Koncentracijski logor Jasenovac: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Dodatni izvori. Skraćivanje, radi usklađivanja s enciklopedijskim stilom. Umetanje hiperlinkova. Stavljanje poglavlja na logičnije mjesto u članku. |
|||
Redak 4:
Sabirni logori nastali su kao rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem [[nacistička Njemačka|nacističke Njemačke]], proglasila [[Ustaše|Ustaška domovinska organizacija]] (isti dan kada je njemačka vojska ušla u [[Zagreb]]).
== Stara i nova historiografija ==▼
U [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslaviji]] - državnoj zajednici čiji je [[Komunizam|komunistički]] režim u jasnom nedostatku demokratskog legitimiteta stalno tražio opravdanje svojega postojanja ulogom komunista u borbi protiv [[Fašizam|fašizma]] u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] i potrebom da se zaštiti ''bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije'' od ''neprijateljske emigracije'', ''vanjskog neprijatelja'' i ''unutarnjeg neprijatelja "koji diže glavu"'' - službena je [[propaganda]] intenzivno promovirala megalomansko mitomansko prikazivanje Jasenovca kao izrazito masovnog stratišta u kojem je na najsvirepije načine pobijeno čak oko 750 tisuća žrtava. Cilj održavanja tog crnog mita bilo je ocrnjivanje, stigmatiziranje i ušutkivanje Hrvata, uzgoj stalnog osjećaja sramote neraskidivo vezanog uz hrvatsku nacionalnu svijest i [[tabu]]iziranje svake pomisli na hrvatsku samostalnost; a s druge strane, cilj je bio vječito izdizanje Srba kao nedužnih žrtava hrvatske državne i nacionalne ideje kojima se Hrvati i Hrvatska dovijeka moraju ispričavati i vječnim ustupcima i darovima na svoju štetu umilostivljavati, tješiti "ugrožene Srbe" kao "vječnu žrtvu" i nadoknađivati neke "zasluge" "[[Nebeska Srbija|državotvornim]]" "čuvarima Jugoslavije" - Srbiji i Srbima. ▼
Nakon nestanka tog režima i države uglavnom se prihvaćaju podatci srpskog demografa Bogoljuba Kočovića i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji su jasno ukazali da je riječ o brojci koja je bila moguća jedino uslijed namjernih grešaka u izračunavanju demografskih gubitaka na području Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Uz ispravno korištenje demografskih metoda, znanstvenici smještaju vjerojatni broj žrtava ustaških stratišta (među kojima je Jasenovac bio daleko najveći) na oko 115 tisuća.<ref>[http://www.ic-jasenovac.com/pdf/1/Jasenovac%205.pdf Zapisnici i izlaganja s Prve međunarodne konferencije o Jasenovačkim sabirnim logorima, City University New York, 1997. (organizatori Bernard Klein i Milan Bulajić)], izlaganje Vladimira Žerjavića, str. 208 - 215, izlaganje Milana Bulajića, str. 216 - 228. Posjećeno 21. svibnja 2016.</ref>▼
Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala "istinu" o Sabirnom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html|title=Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja|author=Davor Dijanović|date=20. ožujka 2016.|work=|language=|publisher=HKV|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref> Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić uopće ne prepoznaje da bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u <abbr>NDH</abbr> imali golema stradanja."<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.portalnovosti.com/andriana-bencic-negatore-jasenovca-treba-kazniti|title=Andriana Benčić: Negatore Jasenovca treba kazniti|author=|date=4. lipnja 2018.|work=|language=|publisher=Novosti|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref> U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je [[Franjo Tuđman|dr. Franjo Tuđman]] kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor. <ref name=":02">{{Citiranje časopisa|last=Benčić|first=Andriana|authorlink=|coauthors=|title=KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV|url=https://hrcak.srce.hr/207132|date=|year=|month=|journal=Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.|volume=|issue=|pages=46|id=|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref> ▼
