Juraj Ratkaj: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Rescuing 2 sources and submitting 0 for archiving.) #IABot (v2.0 |
|||
Redak 1:
'''Juraj Ratkaj Velikotaborski''' ([[Veliki Tabor]], [[22. prosinca]] [[1612]]. - [[Zagreb]], [[1. rujna]] [[1666]].), [[barun]], [[Hrvatska|hrvatski]] svećenik i povjesničar. Sin je Petra [[Ratkaj]]a i Barbare [[Erdödy]].<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.hrt.hr/arhiv/98/09/01/d1_hrv.html |accessdate=23 Lipanj 2010 |title=Arhivirana kopija |archiveurl=https://web.archive.org/web/20150924031718/http://www.hrt.hr/arhiv/98/09/01/d1_hrv.html |archivedate=24 Rujan 2015 }}</ref>
== Životopis ==
Redak 5:
Bio je član [[isusovci|isusovačkog reda]] ([[1632.]] - [[1639.]]), zatim [[svećenik]] i od [[1642]]. [[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebački]] [[kanonik]].<ref>Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 54.</ref> Sudjelovao je u borbama protiv Turaka [[1641]]. i [[1648]]., te u [[tridesetogodišnji rat|30-godišnjem ratu]] [[1647]]. godine. Bio je zastupnik ''Ugarskog sabora'' u [[Požun]]u.
U katoličkom i nacionalnom duhu napisao je [[povijest]] Hrvata ''"Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae ..."'' koja je objavljena u [[Beč]]u 1652.<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.hrt.hr/arhiv/98/09/01/d1_hrv.html |accessdate=23 Lipanj 2010 |title=Arhivirana kopija |archiveurl=https://web.archive.org/web/20150924031718/http://www.hrt.hr/arhiv/98/09/01/d1_hrv.html |archivedate=24 Rujan 2015 }}</ref>. U povijesnoj znanosti Juraj Ratkaj tako ostaje zabiljezen kao autor prve [[hrvatska historiografija|sustavne povijesti]] [[Hrvati|Hrvata]].
Prijateljevao je i ratovao zajedno s [[ban|banom]] [[Ivan III. Drašković|Ivanom Draškovićem]] i mnogim drugim odličnicima toga vremena, kao sto su bili knez Juraj [[Frankapani|Frankopan]] i grof [[Petar Zrinski]]. Našao je vremena i za prilično slobodan život u svome prekrasnome dvorcu [[Veliki Tabor]], ali i za stvaranje vrlo zanimljivih književnih i povijesnih spisa. Njegov prijevod s latinskoga Kriposti Ferdinanda Drugog osobito je vrijedan zbog predgovora u kojem spočitava svojim sunarodnjacima što su nemarni u pogledu knjige i što se odaju drugim radostima, premda bi zidine njegovog Velikog Tabora mogle i njemu spočitnuti brigu za ovozemaljske radosti. Njegove sposobnosti dale su naslutiti da će izrasti u velikana svoga roda, no žestina, neposlušnost, svojeglavost i nedoličnost doveli su ga do toga da je bio lišen kanoničke časti i dohotka. Pri kraju života, iako je bio lišen kanoničke časti, zahvaljujući milosti biskupa [[Petar Petretić|Petretića]], određen je za župnika Svetog Ivana u [[Zagreb]]u, gdje je u miru proveo svoje posljednje dane.
| |||