Vlaho Bukovac: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
Dodatci članku, izvori.
Redak 22:
 
== Životopis ==
Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u [[Cavtat|Cavtatu]] kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem [[Medo Pucić|Meda Pucića]] pohrvatio i promijenio u Bukovac ([[Talijanski jezik|tal.]] faggio: bukva)<ref>Perić, Ivo, ''Dubrovačke teme XIX. stoljeća'', [[Matica hrvatska]], Zagreb, 1997., ISBN 953-150-109-2, str. 62.</ref>. Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan.<ref name="hbl">[http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3101 Bukovac, Vlaho (Biagio Faggioni, Blaise Bukovac)], [[Vera Kružić-Uchytil]] (1989.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref><ref name="kuca-bukovac.hr">[http://www.kuca-bukovac.hr/vlaho-bukovac.html Vlaho Bukovac (1855 – 1922)], kuca-bukovac.hr, pristupljeno 24. lipnja 2017.</ref> Vlaho Bukovac rodio se je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo).<ref name="kuca-bukovac.hr"/> Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za [[krajcar]]. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro [[engleski jezik]]. Bez novca i zanimanja vraća se u [[Cavtat]], a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je je na brodu ''Osmi dubrovački'' na liniji [[Carigrad]] - [[Odesa]] - [[Liverpool]]. Dvije godine kasnije, [[1873.]] godine, Bukovac odlazi s bratom Jozomu u [[Peru]] u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom [[1874.]] godine, Bukovac sam odlazi u [[San Francisco]]. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se [[1877.]] godine vraća u rodni [[Cavtat]]. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu ''Sultanija'' naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć [[Josip Juraj Strossmayer|biskupa Strossmayera]] stiže Pucić s Bukovcem u [[Pariz]]. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac.<ref name="Enes Quien">Enes Quien, [http://www.matica.hr/vijenac/642/duet-bukovca-i-cabanela-28285/ ''Duet Bukovca i Cabanela''], ''[[Vijenac (časopis)|Vijenac]]'', br. 642, 11. listopada 2018., pristupljeno 21. listopada 2019.</ref>
 
Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora [[Alexandre Cabanel|Alexandrea Cabanela]]. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku ''Crnogorka'' i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta [[realizam]] Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i [[Impresionizam|impresionista]], sebe smatra predstavnikom moderne [[Francuska|francuske]] škole.
Redak 34:
 
=== Pariška faza 1877–1893. ===
U [[Pariz|Parizu]] upoznaje profesora Cabanela. Želio se upisati u njegov razred, no Cabanel ga nije mogao primiti jer je klasa bila puna. Bukovac tada sklapa dogovor: u zadanom roku napravit će neko djelo i ako se Cabanelu svidi, primit će ga u svoj razred. Za tu prigodu naslikao je ''Ruku'' (svojuodraz lijevusvoje rukulijeve ruke u zrcalu).<ref name="Enes Quien"/> Ta je slika oduševila Cabanela te ga je ovaj primio na École des Beaux-Arts. Tako ga je Alexandre Cabanel primio kao slobodnoga studenta, bez prijemnoga ispita.<ref name="Enes Quien"/> Za Bukovca je početak boravka u Parizu bilo razdoblje velikih kontrasta i previranja. Često se kolebao oko pitanja na koji način slikati. Ulogu u njegovom stilu igrala je i velika izložba [[Impresionizam|impresionista]] [[1877.]] godine, koji u to doba djeluju veoma intenzivno i to se postupno reflektira u Bukovčevu opusu. S druge strane u skladu s učenjem na Akademiji slikao je sakralne teme, teme romantičnog [[Orijent|Orijenta]] i bavio se historijskim slikarstvom. Pejsaži i portreti na Akademiji bili su potpuno degradirani i zanemareni. Međutim profesor Cabanel bio je izvrstan crtač, konvencionalan, ali i akademski hladan, a taj je akademizam prenio i na Bukovca.
 