U Hrvatskoj se i danas kod nekih historiografske postavke iz vremena totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog sustava uzimaju kao [[dogma|dogme]], a one koji te dogme i mitove dovode u pitanje smješta se u kategoriju „revizionista“, „negacionista“ (iako nitko u Hrvatskoj ne negira ustaške zločine) ili u gorem slučaju „fašista“. Kad suvremeni i neutralni znanstvenici dovode u pitanje neke historiografske postavke iz bivšeg jugoslavenskog sustava, tad duhovni i politički baštinici jugokomunističkog sustava u hrvatskom političkom i javnom diskursu pokušavaju ušutkati ih etiketirajući ih kao "revizioniste", jer ti duhovnim i političkim baštinicima jugokomunističkog sustava jedan od najdjelotvornijih načina ušutkavanja i diskvalifikacije neistomišljenika jest etiketiranje, a sve u cilju da se ostane na postavkama jugoslavenske historiografije. A istina je ta da u vrijeme komunističke Jugoslavije nije bilo moguće objektivno i profesionalno, sine ira et studio, proučavati povijest Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i općenito vrijeme Drugoga svjetskog rata. Povjesničarka dr. sc. Nada Kisić Kolanović s pravom ističe da je proučavanje povijesti tijekom komunističke Jugoslavije bilo „više ili manje u službi povijesti komunističke partije“. Ilustrativan je u tom smislu primjer profesora na Pravnome fakultetu u Zagrebu, Ferde Čulinovića. On je, naime, dobio zadatak napisati povijest partizanskog pokreta za visoke škole te je svoju Historiju narodno-oslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno“. Nije, dakle, bilo moguće objektivno proučavanje povijesti Drugoga svjetskog rata, pa tako ni povijesti ratne Nezavisne Države Hrvatske, odnosno rezultati istraživanja nužno su morali korespondirati s povijesnom „istinom“ koju je proklamirao jugoslavenski komunistički sustav. A tu je „istinu“ najbolje formulirao general JNA Milan Basta koji je zapisao da je NDH bila „najgora zemlja bezakonja koja ikada postojala i po tome je nadmašila i svoje fašističke gospodare i učitelje“. Posve logično, tamo gdje kriterij za pisanje i proučavanje historiografije nisu arhivi i literatura, tj. povijesni izvori i činjenice, nego gdje se rezultati istraživanja nužno moraju poklapati s navedenom tezom o NDH kao „najgoroj zemlji bezakonja koja je ikada postojala“ otvara se prostor za stvaranje mitologije koja nema nikakve veze s historiografskim faktima. Tako su i o NDH stvoreni brojni mitovi i brojne crne legende, od kojih je svakako najdominantniji jasenovački mit. Jasenovački mit počeo se je stvarati još za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je imao mobilizatorsku funkciju, tj. kad se je izmišljanjem i preuveličavanjem broja žrtvava željelo privući ljude u partizanski pokret koji je smjerao obnovi Jugoslavije, ali se je i poslije rata maliciozno iskorištavao na štetu hrvatskog naroda. Nije bilo milosti niti za one koji su se usudili prenijeti tuđe procjene o manjem broju poginulih. Beogradski novinara [[Vladimir Marković]] koji je 1979. nakon razgovora s dr. Franjom Tuđmanom - u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – [[Zloporaba psihijatrije u komunizmu|prisilno psihijatrijski]] hospitaliziran.<ref name="Fragmenti hrvatske zbilje">[https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html D. Dijanović: Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća], Objavljeno: 20. ožujka 2016. </ref> [[Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture]] bila je zabranjena zbog sljedeće rečenice o logoru u Jasenovcu. «Kroz taj logor prošli su deseci tisuća ljudi, od kojih je veæina pogubljena u mnogim pokoljima što▼
su ondje provođeni.» Zabrana je uslijedila nakon reakcije neznanstvene ustanove, zagrebačkog SUBNOR-a koji je tu rečenicu ocijenio «ponovno preoravanje masovnih grobišta stotina tisuća leševa i kostura i bacanje njihova pepela u Savu da bi se prikrio monstruozni zločin».<ref>[https://hrcak.srce.hr/file/115749 Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi)], Scrinia slavonica 10 (2010), str. 650</ref>▼
