Otvori glavni izbornik

Promjene

bez sažetka
=== Spašavanje srpske djece ===
U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su se našle nezaštićenom nakon [[Bitka na Kozari|Bitke na Kozari]]. Makar kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila [[Diana Budisavljević]] - koja u svojem ''Dnevniku'' spominje, da se Stepinac prvo opravdavao da ne može ništa učiniti, a zatim davao velika obećanja koja nije ostvario ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 54 i 55.)'', da bi tek od siječnja [[1943]]. pružio podršku njenoj udruzi „Dječja akcija“ u spašavanju novih grupa djece i brizi o njima ''(str. 117 i d.)''. - povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Znanstvenog skupa „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose ocjenu da se iz okolnosti da Stepinac nije odmah pružio podršku udruzi Diane Budisavljević, ne smije zaključivati da on nije htio pomoći djeci s Kozare: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati 'Dječju zakladu', s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i 'Dječja akcija' i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u zagrebačkoj nadbiskupiji."<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|author=|date=1. prosinca 2018.|work=https://ika.hkm.hr/|language=|publisher=IKA|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. ''(Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)''
 
Voditelj dobrotvorne udruge "Ujedinjeni jugoslavenski front" [[Marko Vidaković]] svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince ovim riječima: ».... otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime.... Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora. Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete. Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.glas-koncila.hr/ponos-katolicke-crkve-hrvata-nadbiskup-pomogao-spasavanju-9633-djece/|title=PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece|author=Stipan Bunjevac|date=23. studenog 2017.|work=|language=|publisher=Glas Koncila|accessdate=13. listopada 2019.}}</ref>
 
=== Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca ===