Vuk Karadžić: razlika između inačica

[[Datoteka:Вук Стефановић Караџић.око 1850..jpg|mini|220px|Vuk Stefanović Karadžić, oko 1850. godine]]

'''Vuk''' '''Stefanović'''{{fusg|1}} '''Karadžić''' ([[Tršić (Loznica)|Tršić]], [[7. studenoga]] [[1787]]. – [[Beč]], [[7. veljače]] [[1864.]]), bio je [[Srbi|srpski]] jezikoslovac i reformator [[Srpski jezik|srpskoga]] jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. Pokraj jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na [[Velika Srbija|velikosrpski pokret]].<ref>Vuk Karadžić: Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona ("Srbi svi i svuda").</ref><ref>[http://hrcak.srce.hr/file/117968 ''Croatica et Slavica Iadertina'', vii/i (2011), str. 201. - 202.] Andrea Sapunar Knežević, Marijana Togonal: Stanko Vraz kao folklorist.<br>"''Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodi oštre polemike s Karadžićem jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske.'' "<br>Sâm je Karadžić poslije napisao u jednom svom djelu da narod u tim hrvatskim krajevima "neće da se zovu Srbima". Vidi u: ''Izvori velikosrpske agresije'' (prir. [[Bože Čović]]), tekst Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda". Školska knjiga, Zagreb, 1991., ISBN 86-393-0255-3, str. 83.<br>"''...zovu se Srbi, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni od zakona turskoga misle da su pravi Turci... a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive....''"<br>"''mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.''"<br>Indikativno je koliko Karadžić često u tekstu <u>izbjegava</u> spomenuti imenicu ''Hrvati'' i pridjev ''hrvatski'', dok je sve po svom nahođenju proglašavao Srbima.</ref><ref>{{eng oznaka}} [[Tim Judah]], ''The Serbs. History, Myth & the Destruction of Yugoslavia'', 2. izd., Yale Nota Bene, Yale University Press, New Haven-London, 2000., ISBN 0-300-08507-9, str. 61. - 62.:{{citat2|But Karadžić's linguistic work also led him to theorise about the nature and identity of the peoples of the southern Balkans. His ideas were to influence the development of a Greater Serbian ideology for many generations to come. (...) Nevertheless Karadžić's ideas were a powerfull boost for the ideology of Greater Serbia. (...) The effect of Karadžić's ideas was to give intellectual backbone to Serbian or more particularly Greater Serbian nationalism.}}</ref>

