesome crimes against Muslims of eastern Bosnia-Herzegovina. Massacres of Muslims, usually by cutting the throats of the victims and tossing the bodies into various water-ways, occurred especially in eastern Bosnia, in Foča, Goražde, Čajniče, Rogatica, Višegrad, Vlasenica, Srebrenica, all in the basin of the Drina river, but also in eastern Herzegovina, where individual villages resisted Serb encirclement with ferocious determination until 1942. Chetnik documents – for example the minutes of the Chetnik conference in Javorine, district of Kotor Varoš, in June 1942 – speak of a determination to 'cleanse Bosnia of everything that is not Serb'. It is difficult to estimate the number of Muslim victims of this original ethnic cleansing, but it can be counted in the tens of thousands.}}</ref><ref name="Hirsch 2002 p76">[[#Hirsch 2002|Hirsch (2002)]], str. 76</ref><ref name="Mulaj 2008 p71">[[#Mulaj 2008|Mulaj (2008)]], str. 71</ref><ref>[[#Velikonja_2003|Velikonja (2003.)]], str.166.</ref> Odnosi između pokreta bili su izrazito napeti od samog početka, a od listopada 1941. razvili su se u otvoreni sukob. Titova jugoslavenska politika bila je suprotna četničkim planovima o Velikoj Srbiji, dok je četnički monarhizam bio neprihvatljiv komunistima.<ref>{{cite web|url=http://www.bbc.co.uk/history/worldwars/wwtwo/partisan_fighters_01.shtml |title=Partisans: War in the Balkans 1941 -1945 |publisher=BBC |accessdate=19 November 2011}}</ref> U početnom razdoblju partizanske snage su bile većinski srpske (gledano na području Jugoslavije) te nepovjerljive prema međunacionalnoj suradnji; pojedine postrojbe bile su osumnjičene za zločine nad Muslimanima (primjerice, pokolj žena i djece u travnju 1942. u [[Hercegovina|Hercegovini]]). Imena Hrvata i Muslimana zapovjednika partizanskih snaga morala su se kriti lozinkama od pripadnika pokreta, većinom Srba.<ref name="Pinson1996">{{cite book|author=Mark Pinson|title=The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia|url=http://books.google.com/books?id=Yl3TAkJmztYC&pg=PA143|accessdate=2 October 2013|year=1996|publisher=Harvard CMES|isbn=978-0-932885-12-8|pages=143, 144}}</ref>
 
Do kraja [[1944.]] partizanske snage su brojaleimale 650.000 partizana i partizanki organiziranih u 4 armije i 52 [[Divizija|divizije]], koje su pribjegavale konvencionalnom ratovanju (za razliku od prijašnje sklonosti [[Gerilsko ratovanje|gerilskom ratovanju]]).<ref name=perica>{{cite book|last=Perica|first=Vjekoslav| title=Balkan Idols: Religion and Nationalism in Yugoslav States|publisher=[[Sveučilište Oxford|Oxford University Press]]|year=2004|page=96|isbn=0-19-517429-1}}</ref> Do travnja 1945. bilo je preko 800.000 partizana.
 
== Ime ==
Ustanak je ubrzo započeo u raznim dijelovima bivše Jugoslavije, bez obzira na političke podjele koje su uvele okupacijske snage. Tito je, kao vrhovni zapovjednik, izradio upustva pod naslovom ''Zadatak narodnooslobodilačkih partizanskih odreda'', objavljena u Biltenu Glavnog štaba NOPOJ [[10. kolovoza]]. Cilj odreda je, prema tim uputstvima, oslobođenje naroda Jugoslavije od okupatora i borba protiv njegovih suradnika. Partizanski odredi su borbeni odredi naroda Jugoslavije u kojima se nalaze rodoljubi, nezavisno od političkog uvjerenja, i nisu u službi nijedne partije. Partija je, kako bi privukla masovnu podršku, izostavila cilj "socijalnog oslobođenja", odnosno revolucionarni prevrat.
 
Na Savjetovanju u Stolicama (kod Krupnja, na teritoriju tzv. [[Užička republika|Užičke Republike]]) [[26. rujna]] [[1941]]. odlučeno je da se u svim ustaničkim odredima uvede jedinstven ustroj i zajedničko vodstvo, te uvede institucija političkih [[komesar]]a. Glavni štab NOPOJ preimenovan je u ''Vrhovni štab'' kojem je na čelu [[Tito]], te su, u skladu s [[federacija|federalističkom]] koncepcijom [[KPJ]] o preuređenju Jugoslavije, ustrojeni njemu podređeni glavni stožeri za Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Odred je zadržan kao najveća postrojba (manje nezavisne postrojbe su bile čete, a najmanje partizanske grupe), a prema potrebi mogu se formirati grupe odreda. Odred se dijeli na dvije do četiri bojne, zatim na čete, vodove i desetine. Utvrđeno je da četa bude osnovna jedinica koja brojiima 80-120 boraca. Skrenuta je pozornost na značaj unaprjeđenja obavještajne službe, saniteta i intendature.
 