Nakon nepune dvije godine studija u Parizu Bukovac je naslikao ''Crnogorku na obrani'' i ona je primljena na Pariški Salon. To je prvi put u povijesti slikarstva da je neki hrvatski slikar ušao u anale europske umjetnosti. Time je Bukovac zapravo bio priznat gotovim umjetnikom. Na Salonu je izlagao od [[1878.]] do [[1893.]] godine. Većinom su to bile slike crnogorskog ciklusa, akademski aktovi i portreti. No najzapaženiji uspjeh na Salonu zabilježila je Le grande Iza. Bila je postavljena na počasno mjesto u velikoj ulaznoj dvorani Pariškog salona [[1882.]] godine, a osigurala mu je uspjeh u pariškim kulturnim krugovima.
Redak 42:
Osim Pariza i Dalmacije u ovom je razdoblju Bukovac slikao i u [[Engleska|Engleskoj]]. Za engleske trgovce umjetnina "Vicars brothers" slikao je pastoralne teme s djevojkama i mladićima smještenima u romantičnom pejsažu. Najpoznatija slika koju je naslikao za njih bila je ''Isus prijatelj malenih''.
 
Godine [[1892.]] 37-godišnji Vlaho Bukovac vjenčao se s lijepom 17-godišnjom Jelicom Pitarević iz [[Dubrovnik|Dubrovnika]].<ref name="hbl"/><ref name="kuca-bukovac.hr"/> Njegova žena i djeca (sin Ago i kćeri Ivanka, Jelica i Marija)<ref name="kuca-bukovac.hr"/> bit će mu često modeli. Kasnije, došavši [[1893.]] godine u [[Zagreb]], postaje središnja osobnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju atelijera, [[Umjetnički paviljon|Umjetničkog paviljona]] (zamisao i inicijativa za izgradnju od njega potekla je 1895. godine),<ref>[https://www.umjetnicki-paviljon.hr/o-paviljonu/ O Paviljonu], umjetnicki-paviljon.hr, pristupljeno 21. listopada 2019.</ref> osniva [[Društvo hrvatskih umjetnika]] (1897.) i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Pod njegovim utjecajem odbacuje se atelijerski način slikanja jer im predočava prednosti plenerizma.
 
=== Zagrebačka faza 1893–1898. ===
Redak 49:
Većina tih umjetnika [[1896.]] godine, na čelu s Bukovcem, izlaže na Milenijskoj izložbi u [[Budimpešta|Budimpešti]]. Osim te izložbe [[1898.]] godine organizirali su i veliku izložbu u [[Umjetnički paviljon|Umjetničkom paviljonu]] u Zagrebu, koju Bukovac otvara kao predsjednik tek osnovanog Društva hrvatskih umjetnika. Od 118 izložaka 50 je Bukovčevih, ali je zapažen i napredak ostalih mladih umjetnika. Bilo je čak 11 tisuća posjetitelja.
 
U [[Zagreb|Zagrebu]] je Bukovac mnogo surađivao s [[biskup]]om [[Josip Juraj Strossmayer|biskupomJosipom Jurjem Strossmayerom]]. Za njega je [[1894.]] godine napravio veliku kompoziciju [[Ivan Gundulić|Gundulićev]] san [[1894.]] godine. Na toj je slici prikazao vlastito viđenje kako Gundulić zamišlja Osmana u devetom pjevanju. Osim za biskupa Strossmayera Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su ''Dubravka'' (1894.) i ''Živio kralj'' (1896.). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]], poznati i kao [[Sebastijan Slade]]), [[Dinko Ranjina]] (dubrovački pjesnik), [[Benedikt Stay]] (također pjesnik, isusovac), [[Junije Palmotić]], [[Marko Faustin Galjuf]] i [[Ruđer Bošković]] na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu s [[Cvijeta Zuzorić|Cvijetom Zuzorić]], dubrovačkom pjesnikinjom, [[Nikola Bon|Nikolom Bonom]], [[Dinko Zlatarić|Dinkom Zlatarićem]] i [[Ilija Cerv|Ilijom Cervom]], a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu pokraj Gundulića, s perikom i u zelenkastoj haljini kako uspostavlja kontakt s promatračem.
 