Vuk Karadžić rođen je u obitelji u kojoj su djeca umirala, pa je dobio ime Vuk kako ga vještice ne bi ubile. Rođen je u selu [[Tršić (Loznica)|Tršiću]] u [[Osmansko Carstvo|Osmanskom Carstvu]] (danas [[Srbija]]). Očevim podrijetlom (baka i djed) je iz plemena Drobnjaci (suvremena [[Crna Gora]], oblast između sadašnjih općina [[Žabljak]] i [[Šavnik]]), iz sela [[Petnjica (Šavnik, Crna Gora)|Petnjica]], a majka mu je rođena u [[Bratonožići]]ma u Crnoj Gori. Pisati i čitati naučio je kod rođaka Jevte Savića, jedinog pismenog čovjeka u kraju. Obrazovanje je nastavio početkom [[1796.]] godine u [[Loznica|Loznici]] koju napušta u trećem razredu zbog izbijanja kuge, a poslije ga otac šalje u [[manastir]] [[Tronoša|Tronošu]] gdje je učio "bekavicu" (sricanje iz [[bukvar]]a) i časoslov.<ref name="Bašić">[[Nataša Bašić]], ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Školske novine, Zagreb, 1991., ISBN 86-7457-060-7, [[fusnota]] 1, str. 31.</ref> Kako ga u manastiru nisu podučavali, nego tjerali čuvati stoku, otac ga je vratio kući. Po izbijanju [[Prvi srpski ustanak|Prvoga srpskog ustanka]], [[1804.]] godine, postao je pisarom u četi harambaše Ćurčije a s jeseni iste godine otac ga šalje u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]], gdje nastavlja školovanje.<ref name="Bašić"/> Godinu dana učio je privatno a jednu godinu kao redoviti đak škole za obrazovanje klerika (tu mu je nastavnikom bio [[Lukijan Mušicki]]) gdje je učio srpski, i njemački jezik, slavensku gramatiku, aritmetiku i katekizam.<ref name="Bašić"/> Pošto nije dobro svladao njemački jezik nije mogao nastaviti školovanje u karlovačkoj gimnaziji te odlazi u Petrinju učiti njemački jezik.<ref name="Bašić"/> U Srbiju se vratio uljeto [[1807.]] godine. Poslije stiže u [[Beograd]] kako bi upoznao [[Dositej Obradović|Dositeja Obradovića]], svog voljenog prosvjetitelja. Dositej Obradović nije ga prihvatio, pa je Vuk razočaran otišao u [[Jadar]] i počeo raditi kao pisar u štabustožeru Jakova Nenadovića. U to vrijeme, 1807. godine, nastao je njegov prvi poznati spis ''Svidetelstvo''.<ref name="Bašić"/> Nakon otvaranja Velike škole u Beogradu, Vuk je postao njezin đak. U Beogradu zdravstveno stanje mu se pogoršalo (od djetinjstva je bolovao od kostobolje) i [[1808.]] godine odlazi na liječenje, prvo u toplice u Mehadiju ([[Vlaška (pokrajina)|Vlaška]]), potom u [[Novi Sad]] a nakon toga, uljeto [[1810.]] godine, u [[Budim]].<ref name="Bašić"/> Ujesen iste godine vraća se u Srbiju, u Beograd, sa zgrčenom lijevom nogom u koljenu i štulom i živi kao privatni učitelj u "maloj školi".<ref name="Bašić"/> S proljeća [[1811.]] godine upravitelj je carinarnice u [[Kladovo|Kladovu]] a [[1812.]] godine u [[Negotin]]u obavlja poslove za [[Karađorđe|Karađorđa]] te u [[Vidin]]u pregovara s Mula-pašom.<ref name="Bašić"/> U svibnju [[1813.]] godine, po Karađorđevu nalogu zamijenio je Jefta Savića u Brzoj Palanci na dužnosti sudca i upravitelja a kada ustanak propada (1813.), odlazi u [[Beč]].<ref name="Bašić"/> U Beč stiže u studenome iste godine i kako sâm reče, ''"barem od sve muke ne bi li nemecki naučio"''.<ref name="Bašić"/> U Beču upoznaje Jerneja Kopitara koji mu dalje pomaže u ostvarenju planova. Započeo je svoj rad na reformi srpskoga jezika i pravopisa i uvođenju narodnog jezika u književnost. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su [[Hrvati]] prije Karadžića,<ref>{{Citiranje www|naslov=Franjevci i pretpreporodno doba|url=http://www.ofm.hr/juniorat/index.php?option=com_content&task=view&id=486&Itemid=101|autor=Fra [[Daniel Patafta]]|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=5. ožujka 2018.|arhivurl=http://archive.is/UHMFa|arhivnadnevak=2. srpnja 2013.|citat=(...) fra [[Lovro Bračuljević|Lovro Brčuljević]] (1685.–1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u ''Opomeni'' uz svoje djelo ''Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi'', tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je: ''lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori ... Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.''}}</ref> a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca [[Johann Christoph Adelung|Johanna Adelunga]], ''VollstandigeVollständige Anweisung zur deutschenDeutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung'' (1788.)<ref>[https://reader.digitale-sammlungen.de/de/fs1/object/display/bsb11104959_00005.html Vollständige Anweisung zur Deutschen Orthographie, nebst einem kleinen Wörterbuche für die Aussprache, Orthographie, Biegung und Ableitung], reader.digitale-sammlungen.de, pristupljeno 5. rujna 2019. {{deu oznaka}}</ref>; koje glasi ''Schreib wie du sprichst'' (Piši kako govoriš). SveSvi biografijeKaradžićevi o Karadžićuživotopisi ističu velik utjecaj Jerneja Kopitara na njegov rad. U početnim Karadžićevim koracima KaradžićaJernej Kopitar je bio je glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Jerneja Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Zbog problema s [[Miloš Obrenović|knezom Milošem Obrenovićem]] bilo mu je zabranjeno tiskati knjige u Srbiji. Svojim radom stječe prijatelje i pomoć u [[Rusija|Rusiji]], gdje dobiva stalnu mirovinu [[1826.]] godine. U obitelji mu je ostala živa samo kći Mina Karadžić.

