|
=== Defibrilator ===
S obzirom da su ventrikularna fibrilacija, odnosno ventrikularna tahikardija bez pulsa najčešće letalne aritmije u srčanom zastoju u reanimacijskom postupku je najčešće neizostavna primjena defibrilatora. Stopu preživaljvanja povećava postupak brze defibrilacije (unutar 3 minute od srčanog zastoja), zbog čega je kvalitetna laička reanimacija izuzetno važna uz uporabu AVD uređaja dostupnih na javnim mjestima. [[Defibrilacija]] označava primjenu struje kroz prsa i srce bolesnika, a s ciljem prekidanja letalnih aritmija i uspostavljanja normalnog srčanog ritma. Postoje dva tipa defibrilatora: AVD ili automatski vanjski defibrilator (sam procjenjuje ritam) i manualni (ručni) vanjski defibrilator (koriste ga ekipe HMS). AED uređaji su jednostavni za uporabu i trebali bi biti u blizini mjesta gdje se arest dogodi češće nego jedanput u 2 god, odsnosno tamo gdje se redovito okuplja veći broj ljudi (AutobusnAutobusne stanice, Zrakoplovne luke, stadioni, kazališta, gradski trgovi...). Prema novim smjernicama; akoAko pacijent doživi arest pred timom HMS (a ritam je VF/VT bez pulsa) indicirana je neodgodiva defibrilacija. Defibrilira se jednim šokom, nakon čega slijedi 2 minute postupaka reanimacije, a potom se provjerava ritam i puls. [[Energija]] defibrilacije za prvi šok kod bifaznih defibrilatora je 150-200 J, za monofazne defibrilatore iznosi uvijek 360 J, no danas su monofazni defibrilatori gotovo potpuno izbačeni iz uporabe jer je dokazana veća učinkovitorst bifazne krivulje isporuke električne energije. Defibrilacija se izvodi nakon potvrde ili VF ili VT bez pulsa tako da se elektrode postave na prsni koš koji je netom prije namazan elektrovodljivim gelom. Gel se uvijek najprije stavlja na kožu pacijenta te je zabranjeno trljanje elektroda jedne o drugu jer ta radnja može rezultirati opasnim neželjenim posljedicma. Osim nanošenja gela na pacijenta, mogu se koristiti elektrovodljivi gelirani podlošci za defibrilaciju što se smatra kvalitetnijim i sigurnijim od uporabe gela. Danas je uporaba ručnih elektroda svedena na minimum jer je dokazana veća učinkovitost i sigurnost defibrilacije uz porabu samoljepivih elektroda (zbog manjeg otpora koje tijelo pruža samoljepivim elektrodama). Zlatni standard postala je uporaba samoljepivih elektroda koje se zalijepe na kožu pacijenta u sterno-aksilarnom ili antero-posteriornom položaju. Na uređaju odaberemo željenu energiju i kada se uređaj napuni energijom pritiskom na tipke ručnih elektroda ili tipke na samom defibrilatoru isporuči se šok pacijentu, uz to da nitko u trenutku defibrilacije ne smije dirati pacijenta ili ležaj gdje se pacijent nalazi. Pacijent se tijekom reanimacije ne smije nalaziti u vodi/na kiši te prsište mora biti posušeno. AVD uređaj samostalno analizira ritam te automatski postavlja energiju u eskalirajućem redoslijedu, najčešće 200-200-360 J. Ako postoji nedoumica da li se radi o finoj VF ili [[asistolija|asistoliji]] (ravna crta nije posve ravna), prvo se provodi vanjska masaža srca i umjetno disanje (time će se povećati amplituda fibrilacije koju će tada biti moguće uspješnije konvertirati u ritam spojiv sa životom).
Ako s odgodom zateknemo pacijenta u kardijalnom arestu (duže od 5. min.), prvo se provodi vanjska masaža srca i umjetno disanje (2.minute) i tek tada se pristupi defibrilaciji. Defibrilira se jednim šokom, nakon čega slijedi 2 minute postupaka reanimacije, a potom se provjerava ritam i puls. [[Energija]] defibrilacije za prvi šok kod bifaznih defibrilatora je 150-200 J, za monofazne defibrilatore iznosi uvijek 360 J, no danas su monofazni defibrilatori gotovo potpuno izbačeni iz uporabe jer je dokazana veća učinkovitorst bifaznih defibrilatora. Defibrilacija se izvodi nakon potvrde ili VF ili VT bez pulsa tako da se pedale postave na prsni koš koji je netom prije namazan elektrovodljivim gelom. Gel se uvijek najprije stavlja na kožu pacijenta te se elektrode nikada ne trljaju jedna o drugu. Danas je uporaba ručnih elektroda svedena na minimum jer je dokazana veća učinkovitost defibrilacije uz porabu samoljepivih elektroda (zbog manjeg otpora koje tijelo pruža samoljepivim elektrodama). Zlatni standard postala je uporaba samoljepivih elektroda koje se zalijepe na kožu pacijenta u sterno-aksilarnom ili antero-posteriornom položaju. Na selektoru odaberemo željenu energiju i kada se uređaj napuni energijom pritiskom na tipke ručnih elektroda ili tipke na samom defibrilatoru isporuči se šok pacijentu, uz to da nitko u trenutku defibrilacije ne smije dirati pacijenta ili ležaj gdje se pacijent nalazi. Pacijent se tijekom reanimacije ne smije nalaziti u vodi/na kiši te prsište mora biti posušeno. Ako postoji nedoumica da li se radi o finoj VF ili [[asistolija|asistoliji]] (na [[EKG]]-u ravna crta), prvo se provodi vanjska masaža srca i umjetno disanje (time će se povećati amplituda fibrilacije koju će tada biti moguće uspješnije konvertirati u djelotvorni ritam).
'''Kardiopulmonalnu reanimaciju započinjemo''' kada nema razvijenih sigurnih znakova smrti (mrtvačka ukočenost, mrtvačke pjege),kada nije riječ o karbonizaciji tijela ili o teškim ozljedama nespojivim sa životom ( dekapitacija, iskrvarenje), kada nisu dostupni podaci o završnom stadiju neizlječive bolesti, te kada pacijent nije za života pismeno izrazio želju da se oživljavanje ne provodi (DNAR ili DNR).
|
