Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji: razlika između inačica

[[Hrvatski sabor]] je donio odluku o [[Raspad Austro-Ugarske|prekidu svih]] državno-pravnih odnosa s [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskom]], [[29. listopada]] [[1918.]] godine, čime je nastala prijelazna [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba]]. Ona je sa zapada bila ugrožena od pobjedničke Italije, koja je zahtijevala [[hrvat|istarsku i dalmatin]]sku [[dalmacija|jadransku obalu]]. S druge strane, s vojskom je napredovala [[Kraljevina Srbija|pobjednička Srbija]], koja je zaposjela [[Kraljevina Crna Gora|saveznicu Crnu Goru]], [[Vojvodina|južnu Ugarsku]] i predlagala ujedinjenje u monarhiju na čelu s [[Karađorđevići]]ma. [[Nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca|Ujedinjenje se dogodilo]] 1. prosinca 1918., kada je proglašenaproglašeno [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca|Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca]]. Italija je [[Rapalski ugovor|Rapalskim ugovorom]] uzela Hrvatskojdobila [[Istra|Istru]], najveću hrvatsku luku [[rijeka|Rijeku]],te dotad glavni grad Dalmacije [[Zadar]] i otoke ([[Cres]], [[Lošinj]], [[Lastovo]], [[Palagruža|Palagružu]] i dr.). Nova država bila je nedemokratskaparlamentarna monarhija s prevlašću [[Beograd]]a, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskimnekim narodima ( Crnogorci, Makedonci) nisu priznata nacionalna prava. Naime, njima su odmjeravani veći porezi, financijski se najviše ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su (oko 90% njih) [[Srbi]] i [[Crnogorci]]. Kada su se 1927. godine protiv Beograda ujedinili [[Hrvati]] i [[Srbi u Hrvatskoj|hrvatski Srbi]] i oformili [[seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratsku koaliciju]], bio je to poticaj da se 1928. godine [[Atentat u Narodnoj skupštini 1928.|u Narodnoj skupštini, u Beogradu, ubiju]] vođe hrvatskog naroda s tribunom [[Stjepan Radić|Stjepanom Radićem]] na čelu. Iduće godine proglašena je izravna diktatura kralja Aleksandra I., a država je dobila ime, [[Kraljevina Jugoslavija]]. Odnosi u zemlji promijenili su se poslije [[Atentat u Marseilleu|atentata]] na [[kralj]]a [[Aleksandar I. Karađorđević|Aleksandra I. Karađorđevića]] 1934. godine koga su izveli [[VMRO|makedonski revolucionari]] uz pomoć [[Ustaše|hrvatskih ustaša]] u [[Marseille]]u. Kraljevina Jugoslavija se uskoro odvaja od politike francuske i [[versajska mirovna konferencija|versailleske Europe]], skreće prema fašizmu, a unutar zemlje sve se više [[ORJUNA|progone i ubijaju]] Hrvati. [[Hrvatska seljačka stranka]] dobiva sve više glasača i 1939. godine prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]], kojoj je vraćena autonomija i djelomice atributi državnosti koju je Kraljevina Hrvatska - Slavonija sa Kraljevinom Dalmacijom i Rijekom izgubila ulaskom u Državu SHS te ujedinjenjem sa Kraljevinom Srbijom 1918. godine. Bilo je to "[[Vladko Maček|mačekovsko]] rješenje [[hrvatsko pitanje|hrvatskoga pitanja]]" i korak prema federalizaciji države, ali je sve onemogućio [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|Drugi svjetski rat]], koji je tada započeo.

U predvečerje konačna [[Raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]], 5. i 6. listopada 1918. godine u [[Zagreb]]u je osnovano [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba]] kao političko predstavništvo tih naroda u Austro-Ugarskoj, s političkom programom sjedinjenja spomenuta tri naroda u samostalnu državu. Za predsjednika je izabran slovenski političar [[Anton Korošec]], a potpredsjednici su bili [[Ante Pavelić (stariji)]] i [[Svetozar Pribićević]]. Dana [[29. listopada]] [[1918.]] godine [[Hrvatski sabor|Hrvatski je sabor]] na temelju potpunog prava naroda na samoodređenje raskinuo sve državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom i proglasio [[Trojednica|Hrvatsku]] ([[Kraljevina Dalmacija|DalmacijaDalmaciju]], Slavonija,Slavoniju Hrvatskai Hrvatsku s Rijekom) neovisnom državom, koja istodobno pristupa novoproglašenoj [[Država SHS|Državi Slovenaca, Hrvata i Srba]].