U prvoj polovici 19. stoljeća, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm i austrijskih vlasti koje je predstavljao Jernej Kopitar, glavni habsburški cenzor za slavenske knjige -, Vuk Stefanović Karadžić počeo je opsežnu reformu srpskoga jezika.

Negativna posljedica Karadžićeva [[polemika|polemičko]]-publicističkoga djelovanja bilo je njegovo zasnivanje [[pansrpstvo|pansrpske]] ideologije temeljene na pojednostavljenom shvaćanju jezično-dijalektalnih zakonitosti i povijesti ([[Srbi svi i svuda]]). U biti, Karadžić je izjednačio sve govornike [[štokavsko narječje|štokavskoga narječja]] s etničkim Srbima, postavivši temelje [[Velika Srbija|velikosrpske]] ideologije u kulturnopovijesnom obliku. Iako se ne može sam okrivljavati za te stavove (koje je, čak i u radikalnijem obliku, zastupala rana slavistika u radovima Dobrovskog ili Šafařika) - ostaje činjenica kako Karadžić nije, ni nakon polemike s hrvatskim filolozima poput [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]], odstupio od svojih stajališta, iako ih nije mogao uvjerljivo argumentirati. Time je doprinio rastu netrpeljivosti, koju ni jasno odricanje i nijekanje štokavsko-srpske kvazijednadžbe njegova najpoznatijega nasljedovatelja [[Đuro Daničić|Đure Daničića]], nije bitno umanjilo, te koja i dalje dominira srpskom jezičnopovijesnom ideologijom.

S druge strane, ova se analiza može objasniti-, mada se ne i opravdati, Karadžićevom tvrdnjom da se određen broj naroda u svijetu obilježava pripadnošću jeziku kojim govori, a ne vjerom. Tako dakle, u Rumunjskoj postoji katolička manjina koja se pak smatra rumunjskom. No, taj pristup pada u vodu budući da je Karadžić bio upoznat, preko Šulekova orječja "Srbi i Hrvati", 1856. godine, s činjenicom da velik broj pisaca od 16. do 19. stoljeća, a koji pisahu na štokavštini, svoj jezik izrijekom nazivaju hrvatskim ([[Dominko Zlatarić]], [[Juraj Radojević]], fra [[Luka Terzić]], [[Mavro Vetranović]], [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]],. ...) ili izjednačuju pojmove "ilirski", slovinski" i hrvatski ( [[Jakov Mikalja]], [[Joakim Stulli]]), pa se Karadžićevo stajalište ne može opravdati neobaviještenošću (kao što je to pokušao [[Vatroslav Jagić]] 1864. godine u tekstu "Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića za naš jezik".)

