Stefan Uroš IV. Dušan: razlika između inačica

Koristeći činjenicu da je osvojio veći dio Bizantskog carstva, Dušan se odlučio okruniti za cara. U dogovoru sa srpskom i bugarskom crkvenom hijerarhijom priznaje srpskom arhiepiskopu (nadbiskupu) čast [[patrijarh]]a, te zauzvat dana [[16. travnja]] [[1346.]] novoproglašeni srpski patrijarh [[Joanikije II.]] i bugarski patrijarh Simeon, uz sasluženje svih igumana manastira sa [[Sveta Gora|Svete Gore]], u Skoplju krune Dušana za [[Car Srba i Grka|cara Srba i Grka]]. U diplomatskoj prepisci papa, pak, titulira Dušana "kraljem" -, tj. ne priznaje mu naslov imperatora, međutim, tu titulu mu priznaje bizantski car Jovan V., bugarski car Jovan Akeksandar, te Sveta Gora, Bosna, Dubrovnik, Venecija itd. S [[1348.]] godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku [[Tesalija|Tesaliju]] i [[Epir]], dolazi do vrhunca osvajanja. Napad na [[Bosna|Bosnu]] [[1350.]] godine izveden je da bi se povratila Humska zemlja (Zahumlje) koju je bosanski ban zauzeo od Srbije dok je Dušan ratovao na jugu i taj pohod se završava vojnim pobjedama Srbije. Car Dušan je sa vojskom došao sve do [[Krka|Krke]] kako bi pomogao svojoj sestri [[Jelena Nemanjić Šubić|Jeleni Šubić]] (supruzi hrvatskog velikaša [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića Bribirskog]]) u obrani njezinih posjeda posle muževljeve smrti. U [[Šibenik]]u su caru spremali svečani doček i darove, ali je zbog napada bizantskog cara [[Ivan VI. Kantakuzen|Ivana VI. Kantakuzena]] na jugu zemlje car Dušan morao se vratiti nazad. U povratku je s najvećim carskim počastima i oduševljenjem dočekan u Dubrovniku, gdje je ostao nekoliko dana, a carica Jelena je ostala u gostima još nekoliko mjeseci, dok se Dušan s vojskom vratio na jug, gdje je povratio teritorije koje je Kantakuzen u međuvremenu osvojio. Do konačnog kraja osvajanja dolazi nakon sukoba srpskih snaga i Turaka [[Bitka kod Didimotike|kod Didimotike]] [[1352.]] godine.