Razlika između inačica stranice »Kolhoz«

Dodana 1.522 bajta ,  prije 1 godinu
bez sažetka
m (dodana kategorija Poljoprivreda uz pomoć dodatka HotCat)
'''Kolhoz''' (ruski: ''колхоз'') je bio oblik [[poljoprivreda|poljoprivrednog]] zadrugarstva u [[Sovjetski Savez|Sovjetskom Savezu]], koji je koegzistirao s državnim poljoprivrednim gospodarstvom [[sovhoz|sovhozom]]. Kolhoz je slogovna kratica naziva ''коллекти́вное хозя́йство'' (kolektivno gospodarstvo), dok je sovhoz kratica naziva ''советское хозяйство'' (sovjetsko gospodarstvo).
 
1948. godine je, nakon donošenja [[Rezolucija Informbiroa|Rezolucije Informbiroa]], a kako bi se dokazalo da su Tito i njegovi suradnici doista pravi komunisti, u [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|komunističkoj Jugoslaviji]] provedena kolektivizacija sela po uzoru na sovjetske kolhoze. U jugoslavenskom slučaju, seljačke kolektive se nazivalo zadrugama, a učlanjivanje seljaka u njih (što je podrazumijevalo odricanje od vlasništva zemlje i stoke) je provođeno pod pritiskom vlasti, sve prema sovjetskom uzoru. Kolosalni socijalni eksperiment je dao loše rezultate - glad u državi je izbjegnuta zahvaljujući humanitarnoj pomoći iz SAD-a i drugih zemalja demokratskog svijeta, koje su zasnovale savezništvo s komunističkom Jugoslavijom - te se od njega odustalo nakon nekoliko godina.<ref>"Istorija Jugoslavije 1918 - 1988", Treća knjiga [http://www.znaci.net/00001/95.htm "Socijalistička Jugoslavija"], Branko Petranović, Nolit Beograd 1988, pogl. "Državna privreda i njene protivurečnosti" </ref>
 
==Kolhozi i sovhozi==
 
Kolhozi i sovhozi bili su dvije sastavnice ''socijalističkog sektora'' u poljoprivredi, koji je razvijan nakon pobjede [[Oktobarska revolucija|Oktobarske revolucije]] [[1917]]. godine, kao protuteža obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Pokret zadrugarstva u Sovjetskom Savezu je dvadesetih godina još bio naizgled spontan i dragovoljan, te se oskazivao u tri glavna oblika: ''TOZ'' (seljačka radna zadruga, gdje su i zemlja i alati ostajali u vlasništvu seljaka, ali je rad bio kolektiviziran, dok je prihod raspodjeljivan i s obzirom na vlasništvo i s obzirom na rad), ''artelj'' (poljoprivredna radna zadruga, gdje su kolektivizirani i alati i zemlja, simosim kuće i okućnice, a prihod je raspodjeljivan s obzirom na tadneradne dane, ''trudodane''), te ''seljačka gospodarska komuna'', tj. "sovhoz" (gdje je sve imanje bilo kolektivizirano, a prihod je raspodjeljivan s obzirom na potrebe pojedinaca odnosno obitelji; te su komune osnivane samo na nacionaliziranim zemljištima koja su prethodno pripadala plemićima ili manastirima[http://www.rubricon.com/partner.asp?aid={374AC54C-48A6-4E9D-A9ED-29E9131188AD}&ext=0]
). Po popisu 1929. čak 60.2 posto kolhoza činili su TOZ-ovi, 33,6 posto artelji, a samo 6,2 posto komune.[http://slovari.yandex.ru/dict/bse/article/00036/09800.htm?text=%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D1%85%D0%BE%D0%B7]
[[Svesavezna komunistička partija (boljševika)]] je 1929. odlučila a 1930. počela provoditi nasilnu [[kolektivizacija|kolektivizaciju]] seoskih poljoprivrednih gospodarstava poslije koje je kolhoz postao obavezan, preuzevši aspekt državnog gospodarstva, pa je kasnijih godina bila česta praksa mijenjnja statusa kolhoza u sovhoz ili obrnuto.<ref>Семчик В.И., ''Кооперация и право'', Naukova Dumka, Kijev (1991)</ref><ref>Серова Е.В., ''Сельскохозяйственная кооперация в СССР'', Agropromizdat, Moskva (1991).</ref> Razlika je praktički ukinuta pošto je [[Nikita Hruščov|Hruščëvljevo]] vodstvo [[Komunistička partija Sovjetskog Saveza|KPSS]] uvelo zajamčene plaće i za kolhoznike. Kolhoznici su sustavom putovnica bili onemogućeni seliti se u grad, a do 1969. godine su i djeca rođena u kolhozu bila obavezna ondje ostati<ref>Caroline Humphrey, ''Karl Marx Collective: Economy, society and religion in a Siberian collective farm'', Cambridge University Press, Cambridge (1983), p. 14.</ref><ref>Leonard E. Hubbard, ''The Economics of Soviet Agriculture'', Macmillan, London (1939), p. 275.</ref>, pa je ta vezanost za zemlju kolhoznike djelomice vratila u feudalizam.
 
Za razliku od kolhoza, koji su obuhvatili imanja seljaka i službeno bili njihovo kolektivno vlasništvo, sovhozi su službeno bili u vlasništvu države. Uglavnom je bila riječ o imanjima koja su prije revolucije bila u vlasništvu vlastele; ta su imanja u prosjeku bila veća (oko 15.000 hektara, u prosjeku, tj. približno triput veća od kolhoza), raspolagala najboljom zemljom i najlakše dolazila do mehanizacije i drugih sredstava za modernu poljoprivredu.