Principat: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
m brojao→brojio, brojao→imao |
||
Redak 15:
Budući da se većina vojske nalazila u provincijama dodijeljenim Augustu, ovlaštenja iz 27. pr. Kr. nisu značajnije utjecala na njegovu vojnu moć. Štoviše, dok god je bio konzul (bio je ponovo biran za konzula svake godine sve do 23. pr. Kr.), on je također bio najviši civilni magistrat. Drugim riječima, još uvijek je bio svemoćan, čak iako je, po vlastitim riječima, "stavio državu na raspolaganje senatu i rimskom narodu" (''rem publicam ex mea potestate in senatus populique Romani arbitrium transtuli, Res gestae''). Augustu je posebno bilo stalo da se približi senatorskom staležu, jer je uviđao da bez njihove suradnje civilna uprava nije bila moguća. Međutim, njegova monopolizacija konzulskog položaja iritirala je dio senata, pa je bilo nužno drugačije rješenje. Stoga je 23. pr. Kr. August unio promjene: povukao se s mjesta konzula i nikada ga više nije zauzimao (osim privremeno 5. pr. Kr. i ponovo 2. pr. Kr., u sasvim određene i ograničene svrhe). Umjesto toga dobio je tribunska ovlaštenja (''tribunicia potestas''). On nije mogao postati narodni tribun zato što ga je [[Cezar|Julije Cezar]] usvojio u patricijsku obitelj, ali je zato od senata dobio sva prava i privilegije narodnog tribuna, što su komicije zatim potvrdile. On je već od 36. pr. Kr. uživao neka tribunska ovlaštenja, ali ih je sada dobio sva, pa i neka dodatna, kao što je pravo da saziva senat kada god želi i da ima prioritet u iznošenju predmeta na senatskim sjednicama. Preko svojih tribunskih ovlaštenja on je također mogao sazivati narodne skupštine i učestvovati u njihovom radu.
Aranžman iz 23. pr. Kr. imao je još jednu pogodnost. Moć narodnog tribuna bila je tradicionalno povezana sa zaštitom građana, pa je bilo malo vjerojatno da će Augustovo stjecanje tih ovlaštenja izazvati protivljenja. I zaista, August je otada stalno isticao da, ukoliko je njegov položaj u državi izuzetan (što je svakako i bio), to je upravo zbog njegovih tribunskih ovlaštenja. Mada su mu ta ovlaštenja bila dodjeljivana na godinu dana, ona su redovno obnavljana i najzad su proglašena doživotnim. Tako su ona bila istovremeno i godišnja i vječna, i predstavljala su pogodno sredstvo za
Godina 23. pr. Kr. istovremeno je ustanovila pravni osnov za Augustovu upravu nad područjem koje mu je povjereno (''provincia''). Senat mu je dodijelio konzulsku vlast (''imperium proconsulare'') koja je bila vremenski ograničena, ali se automatski obnavljala svaki put kada bi istekla (obično svakih deset godina). Štoviše, ova prokonzulska vlast važila je i u [[Italija|Italiji]], pa i u samom [[Rim]]u i unutar granica pomerija, i bila je veća (''maius'') od vlasti bilo kog drugog ''magistrata''. Stoga je August mogao zakonski intervenirati u svakoj provinciji, uključujući i one koje su na upravu povjerene senatu i na čijim je čelu stajao drugi upravitelj. Augustov položaj u državi bio je jedinstven i neusporediv sa položajem bilo koga drugoga, ali je on izbjegavao isticati najneobičniju i autokratsku moć koju je imao, tj. ''imperium proconsulare maius'', već je uvek isticao tribunsku vlast kao osnovu svog vodećeg položaja u državi.
Redak 56:
Provincije su plaćale porez, koji je korišten za isplatu vojnika, različite donacije carevim prijateljima, izdržavanje carskog dvora i programe javnih radova. Periodični cenzusi, koji su pažljivo popisivali bogatstvo svake provincije, pružili su osnovu za dva direktna poreza: ''tributum soli'' (porez na zemlju), koji su plaćali posjednici zemljišta u provincijama, i ''tributum capitis'', koji se plaćao na ostale vrste imovine (to nije bila glavarina, osim u Egiptu i još nekim manjim područjima). U carkim je provincijama direktni porez prikupljao carev prokurator, službenik iz viteškog staleža koji je uglavnom bio neovisan od upravitelja provincije. U senatskim su provincijama za financije bili zaduženi kvestori, ali se postepeno sve češće pojavljuju i prokuratori. Indirektne su poreze (''vectigalia'') još uvijek prikupljali ''publikani'', koji su se sada mnogo strože kontrolirali i koje su postepeno zamjenjivali carski činovnici.