Osim za biskupa Bukovac je imao još narudžbi velikih kompozicija. Među njima su ''Dubravka'' (1894.) i ''Živio kralj'' (1896.). Najbolje izvedena grupacija likova nalazi se u prednjem planu, to su izvrsni portreti: Sebastijan Dolci (pisac iz [[Dubrovačka Republika|Dubrovačke Republike]], poznati i kao [[Sebastijan Slade]]), [[Dinko Ranjina]] (dubrovački pjesnik), [[Benedikt Stay]] (također pjesnik, isusovac), [[Junije Palmotić]], [[Marko Faustin Galjuf]] i [[Ruđer Bošković]] na stubama. Sam Gundulić nalazi se na povišenom mjestu s [[Cvijeta Zuzorić|Cvijetom Zuzorić]], dubrovačkom pjesnikinjom, [[Nikola Bon|Nikolom Bonom]], [[Dinko Zlatarić|Dinkom Zlatarićem]] i [[Ilija Cerv|Ilijom Cervom]], a ispod nalaze se dubrovački velikani. Osim njih Bukovac je naslikao sebe i svoju ženu. Sebe je smjestio na prozor ispod luka sa svojim bliskim prijateljima, a ženu pokraj Gundulića, s perikom i u zelenkastoj haljini kako uspostavlja kontakt s promatračem.
 
Još jedna velika kompozicija nastala u zagrebačkom razdoblju Zastor je za [[Hrvatsko narodno kazalište]]. Tema je te slike [[Hrvatski narodni preporod]]. Kada se tražio umjetnik koji će napraviti tu kompoziciju, jedino su Bukovac i [[Nikola Mašić|Mašić]] bili smatrani sposobnima, a budući je Mašić već bio slijep, tu odgovornost preuzeo je Bukovac.
Line 84 ⟶ 82:
 
== Najznačajnija djela ==
{|
|valign="top"|
* Sultanija, 1877., [[San Francisco]]
* Ruka, 1877., Pariz
Redak 90:
* Portret kraljice Natalije, 1882., [[Beograd]]
* Portret sestre Gjorgje, 1883., [[Cavtat]]
|width="33"|&nbsp;
|valign="top"|
* Portret Ane Marić, 1885., [[Split]]
* Djeca obitelji Katalinić, 1885., Split
Line 96 ⟶ 98:
* Gundulićev san, 1894., [[Zagreb]]
* Dubravka, 1894., Zagreb
|width="33"|&nbsp;
|valign="top"|
* Hrvatski narodni preporod (Zastor), 1895., Zagreb
* Živio kralj, 1896., Zagreb
Line 102 ⟶ 106:
* Portret barunice Rukavine, 1898., Zagreb
* Slikareva obitelj u Cavtatu, oko 1903., Cavtat
|width="33"|&nbsp;
|valign="top"|
* Adio, 1903., Beč
* Divan, 1905., [[Prag]]
Line 107 ⟶ 113:
* Autoportret, 1911., Prag
* Ružičasti san, 1916.
* Mala balerina, 1918.
 
|}
== Galerija ==
<gallery>
Slika:Gundulićev san.jpg|''[[Gundulićev san]]'', Sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 18971894.
Slika:Vlaho Bukovac, Hrvatski preporod (svecani zastor Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu).jpg|''Hrvatski narodni preporod'', svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1898.
Slika:Vb sat engleskog.jpg|''Sat engleskog''
Line 127 ⟶ 134:
Slika:Vlaho Bukovac - Autoportret.jpg|okvir|Vlaho Bukovac
</gallery>
 
== Spomen ==
* [[2002.]]: [[Hrvatska pošta]] u suradnji s Češkom poštom posvetila mu je poštansku marka s motivom njegove slike Divan.<ref>[https://www.posta.hr/zajednicka-izdanja-6361/6361 Kutak za filateliste - Međunarodna suradnja - Zajednička izdanja], posta.hr, pristupljeno 21. listopada 2019.</ref>
* [[2019.]]: U Cavtatu mu je postavljen spomenik, rad akademskoga kipara Petra Dolića.<ref>DV, [https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/vijesti/kultura/clanak/id/629031/dan-opcine-konavle-2019-u-cavtatu-otkriven-spomenik-vlahu-bukovcu-migk-vracene-slike ''Dan Općine Konavle 2019. U Cavtatu otkriven spomenik Vlahu Bukovcu''], dubrovacki.slobodnadalmacija.hr, 20. listopada 2019., pristupljeno 21. listopada 2019.</ref>
 
== Izvori ==