Mitomanskom megalomanijom broj žrtava preuveličavan je broj žrtava u logoru: [[Simo Dubajić]] daje 600.000, [[Jovan Marjanović]] u ''Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. - 1945. '' daje 800.000, [[Radimir Bulatović]] u ''Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu'' 1991. daje 1,110.929 ljudi, [[Milomir Marić]] daje 1,400.000<ref name="Fragmenti hrvatske zbilje"/> propovijedi jednog episkopa koji govori o "milijunima i milijuna".<ref>[https://hrcak.srce.hr/file/115749 Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi)], Scrinia slavonica 10 (2010), str. 654</ref> Na drugom mjestu sam autor Bulatović priznao je da se do tada o Jasenovcu pisalo uglavnom samo prema sjećanju logoraša i da barem do 1991. o Jasenovcu nije bila napisano niti jedno znanstveno djelo. Drugim riječima, o Jasenovcu se je pisalo na temelju ideoloških konstrukcija i mitova.<ref name="Fragmenti hrvatske zbilje"/> Srpnja 1988. je tadašnji glavni urednik [[Glas Koncila|Glasa Koncila]] vlč. [[Živko Kustić]] u polemici s protosinđelom [[Atanasije Jeftić|Atanasijem Jeftićem]], kasnijim episkopom, i dr. [[Milan Bulajić|Milanom Bulajićem]] upozorio da se jasenovačkim mitom stvara «dogma hrvatske krivnje» i da je na djelu «neistina koja noževe brusi». <ref>[https://hrcak.srce.hr/file/115749 Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi)] , Scrinia slavonica 10 (2010), str. 651</ref>▼
Podrijetlo mita je još iz 19. stoljeća, kad nije bilo jasenovačkog logora. Hrvatski narod je još onda proglašavan genocidnim i nasljedno sklonim neprijateljstvu prema Srbima. Konačni oblik te ideologije uobličio se u vrijeme Khuena-Héderváryja kada je stvoren «kult ugroženog Srbina». U cijeloj drugoj polovici tog stoljeća po srpskom tisku piše se o «ugroženom Srbinu», koji je građanin «drugoga i trećega reda», kojega se «proganja», kojemu se ne dopušta «srbovati». Najutjecajnija srpska stranka u Hrvatskoj proglasila je Katoličku crkvu za glavnog neprijatelja afirmacije srpske državne ideje (usred Hrvatske), optužujući ju da je gora od Turaka. Sva ta problematika objašnjena je u programatskom članku ''Srbi i Hrvati'' u zagrebačkom Srbobranu i brošuri Nikole Stojanovića iz 1902., u kojoj je Hrvatima naviješten rat Hrvatima «do istrage naše ili vaše». Stojanovića su za ovakve misli nadahnuli [[Ludwig Gumplowicz]], jedan od Hitlerovih ideoloških učitelja, i [[Houston Stewart Chamberlain]], također jedan od Hitlerovih ideoloških učitelja i jedan od općepoznatih prethodnika nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava.<ref>[https://hrcak.srce.hr/file/115749 Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi)] , Scrinia slavonica 10 (2010), str. 652-653</ref>▼
Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s ovakvim suludim brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Tako je Titov general [[Jefto Šašić]] (pretkraj rata pukovnik, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne [[OZNA]]-e) napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit, ustvrdio kako je „... u pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“. Time je taj mit i instrument kojim se je onemogućavala svaka pomisao postojanja hrvatske države, jer je jasno da ako su Hrvati pobili 800.000 ili milijun ljudi da oni – kao "zločinački narod" – ne mogu imati svoju državu. Anticipirajući događaje koji će uslijediti krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina, kad je započela masovna propaganda o jasenovačkom mitu, a kao sredstvo velikosrpske mobilizacije za nadolazeći osvajački rat protiv Hrvatske, Franjo Tuđman se je upitao i to „nema li sustavno uveličavanje jasenovačkog mita svrhu stvaranja crne legende o povijesnoj krivnji čitavog hrvatskog naroda, koju tek valja ispaštati?".<ref name="Fragmenti hrvatske zbilje"/>▼
== Zakonske odredbe ==
Line 35 ⟶ 17:
Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na [[prisilni rad]] u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom),{{nedostaje izvor}} kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni [[partizani]] i [[četnici]]), te logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost ([[Komunistička partija Hrvatske|komunisti]], članovi [[Hrvatska seljačka stranka|HSS-a]] i dr.).
Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za naredbu druga Tita, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša.<ref name="MARGELOV INSTITUT">[http://www.jasenovac-info.com/biblioteka/BiskupiJasenovac.pdf REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU]</ref>
Zagrebački nadbiskup, blaženik '''[[Alojzije Stepinac]]''' osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih.<ref>[http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=134624 Misa zadušnica za žrtve bačene u Husinu jamu], [[IKA]], 3. rujna 2011., 13:46, IKA V - 134624/9 <br>"''Isto tako, pogledajmo što je bilo loše i što je bilo antiljudsko u vrijeme NDH. Javno moramo priznati i pokajati se, jer blagopokojni kardinal mučenik Stepinac javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati".''"</ref> Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše 6. ožujka te godine ''poglavniku'' NDH [[Ante Pavelić|Anti Paveliću]]: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”.<ref>'''[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=3320 “Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režim“, Vladimir Horvat,]''' [http://hrcak.srce.hr/obnovljeni-zivot][http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=3320 Obnovljeni život,] [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=3320][http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=220 Vol.51 No.1-2 Siječanj 1996.]
Line 57 ⟶ 38:
Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju [[1945]]. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, [[Vjekoslav Maks Luburić]], zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.{{nedostaje izvor}} Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje [[21. travnja]], a [[22. travnja]] dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.<ref>"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9</ref>
U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, [[2. svibnja|2.]] odnosno [[3. svibnja]] [[1945.]] godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije [[Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije|Jugoslavenske armije]]. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, [[11. svibnja]] [[1945.]] godine.<ref name="natasa1" /> Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac [[18. svibnja]] [[1945.]]<ref name="natasa1" /> Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.<ref name="natasa1">"Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9</ref> Mjesec dana kasnije, [[18. lipnja]], kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.<ref name="natasa1" /> Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, [[jugokomunizam|jugokomunistički]] je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom.{{nedostaje izvor}}
Nakon raspada [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]], počelo se pričati i o poslijeratnom komunističkom logoru u Jasenovcu. Prema nekim tvrdnjama, u taj su logor dovedene i u njemu ubijene tisuće zarobljenih pripadnika [[Hrvatske oružane snage|HOS-a]] i njemačkog [[Wehrmacht]]a.<ref>[http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm Horvat, Vukić, Pilić, Matković. "Jasenovački logori - istraživanja"] Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb, 2015, str. 176</ref>. [[Slavko Goldstein]] u svojoj knjizi iz 2016. godine iznosi da je u okolici Jasenovca postojao je od ljeta [[1945.]] godine do sredine [[1947.]] godine izdvojeni dio zarobljeničkog logora Viktorovac (glavni se logor nalazio u Sisku) u kojemu su bili zatočeni pripadnici Oružanih snaga [[NDH]], koji su sudjelovali u čišćenju ostataka nekadašnjeg ustaškog logora i obnovi samog Jasenovca; međutim iznosi da su bivši logor smrti još u travnju 1945. godine uništile ustaške snage u povlačenju, a preostalu ciglu i ostali građevni materijal kotarski [[Narodnooslobodilački odbor|NOO]] [[Novska]] prepustio na korištenje lokalnom stanovništvu.<ref>Goldstein, Slavko. "Jasenovac - tragika, mitomanija, istina". Fraktura, Zagreb, 2016, ISBN 978-953-266-709-7, str. 73: {{citat|Nadležna nova vlast, Kotarski NOO Novska, dozvolila je stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja. Raspored i dozvole za odnošenje cigle izdavao je službenik Kotarskog NOO-a Pane Peleš}}</ref> Blanka Matković i Stipo Pilić reagiraju na tu knjigu navodeći da Goldstein namjerno prešućuje važne dokumente, koji dokazuju kako su komunističke vlasti nastavile koristiti logor, koji uopće nije bio uništen 1945. godine, nego znatno kasnije.<ref>[http://narod.hr/hrvatska/matkovic-i-pilic-odgovor-na-neistine-iz-goldsteinova-pamfleta-jasenovac-tragedija-mitomanija-istinaGoldstein, Slavko. "Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’". Narod.hr, 16. travnja 2016]</ref>
Line 82 ⟶ 63:
Međunarodni izvori govore o:
* najmanje 85.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt ''Operation Last Chance''),<ref>[http://www.operationlastchance.org/CROATIA_OLC%20Activities_1.htm "Operation Last Chance: Croatia"]<span>, posjećeno 22. veljače 2015.</span></ref>
* 77.000 - 99.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu.<ref>[http://www.ushmm.org/wlc/en/article.php?ModuleId=10005449 "Holocaust Encyclopedia - Jasenovac"], United States Holocaust Memorial Museum, pristupljeno 22. veljače 2015.</ref>
Line 111 ⟶ 93:
UNITED STATES HOLOCAUST MEMORIAL MUSEUM|accessdate=6. siječnja 2018.}}</ref>. Prvi poslijeratni popis iz 1948. otkrio je svega 405 Roma u Hrvatskoj, i 422 u BiH, tako da je njihovo istrjebljenje bilo gotovo totalno, osobito izvan područja BiH. Na području BiH je stanoviti broj Roma koji su bili muslimanske vjeroispovijedi i koji nisu bili nomadi, izbjegao pokolj - ali se prestao deklarirati kao Romi.<ref name=":5" />
Hrvatski intelektualac [[Bruno Bušić]] također se bavio temom jasenovačkog logora. Isticao je problem da se u novinskim člancim i čak u u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima, spominjući Vojnu enciklopediju koja je pisala o masovnim uništenjima logoraša oko 600 000 u Jasenovcu, oko 72 000 u [[Koncentracijski logor Jadovno|Jadovnu]], oko 75 000 u [[Koncentracijski logor Stara Gradiška|Staroj Gradiški]], oko 10 000 ljudi u Srijemskoj Mitrovici te više tisuća u logorima: [[Logor Slana na Pagu|Slano]] na otoku Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr. Međutim je prema već 1970.-ih godina dostupnim istraživanjima sačinjenim od strane jugoslavenskih vlasti 1960.-ih godina za potrebe reparacije ratnih šteta od SR Njemačke - u kojima su jugoslavenskih vlasti odlučile da se neće popisati “svi oni koji su u tijeku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajnika bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri)“ - bilo jasno da je s područja Hrvatske u svim logorima u zemlji i inozemstvu (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Srijemska Mitrovica, Banjica kod Beograda itd.) nastradalo 51.534 osoba (ako se ne uzmu u obzir "borci, pomagači i simpatizeri okupatora ili domaćih izdajnika", kako je već spomenuto). Inače je u logorima bilo zatvoreno 88 294 osoba (i opet: ako se ne uzmu u obzir oni koje su jugoslavenske vlasti smatrale neprijateljima) s današnjeg područja Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36 760 ili 41.63%. Bušić na temelju demografskih podataka procjenjuje da je broj poginulih na području u [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]] na "antifašističkoj" strani, koje su odabrale popisati komunističke vlasti, njih ukupno 185.327 - manji nego na "neprijateljskoj" strani, kojih se broj može argumentirano procijeniti na 219 tisuća. Slično je bilo i na području [[Bosna i Hercegovina|BiH]], gdje se uz 171.000 "antifašističkih" žrtava može procijeniti 236 tisuća "neprijateljskih" žrtava među vojnicima i civilima.<ref name="projektvelebit-BušićII" />
=== Osporavanja točnosti službenog Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941. - 1945. ===
Line 132 ⟶ 114:
==Antropološka istraživanja==
Šezdesetih godina prošlog stoljeća izvođena su tzv. antropološka istraživanja u radnom logoru Jasenovac koji su trebala dokazati masovna ubijanja u radnom logoru Jasenovac. Nakon temeljitih istraživanja pronađen je samo 481 kostur za većinu kojih je utvrđeno da su umrli od epidemijskih bolesti. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada.<ref>Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.</ref><ref>R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188</ref> U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju, a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u svih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 (slovima: dvjestoosamdesetdevet) osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15 sondi nađeni su skeleti (hr: kosturi) žrtava, a u jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostali sondi bilo je prazno“."<ref name="ReferenceA">R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205</ref> Tih 15 sondi u kojima su pronađeni kosturi odnosilo se na dvanaest „masovnih“ grobnica, a u zapisniku antropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 (slovima: stodevedevedestdva) skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru." <ref name="ReferenceA" />
Od 9.-17. travnja 1964. godine, istraživanja je vodio A. Šercelj čija je svrha bila fizički odrediti grobišta kako bi se potom mogla vršiti otkopavanja. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla.<ref name="ReferenceB">R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214</ref> U većini sondi nisu pronađene kosti niti bilo kakav materijal koji bi ukazivao na grobišta pa su antropolozi koji su od 22. do 27. lipnja provodili otkopavanja izjavili: „mi smo otvarali sonde samo tamo gdje su bušotine pokazale gde ima skeletnog (kosturnog) materijala “<ref name="ReferenceB" />.
Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i njihova neoštećenost pa su nakon toga izvedena još bušenja sa „73 sonde nasumice, različitih otvora (presjeka), ali bez pozitivnih rezultata“. Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom 'Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava', a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“.<ref>R. Bulatović: Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200</ref><ref>J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.</ref>
▲== Stara i nova historiografija ==
▲U [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|SFR Jugoslaviji]] - državnoj zajednici čiji je [[Komunizam|komunistički]] režim u jasnom nedostatku demokratskog legitimiteta stalno tražio opravdanje svojega postojanja ulogom komunista u borbi protiv [[Fašizam|fašizma]] u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] i potrebom da se zaštiti ''bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije'' od ''neprijateljske emigracije'', ''vanjskog neprijatelja'' i ''unutarnjeg neprijatelja "koji diže glavu"'' - službena je [[propaganda]] intenzivno promovirala megalomansko mitomansko prikazivanje Jasenovca kao izrazito masovnog stratišta u kojem je na najsvirepije načine pobijeno čak oko 750 tisuća žrtava. Cilj održavanja tog crnog mita bilo je ocrnjivanje, stigmatiziranje i ušutkivanje Hrvata, uzgoj stalnog osjećaja sramote neraskidivo vezanog uz hrvatsku nacionalnu svijest i [[tabu]]iziranje svake pomisli na hrvatsku samostalnost; a s druge strane, cilj je bio vječito izdizanje Srba kao nedužnih žrtava hrvatske državne i nacionalne ideje kojima se Hrvati i Hrvatska dovijeka moraju ispričavati i vječnim ustupcima i darovima na svoju štetu umilostivljavati, tješiti "ugrožene Srbe" kao "vječnu žrtvu" i nadoknađivati neke "zasluge" "[[Nebeska Srbija|državotvornim]]" "čuvarima Jugoslavije" - Srbiji i Srbima.
▲Nakon nestanka tog režima i države uglavnom se prihvaćaju podatci srpskog demografa Bogoljuba Kočovića i hrvatskog demografa Vladimira Žerjavića, koji su jasno ukazali da je riječ o brojci koja je bila moguća jedino uslijed namjernih grešaka u izračunavanju demografskih gubitaka na području Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Uz ispravno korištenje demografskih metoda, znanstvenici smještaju vjerojatni broj žrtava ustaških stratišta (među kojima je Jasenovac bio daleko najveći) na oko 115 tisuća.<ref>[http://www.ic-jasenovac.com/pdf/1/Jasenovac%205.pdf Zapisnici i izlaganja s Prve međunarodne konferencije o Jasenovačkim sabirnim logorima, City University New York, 1997. (organizatori Bernard Klein i Milan Bulajić)], izlaganje Vladimira Žerjavića, str. 208 - 215, izlaganje Milana Bulajića, str. 216 - 228. Posjećeno 21. svibnja 2016.</ref>
▲Kako je komunistička propaganda desetljećima stvarala "istinu" o Sabirnom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html|title=Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja|author=Davor Dijanović|date=20. ožujka 2016.|work=|language=|publisher=HKV|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref> Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić uopće ne prepoznaje da bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u <abbr>NDH</abbr> imali golema stradanja."<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.portalnovosti.com/andriana-bencic-negatore-jasenovca-treba-kazniti|title=Andriana Benčić: Negatore Jasenovca treba kazniti|author=|date=4. lipnja 2018.|work=|language=|publisher=Novosti|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref> U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ipak ukazuje da je [[Franjo Tuđman|dr. Franjo Tuđman]] kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor. <ref name=":02">{{Citiranje časopisa|last=Benčić|first=Andriana|authorlink=|coauthors=|title=KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV|url=https://hrcak.srce.hr/207132|date=|year=|month=|journal=Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.|volume=|issue=|pages=46|id=|accessdate=21. rujna 2019.}}</ref>