Da bi nagradio svoje vojnike posle vjerne službe, [[Cezar]] ih je naselio uglavnom po imanjima u provincijama, u veteranskim gradovima. To je učinio i August iz istog razloga, ali i da bi smanjio opasno vojno prisustvo u državi uopće. Stoga je, tijekom samo jedne generacije, organizirano više od 120 novih centara po cijelom carstvu, u eksploziji urbanizacije koja ni prije ni kasnije nije imala paralele. U naseljima nazvanim ''coloniae'' svi su stanovnici bili rimski građani, a gradske magistrature, i gradski život uopće, bio je najvećim dijelom organiziran prema rimskom uzoru. Neke kolonije bile su izuzete od plaćanja direktnog poreza, čime su se još više približavale svojim italskim uzorima. U municipijama su rimsko građansko pravo dobijale samo osobe koje su bile magistrati (u Africi su posle [[Hadrijan|Hadrijana]] rimska građanska prava ponekad davana svim članovima lokalnog senata). Na taj se način cijela lokalna aristokracija postepeno uključivala među rimske građane. I u municipijama su lokalni statuti predviđali rimske oblike gradske uprave. Gradski centri čiji su stanovnici u potpunosti bili isključeni iz rimskog građanstva nazivali su se ''civitates'' i uživali su autonomiju u lokalnim poslovima, pod nadzorom upravitelja provincije. Na zapadu je mnogim takvim naseljima na kraju dodijeljen status municipija, poslije čega su u njima usvojene prvobitno italske magistrature (''duoviri'' i ''aediles'', koji su zajedno činili jedan kolegij nazvan ''quattuorviri'') i senat (''curia'' ili ''ordo''), koji je obično
Augustova politika prema provincijama nije bila jednaka: stare i umirene provincije dobijale su povlastice; reguliran je porezni sistem, pri čemu zakupi nisu konačno ukinuti, ali su izgubili raniji značaj, jer su mnoge poreze ubirali neposredno prokuratori koje je postavljao August. Pojednostavljena je procedura za razmatranje optužbi za iznuđivanje u provincijama. U novoosvojenim provincijama, s druge strane, trajala je surova eksploatacija lokalnog stanovništva, koja je ponekada dovodila do ustanaka, kakvi su oni u Hispaniji (24―19. pr. Kr.), Panoniji (6―9. godine) i Germaniji (9. godine). Ipak, provincije su u principu u doba carstva živjele bolje nego u doba republike. Upravitelji provincija postavljali su se samo uz suglasnost cara. Pošto je on na neki način smatrao sebe patronom i zaštitnikom provincijskog stanovništva, loši ili nasilni upravitelji mogli su očekivati gubitak careve naklonosti, kraj svoje karijere, ili čak neku težu kaznu.
Redak 118:
===Vojska===
Vojska koja je uspostavila "rimski mir" (''pax Romana'') veoma se malo uvećala u odnosu na veličinu koju joj je odredio August, usprkos proširenju granica carstva pod [[Klaudije]]m, Flavijevcima i [[Trajan]]om. Pod Trajanom je za kratko vrijeme dostigla broj od 31 legije, ali je obično
Vojska nije služila za održavanje neke vojne diktature, nego za obranu granica. Međutim, zbog stalne smjene točaka na koje su neprijatelji udarali legije su raspoređene drugačije nego u doba Julijevaca-Klaudijevaca. Pod Antoninom Pijem, podunavske su provincije (Panonija, Mezija, Dakija) imale deset legija, dok ih je na istoku (Mala Azija, Sirija, Palestina, Egipat) bilo devet, pri čemu su obje ove oblasti imale i svoje flotile; od ostalih devet legija, tri su se nalazile u [[Velika Britanija|Britaniji]], a 4 u [[Rajna|rajnskoj]] oblasti. [[Tacit]] u "Analima" kaže da je na smjeni dvije ere broj vojnika u pomoćnim trupama bio otprilike jednak broju legionara, ali broj pomoćnih trupa uskoro se povećao: dok je u svakoj legiji u punoj snazi bilo nešto više od 5.000 vojnika, pa ih je stoga polovicom 2. stoljeća bilo ukupno oko 150.000, dotle je u pomoćnim trupama bilo oko 245.000 vojnika, naravno ako su trupe bile u punoj snazi. Vojska je ukupno
Dva razloga, vojni i financijski, objašnjavaju sve veću upotrebu pomoćnih trupa. Raspoređeni u jedinice od najviše 500 vojnika, te su trupe bile pokretljivije i bile su ohrabrivane da njeguju svoje tradicionalne lokalne vojne vještine. Pored toga, ti su se vojnici mogli regrutirati za manju plaću nego legionari. Što se tiče regrutiranja legionara, čak se i ta veća plaća pokazala sve manje privlačnom. Dok su se legije u ranom carstvu mogle popuniti uglavnom ljudima rođenim u Italiji i u južnoj Galiji, do druge polovice 2. stoljeća većina ljudi se morala regrutirati u provincijama, a poslije Trajana to su uglavnom bili stanovnici pograničnih provincija. Mladići iz unutrašnjih dijelova carstva, odrastajući u sukcesivnim periodima stalnog mira, nisu više na vojnu službu gledali kao na prirodni dio svog života, a privredna zanimanja postala su privlačnija u odnosu na nagrade koje je moglo donijeti neko vojno mjesto na granicama carstva. Tako su mir i prosperitet doprineli da vojska postane sve manje rimska, sve manje centralistička, i sve više barbarska, što će se u konačnici, u drugoj polovici 5. stoljeća, pokazati pogubnim po [[Rimsko Carstvo|carstvo]].
| |||