France Prešeren: razlika između inačica

Nakon povratka iz Beča u Sloveniju Prešeren se suočio s teškim problemima porobljenog i kulturno nerazvijenog naroda. Još je bio na snazi [[Feudalizam|feudalni]] sustav, ali se počelo sve jače osjećati mlado građanstvo. Bio je glasonoša njegovih narodnih ideja. Povezao se s [[Matija Čop|Matijom Čopom]], odličnim poznavateljem svjetske književnosti i usmjerio slovensku književnost u pravcu kozmopolitskog romantizma. Njih dvojica okupili su slovensku literarnu omladinu oko pjesničkog almanaha ''Kranjska čbelica'' i započeli odlučnu književnu, jezičnu i društvenu borbu. Glavne teme Prešernovih djela bile su sloboda čovjeka, nacionalna sloboda porobljenog naroda i put novog građanstva. Izvanrednom stvaralačkom sposobnošću oblikovao je novi pjesnički jezik. Polazeći od izražajne tradicije narodne lirske pjesme, proširivao je artizam stiha uvođenjem novih oblika i ritmova, osobito romanskih. Neobična snaga njegovog pjesničkog izraza ogleda se u bogatoj i bujnoj metaforici. Elegije ''Slovo od mladosti'' i ''Sonetje nesreče'' govore o razočaranju osjetljivog čovjeka u buržoaskom društvu u kojem vlada isključivo zakon novca, a u ''Glosi'' posebno o položaju pjesnika u tom društvu. ''Elegija svojim rojakom'' pokreće pitanje nacionalne svijesti Slovenaca. Satirom u tercinama ''Nova pisarija'' nastupa protiv dotadašnje utilitarističke pučko-prosvjetiteljske i vjersko-moralističke književnosti te filozofskog romantizma. Njegove najsmionije intervencije u društvenoj borbi i literarna razmimoilaženja našle su svoj izraz u epigramima (''Svršeni'' i dr.).

 

 

Otpor na koji je naišla njegova poezija kod [[Jansenizam|jansenističkog]] svećenstva, starije romantičke generacije, cenzure i vlasti onemogućio je daljnje objavljivanje ''Kranjske čbelice''. Iznenada je došla i Čopova smrt (Dem Andenken des Matthias Zhop), a pjesnikov materijalni opstanak postao je sve bezizgledniji. Ep ''Krst pri Savici'' razotkriva njegovo duševno stanje. Javljaju se motivi samoubojstva u njegovim djelima, ali u pjesmi ''Pevcu'' i suprotna je spoznaja: treba znati podnositi bolove i grozote života. Mračne ljubavne balade ''Prekop'', ''Zdravilo ljubezni'', ''Ženska zvestoba'', ''Ribič'' i ''Neiztrohnjeno srce'' svjedoče kako nije prebolio veliku ranu. Poslije [[1838]]. živi usamljen. Misli mu se vraćaju mrtvim prijateljima (''V spomin Andreja Smoleta''; ''V spomin Matija Čopa''). Prijateljstvo s poljskim prognanikom Emilom Korytkom urodilo je značajnim izadanjem pet svezaka slovenskih narodnih pjesama. Ovdje također valja naglasiti kako Prešeren nije prihvaćao koncepciju ilirizma za Slovence [[Stanko Vraz|Stanka Vraza]] koja je nastupala s napuštanjem slovenskog književnog jezika, iako je inače Prešeren bio prožet slavenskom idejom. U tmini Metternichova apsolutizma napisao je ([[1844]].) proročansku ''[[Zdravljica|Zdravljicu]]'' s političkim konceptom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa između velikih i malih naroda. Preminuo je 8. veljače 1849. godine u Kranju od ciroze jetre. Na samrti će ostaviti jednu zagonetku za sobom izričući rečenicu koja ni do danas nije razjašnjena: "Za mene bi bilo bolje da nikada nisam bio u Ribnici."