Na tehničkoj razini, Karadžićeva reforma manifestirala se u novoj [[Ćirilica|srpskoj ćirilici]] u kojoj su izbačeni ''nepotrebni'' poluglasnici (''ъ, ь''), apsorbirani grafemi za ''lj'', ''nj'', ''dž'' koje je predlagao Sava Mrkalj (VukKaradžić je gotovo u potpunosti preuzeo grafiju "narodnog" pisanog idiolekta Gavrila Stefanovića Venclovića, monaha u manastiru Rači s konca 17. i početka 18. stoljeća, te je uveden grafem ''j'' iz latinice. Novi fonološki pravopis, primjeren prozirnom idiomu kakav je novoštokavski, zamijenio je stariji tvorbeno-morfološki pravopis. Jezični supstrat je bila novoštokavska ijekavština (istočnohercegovačko-krajiški dijalekt), koju je Vuk Karadžić stilizirao dijelom i prema hrvatskim pisanim djelima (''tjerati'' mjesto ''ćerati'', ''hoću'' mesto '''oću''). No, zbog utjecaja srpske građanske klase u [[Vojvodina|Vojvodini]] i Srbiji, ta je reforma prihvaćena u nešto izmijenjenom obliku: ijekavski refleks ''jata'' (''ě'') je zamijenjen ekavskim (''dete'' mjesto ''dijete''). Srpski književni jezik ijekavskoga refleksa jata ostao je među manjinskim Srbima u Crnoj Gori, [[Bosna i Hercegovina|BiH]], zapadnoj Srbiji kao i među Srbima u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].

Pitanje utjecaja hrvatske književnojezične baštine i suvremenika na Kopitar-Karadžićev jezični model bilo je aktualno od samoga početka toga projekta, no interes za to jače je oživio tek potkraj 20. stoljeća, tijekom raspada [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Jugoslavije]], budući da ta tema bijaše tabuizirana zbog nekoliko silnica, a u srži joj leži pretenzija srpskoga nacionalizma na hrvatsku jezičnu i književnu baštinu: budući da je u vizuri velikosrpskoga nacionalizma hrvatski jezik samo derivat srpskoga (utjecaj teza rane slavistike Dobrovskog, Kopitara, Šafarika, Miklošiča), iznošenje podataka i istraživanje tijekova Karadžićeve jezične standardizacije, te činjenica ukazujućih na to kako su mnogi hrvatski auktori utjecali na taj jezični tip konačno je smjeralo tomu da ukaže na to da je srpski jezik "mlađi" od hrvatskoga i da svoju modernu fizionomiju duguje, u nemaloj mjeri, hrvatskomu korpusu. U sljedećim<ref>Nataša Bašić: ''V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike'', Zagreb, 1991.; Mario Grčević: ''Hrvatski udjel u Karadžićevu prijevodu Novoga zavjeta'' http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=259501; Mario Grčević: ''Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme'' http://bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=264345</ref> je djelima utvrđeno je:

* Kopitar je Karadžiću stilizirao pravopis ponajviše po uzoru na [[Andrija Kačić Miošić|Kačićeva]] djela, te djela dubrovačkih autora u kojima je prevladavao fonološki pravopis (izsjeći>isjeći, razstaviti>rastaviti, razpad>raspad, gostba>gozba, radostno>radosno, težko> teško, sladko>slatko, devetdeset>devedeset ...), no u nekim je detaljima otišao i dalje, jer su, n.pr., [[Dominko Zlatarić|Zlatarić]] i [[Marin Držić|Držić]] pisali odprije, nadkrili, predka, obstoji, ..., dok u "Srpskom rječniku" iz 1818. nahodimo načelo pisanja: otprije, natkrili, pretka, opstoji

* u "Srpski rječnik" iz 1818., a još više u onaj iz 1852., ušlo je mnogo riječi iz hrvatskih dopreporodnih rječnika. Pritom valja napomenuti da je Karadžić uglavnom rabio pučke riječi - posve u skladu s ideologijom idealiziranoga "narodnoga jezika", pa nije uveo pojmove iz intelektualne sfere, niti civilizacijskoga nazivlja koje se baš u to doba, napose u prijelomnom rječniku [[Ivan Mažuranić|Mažuranića]] i [[Jakov Užarević|Užarevića]]: "Němačko-ilirski slovar", 1842., stvaralo ubrzanim tempom. Također, nasuprot jezičnom čistunstvu hrvatskih jezikoslovaca i pisaca, Karadžićev purizam bio je poglavito uperen potiv rusizama i crkvenoslavizama vrlo zastupljenih u slavenosrpskome jeziku. Prema turcizmima i orijentalnim islamizmima Karadžić je bio ravnodušan.

