Nacionalizam: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 36:
Obzirom na ulogu koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih događaja u povijesti, termin "nacionalizam" se često koristi na pejorativni način, te se povezuje uz etničku netoleranciju, etničko čišćenje, šovinizam i militarizam. S druge strane mu se često daje pozitivan predznak, kada se manifestira u obliku oslobodilačkih pokreta protiv velikih imperijalističkih sila ([[Velika Britanija]] - [[Indija]]); ili radi obrane od neugodnih susjeda (npr. [[Indija]] - [[Pakistan]]), odnosno kada daje poticaj za napredak kulture i tehnologije kroz miroljubivo natjecanje nacionalnih država.
== Hrvatski nacionalizam ==
Slično nacionalistima iz redova drugih manjih naroda, i [[Hrvatski nacionalizam|hrvatski nacionalisti]] skloni su promatrati čitavu povijest Hrvatske kao povijest borbe za neovisnost; za što međutim ima tek malo argumenata. U srednjoeuropskim državnim zajednicama (u kojima su glavnu ulogu imali Mađari i Nijemci) je najvažnija preokupacija hrvatskog plemstva i puka bila opstanak Hrvatske kao kršćanske zemlje, izložene stoljetnom osvajačkom pritisku Turske; drugačije nije bilo niti s Hrvatima koji su živjeli u granicama Republike sv. Marka. Na stanoviti način ponavljajući tu situaciju iz vremena turske ekspanzije, najenergičniji hrvatski nacionalisti [[Stranka prava|"Starčevićanci"]] su - makar u suštini baštinici republikanske ideologije francuskog tipa - činili početkom 20. stoljeća sve da održe Hrvatsku u okvirima srednjoeuropske Austro-ugarske monarhije, (opravdano) zazirući od realizacije jugoslavenske ideje, gdje su vidjeli hrvatsku budućnost kao pad u lošiju balkansku zajednicu kojom će dominirati Srbija (dakle, zemlja s onog područja koje je bilo snažno obilježeno stoljetnim turskim utjecajem).▼
Nakon početnog entuzijazma za jugoslavensku ideju 1918. godine, Hrvatska se doista našla u nezavidnoj poziciji - našavši se u situaciji jednog podčinjenog i poniženog naroda, kojim je zadominirala Srbija, koja je u to doba za Hrvatskom uvjerljivo zaostajala u gospodarskom i svakom drugom razvitku. Nacionalno okupljanje oko [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]] rezultiralo je stanovitom hrvatsko-srpskom nagodbom koja je u kolovozu 1939. godine dovela do projekta [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] u okviru Kraljevine Jugoslavije. Taj je projekt - dogovor sa Srbima je u Hrvatskoj prihvaćen sa stanovitom nevjericom, a u Srbiji je iskazan znatan otpor takvoj nagodbi s Hrvatima - prekinut njemačko-talijanskim napadom na Jugoslaviju u travnju 1941. godine; iza kojega su se ti osvajači (značajno okrnjivši hrvatsko nacionalno područje oduzimanjem teritorija za korist Italije i Mađarske) odlučili za projekt [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], koji je obuhvaćao većinu današnje Hrvatske, te cijelu Bosnu i Hercegovinu (u prethodnom projektu Banovine Hrvatske, područja BiH nastanjena stanovništvom muslimanske vjeroispovijesti bila su isključena). Nakon mnogo ratnih peripetija, Nezavisna država Hrvatska je morala podijeliti ratnu sudbinu svojih talijanskih i njemačkih pokrovitelja, te je Hrvatska nastavila živjeti (po mnogima, životariti) do 1991. godine kao federalna jedinica komunističke Jugoslavije.▼
▲Slično nacionalistima iz redova drugih manjih naroda, i [[Hrvatski nacionalizam|hrvatski nacionalisti]] skloni su promatrati čitavu povijest Hrvatske kao povijest borbe za neovisnost; za što međutim ima tek malo argumenata. U srednjoeuropskim državnim zajednicama (u kojima su glavnu ulogu imali Mađari i Nijemci) je najvažnija preokupacija hrvatskog plemstva i puka bila opstanak Hrvatske kao kršćanske zemlje, izložene stoljetnom osvajačkom pritisku Turske; drugačije nije bilo niti s Hrvatima koji su živjeli u granicama Republike sv. Marka. Na stanoviti način ponavljajući tu situaciju, najenergičniji hrvatski nacionalisti [[Stranka prava|"Starčevićanci"]] su - makar u suštini baštinici republikanske ideologije francuskog tipa - činili početkom 20. stoljeća sve da održe Hrvatsku u okvirima srednjoeuropske Austro-ugarske monarhije, (opravdano) zazirući od realizacije jugoslavenske ideje, gdje su vidjeli hrvatsku budućnost kao pad u lošiju balkansku zajednicu kojom će dominirati Srbija.
▲Nakon početnog entuzijazma za jugoslavensku ideju 1918. godine, Hrvatska se doista našla u nezavidnoj poziciji - našavši se u situaciji jednog podčinjenog i poniženog naroda. Nacionalno okupljanje oko [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]] rezultiralo je stanovitom hrvatsko-srpskom nagodbom koja je u kolovozu 1939. godine dovela do projekta [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] u okviru Kraljevine Jugoslavije. Taj je projekt prekinut njemačko-talijanskim napadom na Jugoslaviju u travnju 1941. godine; iza kojega su se ti osvajači (značajno okrnjivši hrvatsko nacionalno područje oduzimanjem teritorija za korist Italije i Mađarske) odlučili za projekt [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], koji je obuhvaćao većinu današnje Hrvatske, te cijelu Bosnu i Hercegovinu (u prethodnom projektu Banovine Hrvatske, područja BiH nastanjena stanovništvom muslimanske vjeroispovijesti bila su isključena). Nakon mnogo ratnih peripetija, Nezavisna država Hrvatska je morala podijeliti ratnu sudbinu svojih talijanskih i njemačkih pokrovitelja, te je Hrvatska nastavila živjeti (po mnogima, životariti) do 1991. godine kao federalna jedinica komunističke Jugoslavije.
Komunistička Jugoslavija se početkom 1990.- ih godina uslijed rušenja komunističkog bloka u Europi našla u teškoj situaciji, koja je predstavljala pogodne uvjete za ostvarenja projekta neovisnih nacionalnih država za više naroda koji su se nakon I. svjetskog rata bili našli okupljeni u tom geopolitičkom projektu sila - pobjednica.
| |||