Nova je država nastala uz privolu sila pobjednica u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]. Važan činitelj ujedinjena, uz ratovanje Srbije na pobjedničkoj strani, bila je djelatnost [[Jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]], koji je eventualnom poslijeratnom proširenju Srbije ([[Londonski sporazum]]) dao alternativu cjelovitije zajedničke države, kako se držalo, srodnih južnoslavenskih naroda, koja bi se mogla nositi s teritorijalnim presezanjima Italije, Austrije, Mađarske i dr. (ili eventualnom obnovom Austro-Ugarske). S obzirom na ranije obećane ustupke Italiji za promjenu ratne strane, ni u tom obliku nije se uspjela sačuvati teritorijalno-etnička cjelovitost, te su neki slovenski i hrvatski etnički dijelovi [[rapalski ugovor|Rapalskim ugovorom]] ostali izvan granica ([[Trst]], Gorica, Gradiška, dio Kranjske i Koruške, [[Istra]] s [[rijeka|Rijekom]] do Rječine, otoci [[Cres]], [[Lošinj]], [[Lastovo]], [[Palagruža]], te grad [[Zadar]]). Iako su se ujedinjenjem izražavale i nacionalne težnje glavnih političkih snaga i u Hrvatskojhrvatskim i Slovenijislovenskim zemljama, samo ujedinjenje nije provedeno na očekivanim demokratskim federalnim načelima, te je uz drastične oblike političke i socijalne represije ubrzo uslijedilo teško razočaranje.

[[Datoteka:Hrvatska u SHS.gif|mini|lijevo|Granice pokrajina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije u Kraljevstvu SHS]]

Unitarno i centralističko uređenje ozakonjeno je [[Vidovdanski ustav|Vidovdanskim ustavom]] (1921.), nakon što je izbornim makinacijama osigurana prevlast centralističkih stranaka u konstituanti, čiji su rad hrvatski zastupnici iz redova [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske republikanske seljačke stranke]] (HRSS) [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]] bojkotirali. Država je dobila novo ime, [[Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca]] i podijeljena je na [[Oblasti u Kraljevini SHS|33 oblasti]], ponajprije s ciljem razbijanja povijesnih cjelina (prije svega [[Hrvatska|Hrvatske]]). Tada su ukinute sve zemaljske vlade pa i ona u Zagrebu. Većina zastupnika u Parlamentu ([[Federalistički blok|HRSS, republikanci, socijaldemokrati]]) napustila je Skupštinu, pa je ustav izglasan "kupovinom" glasova većinom muslimanskih stranaka iz BiH, Kosova i Makedonije, bez kojih Skupština ne bi imala 50% saziva. Do 1921. godine postojali su neki oblici samouprave u Hrvatskoj i drugim zemljama koje su ušle u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Novim ustavom, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija je podijeljena na [[zagrebačka oblast|Zagrebačku]], [[osječka oblast|Osječku]], [[Srijemska oblast|Srijemsku]], [[Primorsko-krajiška oblast|Primorsko-krajišku]], [[splitska oblast|Splitsku]] i [[dubrovačka oblast|Dubrovačku]] oblast. [[Boka Kotorska|Kotor]] je pripojena Cetinjskoj, [[Kastav]]ština Ljubljanskoj, a [[Međimurje]] Mariborskoj oblasti.

U trenutku kada se najveći dio hrvatskog prostora (osim [[Rapalski ugovor|Rapalskim ugovorom]] iz studenoga 1920. godine otkinute Istre, Cresa, Lošinja, Zadra, Lastova, Palagruže) i, poslije,kasnije Rimskim ugovorom - Rijeke), našao unutar jedinstvenih državnih granica, nametnuti centralistički državni sustav radikalno je prekinuo kontinuitet [[hrvatsko državno pravo|hrvatske državnosti]] (podjela države na oblasti bez poštovanja povijesnoga načela, a vodeći računa o narodnosnome sastavu pučanstva, ostvarujući tako u više njih srpsku većinu). Hrvatski su političari nastavili tražiti rješenja za ostvarenje hrvatskoga nacionalnog i teritorijalnog integriteta i državnosti (politika rješenja [[hrvatsko pitanje|hrvatskog pitanja]]).