* poznata su Karadžićeve izjave koje ukazuju da se naslonio na tradiciju hrvatskoga štokavskoga pisanja: ''"Svi Slavenski narodi kromě Serbalja vostočnog' věroispovědanija imaju svoje Rěčnike. Mi ga sami trebamo...Ja sam takovij Rěčnik preduzeo, i već skupio. On će pomenutim' potrebama udovletvoriti. Soderžavaće sve Serbske rěči, koe se nalaze u Rěčnicima: Kurcbekovom' (koi e samo imenom Serbskij), Dellabelli, Belostencu, Jambrešiću, Stulliju, Voltičžiu, Hajmu; a imaće jošt' ednu tretinu pravih Srbskih' rěčij, koe se ni u ednome, ot rečenih Rěčnika, ne nalaze."'' ("U Fruškogorskom' Monastiru Šišatovcu 20ga Marta 1816.; Sabrana dela Vuka Karadžića, 2. tom, Prosveta, Beograd, 1966.: "Objavlenie o serbskome rěčniku"); ''"{Srbi s pisanjem na narodnom jeziku} nisu uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka dok su braća zakona Rimskoga, osobito Dubrovčani i Dalmatinci, pisali u šesnaestome vijeku u najveći jek!!"'' (V.S. Karadžić: Skupljeni gramatički i polemički spisi, III., 1896., Beograd, str. 260.); ''"Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik."'' (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”)

Vuk je pored svog najvećeg doprinosa na jezikoslovnom planu, dao vrlo značajan doprinos i srpskoj [[Antropologija|antropologiji]] u kombinaciji s onodobnom [[Etnologija|etnografijom]]. Uz etnografske zapise ostavio je zapise i o fizičkim osobinama tijela. U književni jezik je unio bogatu narodnu terminologiju o dijelovima tijela od tjemena do stopala. - Treba napomenuti da su ovi termini dio standardnoga srpskoga strukovnog nazivlja, kako u znanosti tako i u svakodnevnom govoru. Dao je, između ostaloga, i svoje tumačenje veze između prirodnoga okoliša i stanovništva, a tu su i dijelovi o prehrani, o načinu stanovanja, higijeni, bolestima, kao i o pogrebnim običajima. U cjelini gledano, ovaj značajni doprinos Vuka Karadžića zaslužuje novu analizu suvremene antropologije.

[[Datoteka:Diploma Vuku Karadžiću za počasnog građanina Zagreba 1861.jpg|thumb|right|300px220px|DiplomaPovelja Vuku Karadžiću za počasnog građana [[Zagreb|Zagreba]], 1861. godine]]

Vuk Karadžić je [[16. rujna]] [[1861.]] godine imenovan počasnim građaninom [[Zagreb]]a, kada mu je Zastupništvo grada Zagreba dodijelilo Povelju počasnoga građanina, kojom je dobio ''"sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju"''.<ref>{{srsrp iconoznaka}} [http://www.vesti.rs/exit/Vremeplov-Vuk-Karadzic-pocasni-gradjanin-Zagreba.html "Vremeplov: Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba!"], vesti.rs, preuzeto 12. svibnja 2012.</ref> [[Milorad Pupovac]], zastupnik srpske manjine u [[Hrvatski sabor|Saboru]], objasnio je kako je Karadžiću povelja dodijeljenja "najvjerojatnije jer je bio aktivan i zapažen član [[Ilirski pokret|ilirskoga pokreta]] u 19. stoljeću te zbog velikoga doprinosa jezikoslovlju".<ref>[http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=73 "Vuk Karadžić počasni građanin Zagreba"], SKD "Prosvjeta", preuzeto 12. svibnja 2012.</ref>