▲U Hrvatskoj se i danas
▲su ondje provođeni.» Zabrana je uslijedila nakon reakcije neznanstvene ustanove, zagrebačkog [[Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije|SUBNOR]]-a koji je tu rečenicu ocijenio kao «ponovno preoravanje masovnih grobišta stotina tisuća leševa i kostura i bacanje njihova pepela u Savu da bi se prikrio monstruozni zločin».<ref>[https://hrcak.srce.hr/file/115749 Mato Artuković: UZ POLEMIKU O «INDIFERENCIJI CRKVE PREMA JASENOVAČKIM ŽRTVAMA» (sitan doprinos velikoj temi)], Scrinia slavonica 10 (2010), str. 650</ref>
▲Mitomanskom megalomanijom broj žrtava preuveličavan je broj žrtava u logoru: [[Simo Dubajić]] daje 600.000, [[Jovan Marjanović]] u ''Narodnooslobodilački rat-Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941. - 1945. '' daje 800.000, [[Radimir Bulatović]] u ''Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu'' 1991. daje 1,110.929 ljudi, [[Milomir Marić]] daje 1,400.000<ref name="Fragmenti hrvatske zbilje"/>
▲Podrijetlo mita o "hrvatskoj genocidnosti" je još iz 19. stoljeća, kad nije bilo jasenovačkog logora. Hrvatski narod je još onda proglašavan genocidnim i nasljedno sklonim neprijateljstvu prema Srbima. Konačni oblik te ideologije uobličio se u vrijeme Khuena-Héderváryja kada je stvoren «kult ugroženog Srbina». U cijeloj drugoj polovici tog stoljeća po srpskom tisku piše se o «ugroženom Srbinu», koji je građanin «drugoga i trećega reda», kojega se «proganja», kojemu se ne dopušta «srbovati». Najutjecajnija srpska stranka u Hrvatskoj proglasila je Katoličku crkvu za glavnog neprijatelja afirmacije srpske državne ideje (usred Hrvatske), optužujući ju da je gora od Turaka. Sva ta problematika objašnjena je u programatskom članku ''Srbi i Hrvati'' u zagrebačkom Srbobranu i brošuri Nikole Stojanovića iz 1902., u kojoj je Hrvatima naviješten rat Hrvatima «do istrage naše ili vaše».
▲Glavni cilj promicanja jasenovačkog mita s ovakvim suludim brojkama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata bio je taj da se očuva Jugoslavija, a time i spriječi hrvatsko osamostaljenje. Tako je Titov general [[Jefto Šašić]] (pretkraj rata pukovnik, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne [[OZNA]]-e) napadajući Tuđmanove radove, pisane u vrijeme Jugoslavije, koji su delegitimirali jasenovački mit, ustvrdio kako je „... u pitanju (...) pokušaj uništenja one snage i svih snaga koje čine 'kohezivno tkivo Jugoslavije'“
== Poslijeratni logor Jasenovac ==
2012. god. [[Stjepan Razum|dr. Stjepan Razum]] iznosi kako postoje dokazi kako su nakon II. svjetskog rata komunističke vlasti nastavile koristiti jasenovački logor, u kojem su navodno protivnike komunističkog režima i ubijalo. S. Razum - koji poslije predvodi inicijativu za osnivanje [[Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac|Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac]] - ujedno iznosi svoju ocjenu da uopće nema dokaza za masovna stradanja zatvorenika u Jasenovcu za vrijeme kada su njima upravljale vlasti NDH.<ref>[http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/12442-dr-stjepan-razum-dokaza-o-masovnom-stradanju-u-jasenovcu-za-vrijeme-rata-nema.html "Dr. S. Razum: Dokaza o masovnom stradanju u Jasenovcu za vrijeme rata nema"], Andrea Černivec za "Hrvatski tjednik" 9. kolovoza 2012.</ref>
| |||