U svim postrojbama uvedeni su [[politički komesar]]i, koji će brinuti o disciplini, moralu i provođenju političke linije [[KPJ]]. Odlučeno je i da se na svim oslobođenim područjima osnivanju [[narodnooslobodilački odbor]]i kao organi "narodne vlasti" i razvija politička aktivnost u narodu. Za amblem pripadnika partizanskih jedinica određen je komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda (nosili su je i vojnici [[SSSR]]-a). Ove su odluke bile protivne uputama koja je preko radio-veze iz Moskve davala [[Kominterna]], da se ne ide u organizaciju nove vlasti (tj. da se akcije ograniče na [[pokret otpora]] bez ambicije da se započne [[narodnooslobodilački rat]] i komunističku revoluciju) i da ne ističu komunistički simboli, jer je u ovoj fazi borbe, da bi se pomoglo [[SSSR]]-u, potrebno mobilizirati što šire slojeve stanovništva.
[[Datoteka:Tenk_bataljon_NOVH_1944.jpg|mini|300px|Tenkovski bataljon Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, 1944.]]
 
Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi u [[Foča|Foči]]. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su po odlukama iz Stolica pod kontrolom [[KPJ|komunističke partije]] preko komesara i zapovjednika koje imenuje Vrhovni štab, ustroje i dobrovoljački odredi, koji su van političke kontrole. U njih su ušli uglavnom pobunjeni Srbi iz istočne Bosne, koji nisu htjeli prihvatiti komunističko vodstvo, ali ni pristupiti četnicima. 1942. partizanski odredi službeno su pridruženi u NOV i POJ, čije su postrojbe brojaleimale približno 236.000 vojnika u prosincu 1942.<ref name=time>{{cite news|url=http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,885272,00.html|title=Foreign News: Partisan Boom|date=3 January 1944 |work=Time |accessdate=15 February 2010}}</ref>
 
Razmjeri podrške partizanima su se razlikovali obzirom na područje i nacionalnost, odražavajući egzistencijalne brige lokalnog stanovništva i vlasti. Nakon što je 40 hrvatskih komunista osnivanjem [[Prvi sisački partizanski odred|partizanskog odreda]] simbolično pokrenulo ustanak u Hrvatskoj, on je dobivao sve više pristaša.<ref name="cohen94"/> Ustanak pod vodstvom Tita u Srbiji, podignut dva tjedna kasnije, ([[Užička Republika]]), bio je brzo slomljen te je poslije toga podrška partizanima značajno pala. Broj partizana u [[Srbija|Srbiji]] bio je zanemariv do kraja [[1943.]], kad je počeo dobivati veću podršku zbog uspješne borbe protiv Sila Osovine.<ref>{{cite web|last=Hart|first=Stephen|title=BBC History|url=http://www.bbc.co.uk/history/worldwars/wwtwo/partisan_fighters_01.shtml#two|work=Partisans: War in the Balkans 1941 – 1945|publisher=BBC|accessdate=12. travnja 2011}}</ref>
Sa savezničkom zračnom podrškom (''[[Operation Flotsam 1944|Operacija Flotsam]]'') i pomoći Bugarske armije i [[Crvena armija|Crvene armije]], u drugoj polovici 1944. NOVJ se okrenuo situaciji u Srbiji, gdje većih borbi nije bilo od sloma Užičke Republike krajem 1941. 20. listopada Crvena armija, bugarske snage i partizani su nakon teških borbi i djelovanja topništva zauzeli [[Beograd]] u zajedničkoj [[Beogradska ofenziva|Beogradskoj ofenzivi]]. Do dolaska zime, snage NOVJ-a kontrolirale su gotovo čitavu istočnu polovicu Jugoslavije - Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, kao i veći dio Dalmacije. Nakon prosinačkih operacija, kojima je oslobođen [[Knin]], oslobođena je i čitava [[Dalmacija]]. Pozivi vojnicima na drugim stranama na pristupanje NOVJ-u pojačali su broj prebjega iz [[Domobranstvo (NDH)|Domobranstva]] u Hrvatskoj i BiH.
 
Početkom 1945. NOVJ je brojioimao 800.000 boraca<ref name=perica/> te je uz pomoć Bugara i Crvene armije probila Srijemsku bojišnicu. Sarajevo je zauzeto početkom travnja, dok je NOVJ ušao u Zagreb 8. svibnja 1945. Nakon ogorčenih borbi oko [[Rijeka|Rijeke]] i prolaska kroz [[Istra|Istru]], partizani su ušli u [[Trst]] dva dana prije angloamerikanaca.<ref>[[#Roberts_1973|Roberts (1973)]], str.319</ref>
 
[[Bitka kod Poljane]], često nazivana "posljednjom bitkom Drugog svjetskog rata u Europi, bio je sukob sa snagama [[Wehrmacht]]a i kvislinškim postrojbama blizu [[Prevalje|Prevalja]] u [[Koruška|Koruškoj]] između 14. i [[15. svibnja]] 1945. [[Bitka za Odžak|Posljednji džep otpora]] oko [[Odžak]]a u [[Bosanska Posavina|Bosanskoj Posavini]] s oko 450 vojnika slomljen je tek [[25. svibnja]].<ref>[http://www.posavski-vremeplov.com/suzna-dolina/zadnja-bitka/ posavski-vremeplov.com, Bitka za Odžak]</ref>
{{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
 
[[kategorijaKategorija:Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu]]
[[kategorijaKategorija:partizaniPartizani]]